|
Austrougarska okupacija 1878. godine predstavlja, vjerovatno, najznačajniji u nizu burnih događaja koji su potresali Bosnu i Hercegovinu kroz cijelo XIX stoljeće.1
Prilike u Bosni i Hercegovini su, posebno od Karlovačkog mira 1699. godine, bile predmetom interesovanja velikih sila. I prije otvaranja diplomatskih predstavništava, ovim krajevima su iz različitih pobuda tajno ili javno krstarile strane diplomate, emisari, putopisci, obavještajci, ekonomski i vojni stručnjaci. Iza njih su ostali brojni zapisi, izvještaji, opisi, karte i planovi većeg ili manjeg obima i tačnosti. Interes za Bosnu i Hercegovinu intenzivira se obrnuto proporcionalno slabljenju moći Osmanskog carstva, tako da svoju kulminaciju dostiže polovinom XIX stoljeća.2 Ovo je vrijeme kada se na području Bosanskog vilajeta otvara ili reaktivira najveći broj stranih diplomatskih misija. One posebnog značaja locirane su slijedom okolnosti u Sarajevu i Mostaru, kao centrima od prvorazrednog upravnog, političkog, ekonomskog i vojnog interesa.
Prilike pred okupaciju
Stanje u Mostaru i Hercegovini pred austrougarsku okupaciju karakterizira opća i politička nestabilnost, koja je uzrokovana prvenstveno neriješenim nacionalnim i agrarnim pitanjem, ali i brojnim spoljnim faktorima.
Posljednjih decenija osmanske vlasti intenzivira se političko-propagandna i obavještajna djelatnost susjednih južnoslavenskih zemalja, te Rusije i Austro-Ugarske na ovom području. Ove aktivnosti se provode prvenstveno putem odgovarajućih crkvenih organizacija, koje se polako pretvaraju u oruđa zainteresiranih ekspanzionističkih politika.
Nezavidna situacija, u kojoj se već duže vremena nalazilo ozbiljno poljuljano Osmansko carstvo, te pojava nacionalnih pokreta, stvorili su pogodno okruženje za uspješno djelovanje stranih agentura. Mostar se zbog svog značaja sam po sebi nametnuo kao poprište prelamanja njihovih interesa. Ovakva situacija postepeno vodi do izjednačavanja vjerskog i nacionalnog, odnosno do stvaranja netolerancije između pojedinih vjerskih organizacija, te podvajanja unutar gradskog stanovništva, čiji se dotadašnji odnosi mogu u najmanju ruku okarakterizirati kao podnošljivi.
Pedesetih godina XIX stoljeća snažno jača pravoslavni elemenat u Mostaru, što je naročito izraženo na političkom, ekonomskom i kulturno-prosvjetnom planu. Mostarska pravoslavna opština, potpomognuta domaćim sveštenstvom i krupnom trgovačkom buržoazijom, ima vodeću ulogu među pravoslavnim stanovništvom Hercegovine. Upravo zbog te činjenice, ona postaje instrument pomoću koga ruska politika osigurava provođenje svojih interesa u rješavanju istočnog pitanja na ovom području. Propagandna aktivnost Rusije je prvenstveno usmjerena na stalno podgrijavanje teritorijalnih pretenzija Crne Gore prema Hercegovini, te ka stvaranju povoljne klime za pretvaranje ovdašnjeg pravoslavnog stanovništva u dio srpskog nacionalnog korpusa.
Hercegovački franjevci, kao nosioci hrvatske nacionalne ideje na ovim prostorima, najprije prikriveno, a zatim i otvoreno, iskazuju želju za priključenje Bosne i Hercegovine Dvojnoj monarhiji. Tako se biskup Kraljević, povodom vijesti da je Srbija zatražila od Turske priključenje Bosne, ”u ime katolika Hercegovine” obraća Porti i odlučno odbija svaku pomisao o prihvatanju ovakvog čina. Kraljević, između ostalog, ističe da se u slučaju prestanka osmanske vlasti na području Bosne i Hercegovine oni žele ujediniti sa narodima austrijskog carstva ”s kojim su vezani svojom historičkom prošlošću kao i mnogobrojnim drugim interesima moralnim i materijalnim”.3 Ovim je hercegovačko katoličko svećenstvo jasno iskazalo želju za priključenje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. Suprotstavljeni interesi dovode do pojave antagonizama u dotad relativno tolerantnim odnosima katoličkog i pravoslavnog stanovništva Mostara.
