|
Austrougarska okupacija 1878. godine predstavlja, vjerovatno, najznachajniji u nizu burnih dogadjaja koji su potresali Bosnu i Hercegovinu kroz cijelo XIX stoljec'e.1
Prilike u Bosni i Hercegovini su, posebno od Karlovachkog mira 1699. godine, bile predmetom interesovanja velikih sila. I prije otvaranja diplomatskih predstavnishtava, ovim krajevima su iz razlichitih pobuda tajno ili javno krstarile strane diplomate, emisari, putopisci, obavjeshtajci, ekonomski i vojni struchnjaci. Iza njih su ostali brojni zapisi, izvjeshtaji, opisi, karte i planovi vec'eg ili manjeg obima i tachnosti. Interes za Bosnu i Hercegovinu intenzivira se obrnuto proporcionalno slabljenju moc'i Osmanskog carstva, tako da svoju kulminaciju dostizhe polovinom XIX stoljec'a.2 Ovo je vrijeme kada se na podruchju Bosanskog vilajeta otvara ili reaktivira najvec'i broj stranih diplomatskih misija. One posebnog znachaja locirane su slijedom okolnosti u Sarajevu i Mostaru, kao centrima od prvorazrednog upravnog, politichkog, ekonomskog i vojnog interesa.
Prilike pred okupaciju
Stanje u Mostaru i Hercegovini pred austrougarsku okupaciju karakterizira opc'a i politichka nestabilnost, koja je uzrokovana prvenstveno nerijeshenim nacionalnim i agrarnim pitanjem, ali i brojnim spoljnim faktorima.
Posljednjih decenija osmanske vlasti intenzivira se politichko-propagandna i obavjeshtajna djelatnost susjednih juzhnoslavenskih zemalja, te Rusije i Austro-Ugarske na ovom podruchju. Ove aktivnosti se provode prvenstveno putem odgovarajuc'ih crkvenih organizacija, koje se polako pretvaraju u orudja zainteresiranih ekspanzionistichkih politika.
Nezavidna situacija, u kojoj se vec' duzhe vremena nalazilo ozbiljno poljuljano Osmansko carstvo, te pojava nacionalnih pokreta, stvorili su pogodno okruzhenje za uspjeshno djelovanje stranih agentura. Mostar se zbog svog znachaja sam po sebi nametnuo kao poprishte prelamanja njihovih interesa. Ovakva situacija postepeno vodi do izjednachavanja vjerskog i nacionalnog, odnosno do stvaranja netolerancije izmedju pojedinih vjerskih organizacija, te podvajanja unutar gradskog stanovnishtva, chiji se dotadashnji odnosi mogu u najmanju ruku okarakterizirati kao podnoshljivi.
Pedesetih godina XIX stoljec'a snazhno jacha pravoslavni elemenat u Mostaru, shto je narochito izrazheno na politichkom, ekonomskom i kulturno-prosvjetnom planu. Mostarska pravoslavna opshtina, potpomognuta domac'im sveshtenstvom i krupnom trgovachkom burzhoazijom, ima vodec'u ulogu medju pravoslavnim stanovnishtvom Hercegovine. Upravo zbog te chinjenice, ona postaje instrument pomoc'u koga ruska politika osigurava provodjenje svojih interesa u rjeshavanju istochnog pitanja na ovom podruchju. Propagandna aktivnost Rusije je prvenstveno usmjerena na stalno podgrijavanje teritorijalnih pretenzija Crne Gore prema Hercegovini, te ka stvaranju povoljne klime za pretvaranje ovdashnjeg pravoslavnog stanovnishtva u dio srpskog nacionalnog korpusa.
Hercegovachki franjevci, kao nosioci hrvatske nacionalne ideje na ovim prostorima, najprije prikriveno, a zatim i otvoreno, iskazuju zhelju za prikljuchenje Bosne i Hercegovine Dvojnoj monarhiji. Tako se biskup Kraljevic', povodom vijesti da je Srbija zatrazhila od Turske prikljuchenje Bosne, ”u ime katolika Hercegovine” obrac'a Porti i odluchno odbija svaku pomisao o prihvatanju ovakvog china. Kraljevic', izmedju ostalog, istiche da se u sluchaju prestanka osmanske vlasti na podruchju Bosne i Hercegovine oni zhele ujediniti sa narodima austrijskog carstva ”s kojim su vezani svojom historichkom proshloshc'u kao i mnogobrojnim drugim interesima moralnim i materijalnim”.3 Ovim je hercegovachko katolichko svec'enstvo jasno iskazalo zhelju za prikljuchenje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. Suprotstavljeni interesi dovode do pojave antagonizama u dotad relativno tolerantnim odnosima katolichkog i pravoslavnog stanovnishtva Mostara.
Novonastalim promjenama najtezhe se prilagodjavaju mostarski muslimani. Sredina, koju su do tada formirali i osjec'ali kao svoju, postaje nepovratno izlozhena razlichitim spoljnim uticajima. Konfesionalna struktura gradskog stanovnishtva se postepeno mijenja, a u grad uporedo prodire ruralni element sa svim svojim osobenim mentalitetom i obichajima.