Novonastalim promjenama najteže se prilagođavaju mostarski muslimani. Sredina, koju su do tada formirali i osjećali kao svoju, postaje nepovratno izložena različitim spoljnim uticajima. Konfesionalna struktura gradskog stanovništva se postepeno mijenja, a u grad uporedo prodire ruralni element sa svim svojim osobenim mentalitetom i običajima.
Značajna pomjeranja se događaju i u pogledu rasporeda centara finansijske moći. Sve ovo, uz po Osmansko carstvo nepovoljna kretanja na međunarodnom planu, stvara konfuziju i nesigurnost kod mostarskih muslimana. Poljuljani u svojim osnovnim vrijednostima, oni u potpunosti gube povjerenje u osmanske vlasti, što će se, kao i u slučaju cijele Bosne i Hercegovine, pokazati prilikom priprema za otpor austrougarskoj okupaciji.
|
Telegram generala Jovanovića o okupaciji Mostara
|
|
Za razumijevanje ukupnih prilika od značaja je i sagledavanje ekonomskog položaja stanovništva, koje je, posebno poslije Ustanka 1875-1878. znatno osiromašilo. Situaciju su dodatno opterećivale brojne izbjeglice, koje su u ove krajeve stigle nakon zauzeća Nikšića od strane Crnogoraca 1877. godine. I stanje u državnim službama, posebno vojsci, bilo je izuzetno teško, te je i njihovo nezadovoljstvo bilo jedan od značajnih uzroka nesigurnosti. Snabdjevanje trupa u Mostaru je u to doba bilo tako loše, da su vojnici primali samo polovinu normalnih dnevnih obroka. Nezadovoljstvo ovakvim tretmanom, kao i drugi razlozi (višemjesečni nedostatak sredstava za plaće, te odjeće i obuće), stvorili su brojne dezertere, od kojih je pokret otpora u velikoj mjeri regrutirao svoje borce. Zbog svega toga je situacija u Mostaru pred okupaciju 1878. godine bila veoma složena, te se anarhija, koja je uskoro zavladala, dobrim dijelom odrazila i na predstojeće događaje.
Pripreme za otpor okupaciji
Vijesti, koje su stizale iz različitih izvora o skorom ulasku austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu, kao i Portine službene objave, da se tome niko ne treba protiviti, unijele su pravu pometnju među stanovništvo Mostara.4 Kao reakcija na sve ove događaje, u gradu otpočinju burna previranja. Nakon informacija iz Sarajeva o formiranju Narodnog odbora, odnosno Vlade,5 te njene spremnosti da organizira stanovništvo i pruži otpor okupaciji, u Mostaru je održan sastanak zagovornika otpora, koji su također izabrali svoje narodno predstavništvo. Tom prilikom je za vojnog zapovjednika izabran Alijaga Hamzić, dok je Ali-efendija Haljevac imenovan civilnim upraviteljem.6 Istovremeno su hercegovački prvaci, ili, kako se navodi, ”vas narod hercegovački, muhamedanci, pravoslavni i rimokatolici, složno bratimski” 26. juna (9. jula) 1878. godine uputili pismo (izjavu) austrougarskom konzulu u Mostaru Stratzu. U pismu ističu svoju podršku provođenju reformi i povratku izbjeglog kršćanskog stanovništva iz Dalmacije, te zauzvrat mole austrougarsku vladu, da umjesto najavljenih okupacionih trupa imenuje i uputi u ove krajeve povjerenstvo i potreban broj činovnika.7
Kada je riječ o vojnim jedinicama u periodu pred okupaciju, u Mostaru je, tačnije nešto južnije u mjestu Buna, bila stacionirana regularna osmanska vojska u jačini od 5.000 Anadolaca. Ova formacija se, zajedno sa Travničkim redifskim (rezervnim) bataljonom nalazila pod komandom brigadira Ali-paše. Međutim, poslije službene naredbe iz Carigrada, osmanske trupe su se povukle iz Hercegovine, dok se naoružani Travnički bataljon rasporedio po gradu. Istovremeno je u Mostar iz Nevesinja stigao Salko Forta sa svojim jedinicama, poslije čega su otpočele pripreme za otpor ulasku austrougarskih okupacionih trupa. Dalje su događaji u gradu tekli prilično stihijski.