Znachajna pomjeranja se dogadjaju i u pogledu rasporeda centara finansijske moc'i. Sve ovo, uz po Osmansko carstvo nepovoljna kretanja na medjunarodnom planu, stvara konfuziju i nesigurnost kod mostarskih muslimana. Poljuljani u svojim osnovnim vrijednostima, oni u potpunosti gube povjerenje u osmanske vlasti, shto c'e se, kao i u sluchaju cijele Bosne i Hercegovine, pokazati prilikom priprema za otpor austrougarskoj okupaciji.
|
Telegram generala Jovanovic'a o okupaciji Mostara
|
|
Za razumijevanje ukupnih prilika od znachaja je i sagledavanje ekonomskog polozhaja stanovnishtva, koje je, posebno poslije Ustanka 1875-1878. znatno osiromashilo. Situaciju su dodatno opterec'ivale brojne izbjeglice, koje su u ove krajeve stigle nakon zauzec'a Nikshic'a od strane Crnogoraca 1877. godine. I stanje u drzhavnim sluzhbama, posebno vojsci, bilo je izuzetno teshko, te je i njihovo nezadovoljstvo bilo jedan od znachajnih uzroka nesigurnosti. Snabdjevanje trupa u Mostaru je u to doba bilo tako loshe, da su vojnici primali samo polovinu normalnih dnevnih obroka. Nezadovoljstvo ovakvim tretmanom, kao i drugi razlozi (vishemjesechni nedostatak sredstava za plac'e, te odjec'e i obuc'e), stvorili su brojne dezertere, od kojih je pokret otpora u velikoj mjeri regrutirao svoje borce. Zbog svega toga je situacija u Mostaru pred okupaciju 1878. godine bila veoma slozhena, te se anarhija, koja je uskoro zavladala, dobrim dijelom odrazila i na predstojec'e dogadjaje.
Pripreme za otpor okupaciji
Vijesti, koje su stizale iz razlichitih izvora o skorom ulasku austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu, kao i Portine sluzhbene objave, da se tome niko ne treba protiviti, unijele su pravu pometnju medju stanovnishtvo Mostara.4 Kao reakcija na sve ove dogadjaje, u gradu otpochinju burna previranja. Nakon informacija iz Sarajeva o formiranju Narodnog odbora, odnosno Vlade,5 te njene spremnosti da organizira stanovnishtvo i pruzhi otpor okupaciji, u Mostaru je odrzhan sastanak zagovornika otpora, koji su takodjer izabrali svoje narodno predstavnishtvo. Tom prilikom je za vojnog zapovjednika izabran Alijaga Hamzic', dok je Ali-efendija Haljevac imenovan civilnim upraviteljem.6 Istovremeno su hercegovachki prvaci, ili, kako se navodi, ”vas narod hercegovachki, muhamedanci, pravoslavni i rimokatolici, slozhno bratimski” 26. juna (9. jula) 1878. godine uputili pismo (izjavu) austrougarskom konzulu u Mostaru Stratzu. U pismu istichu svoju podrshku provodjenju reformi i povratku izbjeglog krshc'anskog stanovnishtva iz Dalmacije, te zauzvrat mole austrougarsku vladu, da umjesto najavljenih okupacionih trupa imenuje i uputi u ove krajeve povjerenstvo i potreban broj chinovnika.7
Kada je rijech o vojnim jedinicama u periodu pred okupaciju, u Mostaru je, tachnije neshto juzhnije u mjestu Buna, bila stacionirana regularna osmanska vojska u jachini od 5.000 Anadolaca. Ova formacija se, zajedno sa Travnichkim redifskim (rezervnim) bataljonom nalazila pod komandom brigadira Ali-pashe. Medjutim, poslije sluzhbene naredbe iz Carigrada, osmanske trupe su se povukle iz Hercegovine, dok se naoruzhani Travnichki bataljon rasporedio po gradu. Istovremeno je u Mostar iz Nevesinja stigao Salko Forta sa svojim jedinicama, poslije chega su otpochele pripreme za otpor ulasku austrougarskih okupacionih trupa. Dalje su dogadjaji u gradu tekli prilichno stihijski.