Vođe otpora su se 29. jula 1878. godine sastale u Ćejvan-Kethodinoj džamiji kod Starog mosta, te nakon vijećanja pozvali narod da se sprema za rat.8 Potom je delegacija otišla u Konak (hućumet), gdje je od osmanskog vojnog zapovjednika Komandanpaše zahtjevala da im preda naoružanje i ratni materijal, ali to ovaj put nisu uspjeli realizirati. Potom su u Kethodinoj džamiji nastavljene pripreme za otpor okupaciji. Naredni dan je obnovljena agitacija među narodom, poslije čega su ustanici prinudili Komandanpašu da im preda vojne magacine. Tokom noći se ustanicima pridružio i Travnički bataljon. Drugog augusta je u Mostar stigla vijest o zauzeću Ljubuškog od strane austrougarske vojske.9
Poslije saznanja da okupacione trupe nastupaju prema Mostaru, pred Konakom se okupila velika masa naoružanih ustanika, kojoj se obratio Ali-efendija Haljevac sa obavještenjem da je od strane vodstva ustanika u zemlji imenovan vođom otpora za područje Hercegovine. Tom prilikom su svrgnuti Komandanpaša i mostarski mutesarif Mustafa-paša, a na Tabiji je, pored osmanlijske, izvješena i ustanička zastava, što je bio znak preuzimanja vlasti.10 Vođe otpora su se potom okupile u Konaku, te su, svjesni činjenice da nemaju dovoljno vojnih stručnjaka za uspješno vođenje ratnih operacija, ponudili pojedincima iz stare vlasti da se stave na čelo pokreta. Muftija Karabeg je odbio ponudu da preuzme vojno zapovjedništvo, pa je predložio svrgnutog mutesarifa, koji također nije prihvatio ovu dužnost, ali je obećao saradnju. U Konak su na vijećanje o daljim aktivnostima pozvani kajmekami Muhamed-beg i Murad-beg, ali rasprave i pregovori nisu donijeli nikakav značajniji rezultat. Uviđajući nesaglasnost vođa i lošu organizaciju pokreta, kao i činjenicu da je zbog ratnih djelovanja izostala očekivana pomoć iz Bosne, muftija Karabeg je ponovo pokušao ubijediti ustanike u apsurdnost otpora, čime je na sebe navukao njihov bijes. Događaji su dalje izmakli svakoj kontroli, što je kulminiralo krvoprolićem, odnosno ubistvom mutesarifa i njegovog zeta Ali-bega, potpukovnika Murat-bega, te mostarskog kadije i muftije Karabega. Potom je u Mostaru zavladalo bezvlašće, koje su iskoristile grupice rušilački nastrojenih ustanika, što je u gradu izazvalo paniku. Zatečeno konzularno osoblje, osim italijanskog, koje je vodilo antiaustrijsku politiku, našlo se u strahu i neizvjesnosti, mada im do ulaska okupacione vojske nije zaprijetila nikakva realna opasnost.
|
General Stevan baron Jovanović
|
|
Austrougarske trupe su iz okoline Ljubuškog preko Brotnja nastavile pokrete u pravcu Mostara. Jedinice pod komandom pukovnika Klimburga su pred samim Čitlukom imale kratak usputni okršaj sa ustanicima, poslije čega su se isti povukli prema Mostaru. Nakon ovog sukoba, austrougarska vojska je nastavila pohod prema hercegovačkom središtu. Feldmarschalleutnant Stevan Jovanović je prethodno uputio proglas stanovništvu Mostara, koji je sadržavao prijetnje u slučaju pružanja otpora, ali i garancije za njihove živote i imovinu, ako se pokore okupaciji.11 Iako su vođe otpora, pored muslimanskog, uspjele animirati i jedan dio pripadnika drugih naroda, ustaničke snage su i dalje bile višestruko manje i lošije organizirane, odnosno naoružane od okupacionih trupa, koje su u međuvremenu, nakon dodatnog angažiranja 20. pješadijske brigade, narasle na oko 30.000 ljudi. U ovakvim okolnostima, prvaci pokreta su zaključili da je otpor nemoguć, pa se dio ustanika povukao prema istočnoj Hercegovini.
Prva brdska brigada pod komandom generala Todorovića, kao prethodnica XVIII divizije, ušla je bez otpora u Mostar 5. augusta 1878. godine. Ostatak vojske je, zajedno sa generalom Jovanovićem, stigao u grad sutradan. Time je okončana više od četiri stoljeća duga osmanska vladavina, tokom koje se Mostar profilirao kao urbano naselje sa orijentalnom fizionomijom i upravni, politički, ekonomski i kulturni centar Hercegovine.
____________________
1 Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine nastupio je prelomni period u istoriji ove zemlje. Dr. Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958, 329.
2 Osmansko carstvo, čija je moć u Evropi počela da slabi još nakon Bečkog rata (1683-1699. ), pokušava, posebno u XIX stoljeću, kada je na njenu štetu aktuelizirano Istočno pitanje, da reformama učvrsti i ojača svoj položaj na Balkanu. Međutim, ove reforme, proklamirane Hattišerifom od Gulhane (od 3.11.1839.) i Hattihumajunom (od 18.2.1856.) nisu donijele željeni rezultat, jer je Porta bila suviše slaba da bi ih mogla provesti.
3 mr. Esad Arnautović, Političke prilike u Mostaru i Hercegovini u posljednje dvije decenije osmanske vlasti, Časopis za kulturno i historijsko naslijeđe ”Hercegovina”, 9, Mostar 1997, 115. Uporedi: dr. Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967, 402.
4 Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu, sazvanim za 13.06.1878. godine u cilju revizije odredbi San-Stefanskog mira, nakon brojnih pritisaka i zakulisnih igara dobila mandat evropskih velikih sila da okupira i pacificira Bosnu i Hercegovinu, što je formulirano u članu XXV kongresnih zaključaka.
5 Na sastanku muslimanskih prvaka, održanom u Sarajevu 5. juna 1878. godine, donesena je odluka o osnivanju Narodnog odbora sastavljenog od predstavnika svih vjeroispovjesti. Tri dana kasnije, formirana je Narodna skupština, a 27. jula i Narodna vlada, koja je nakon svrgavanja osmanske uprave preuzela vlast u zemlji. O tome bliže: Naučni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. u Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga XLIII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 8, Sarajevo 1979.
6 Martin Đurđević, Memoari sa Balkana (1858- 1878), Sarajevo 1997, 141-142.
7 Pismo su svojim potpisima i pečatima ovjerili: muftija hadži Mustafa ef., hadži Arif ef., hadži Šakir ef., predsjednik obćine (mostarske – pr. aut.) Alajbegović, Odbor kršćanski, Odbor pravoslavni, Ibrahim beg Kapetanović od Ljubuškog, Mustajbeg Lakišić, Mustafa ef. Oručević, Ibrahim beg Bašagić od Nevesinja, Ismail aga Šarić od Stoca, Mula aga od Gacka, Alaga Dizdar, hadži Mustafa ef. Ćemalović, hadži Mustafa Trklja od Stoca ispred sva tri milleta, te članovi obćine (mostarske) Alaga Hamzić, Mustafa aga Hadži Selimović, Mihajlo Aničić, Risto Šantić, Gjorgjo Jelačić, Jovan Soldo, Juro Bašadur, Blažko Zelenika i Šimun Milićević. Haus-, Hof- und Staatsarchiv Wien, Politisches Archiv des Ministerium des Aussern, Kt 225, fol. 16.
8 Hivzija Hasandedić, Mustafa-Sidki ef. Karabeg, mostarski muftija od 1875. do 1878. i okupacija Mostara, ”El – Hidaje”, br. 7-8, 229-230.
9 Austrougarska XVIII divizija pod komandom feldmarschalleutnanta (general-potpukovnika) Stevana barona Jovanovića prešla je, za ustanike sasvim neočekivano, hercegovačku granicu u rejonu Vrgorca (31. jula) i Imotskog (1. augusta) i bez značajnijeg otpora otpočela nastupanje u pravcu Mostara. Ova okupaciona vojna formacija bila je sastavljena od tri brdske brigade, jačine 17.080 vojnika, 3.270 konja i 24 topa, dok se u Dalmaciji nalazilo još oko 10.000 vojnika u sastavu posadnih trupa, koje su služile kao rezerva. O XVIII diviziji, jedinicama i komandnom osoblju u njenom sastavu, te operacijama koje je vodila na području Hercegovine bliže: Emil Woinović, In der Herzegowina, Wien und Leipzig 1908, 10 - 96; Vinzens Haardt, Die Occupation Bosniens und der Herzegovina nach verlässlichen Quelle geschildert, Wien 1978., te u objavljenim radovima sa Naučnog skupa Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. u Bosni i Hercegovini.
10 Hivzija Hasandedić, nav, dj., 229-230.
11 Isto, ”El-Hidaje”, br. 9-10, 301.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-22
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|