Vodje otpora su se 29. jula 1878. godine sastale u C'ejvan-Kethodinoj dzhamiji kod Starog mosta, te nakon vijec'anja pozvali narod da se sprema za rat.8 Potom je delegacija otishla u Konak (huc'umet), gdje je od osmanskog vojnog zapovjednika Komandanpashe zahtjevala da im preda naoruzhanje i ratni materijal, ali to ovaj put nisu uspjeli realizirati. Potom su u Kethodinoj dzhamiji nastavljene pripreme za otpor okupaciji. Naredni dan je obnovljena agitacija medju narodom, poslije chega su ustanici prinudili Komandanpashu da im preda vojne magacine. Tokom noc'i se ustanicima pridruzhio i Travnichki bataljon. Drugog augusta je u Mostar stigla vijest o zauzec'u Ljubushkog od strane austrougarske vojske.9
Poslije saznanja da okupacione trupe nastupaju prema Mostaru, pred Konakom se okupila velika masa naoruzhanih ustanika, kojoj se obratio Ali-efendija Haljevac sa obavjeshtenjem da je od strane vodstva ustanika u zemlji imenovan vodjom otpora za podruchje Hercegovine. Tom prilikom su svrgnuti Komandanpasha i mostarski mutesarif Mustafa-pasha, a na Tabiji je, pored osmanlijske, izvjeshena i ustanichka zastava, shto je bio znak preuzimanja vlasti.10 Vodje otpora su se potom okupile u Konaku, te su, svjesni chinjenice da nemaju dovoljno vojnih struchnjaka za uspjeshno vodjenje ratnih operacija, ponudili pojedincima iz stare vlasti da se stave na chelo pokreta. Muftija Karabeg je odbio ponudu da preuzme vojno zapovjednishtvo, pa je predlozhio svrgnutog mutesarifa, koji takodjer nije prihvatio ovu duzhnost, ali je obec'ao saradnju. U Konak su na vijec'anje o daljim aktivnostima pozvani kajmekami Muhamed-beg i Murad-beg, ali rasprave i pregovori nisu donijeli nikakav znachajniji rezultat. Uvidjajuc'i nesaglasnost vodja i loshu organizaciju pokreta, kao i chinjenicu da je zbog ratnih djelovanja izostala ochekivana pomoc' iz Bosne, muftija Karabeg je ponovo pokushao ubijediti ustanike u apsurdnost otpora, chime je na sebe navukao njihov bijes. Dogadjaji su dalje izmakli svakoj kontroli, shto je kulminiralo krvoprolic'em, odnosno ubistvom mutesarifa i njegovog zeta Ali-bega, potpukovnika Murat-bega, te mostarskog kadije i muftije Karabega. Potom je u Mostaru zavladalo bezvlashc'e, koje su iskoristile grupice rushilachki nastrojenih ustanika, shto je u gradu izazvalo paniku. Zatecheno konzularno osoblje, osim italijanskog, koje je vodilo antiaustrijsku politiku, nashlo se u strahu i neizvjesnosti, mada im do ulaska okupacione vojske nije zaprijetila nikakva realna opasnost.
|
General Stevan baron Jovanovic'
|
|
Austrougarske trupe su iz okoline Ljubushkog preko Brotnja nastavile pokrete u pravcu Mostara. Jedinice pod komandom pukovnika Klimburga su pred samim Chitlukom imale kratak usputni okrshaj sa ustanicima, poslije chega su se isti povukli prema Mostaru. Nakon ovog sukoba, austrougarska vojska je nastavila pohod prema hercegovachkom sredishtu. Feldmarschalleutnant Stevan Jovanovic' je prethodno uputio proglas stanovnishtvu Mostara, koji je sadrzhavao prijetnje u sluchaju pruzhanja otpora, ali i garancije za njihove zhivote i imovinu, ako se pokore okupaciji.11 Iako su vodje otpora, pored muslimanskog, uspjele animirati i jedan dio pripadnika drugih naroda, ustanichke snage su i dalje bile vishestruko manje i loshije organizirane, odnosno naoruzhane od okupacionih trupa, koje su u medjuvremenu, nakon dodatnog angazhiranja 20. pjeshadijske brigade, narasle na oko 30.000 ljudi. U ovakvim okolnostima, prvaci pokreta su zakljuchili da je otpor nemoguc', pa se dio ustanika povukao prema istochnoj Hercegovini.
Prva brdska brigada pod komandom generala Todorovic'a, kao prethodnica XVIII divizije, ushla je bez otpora u Mostar 5. augusta 1878. godine. Ostatak vojske je, zajedno sa generalom Jovanovic'em, stigao u grad sutradan. Time je okonchana vishe od chetiri stoljec'a duga osmanska vladavina, tokom koje se Mostar profilirao kao urbano naselje sa orijentalnom fizionomijom i upravni, politichki, ekonomski i kulturni centar Hercegovine.
____________________
1 Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine nastupio je prelomni period u istoriji ove zemlje. Dr. Hamdija Kapidzhic', Hercegovachki ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958, 329.
2 Osmansko carstvo, chija je moc' u Evropi pochela da slabi josh nakon Bechkog rata (1683-1699. ), pokushava, posebno u XIX stoljec'u, kada je na njenu shtetu aktuelizirano Istochno pitanje, da reformama uchvrsti i ojacha svoj polozhaj na Balkanu. Medjutim, ove reforme, proklamirane Hattisherifom od Gulhane (od 3.11.1839.) i Hattihumajunom (od 18.2.1856.) nisu donijele zheljeni rezultat, jer je Porta bila suvishe slaba da bi ih mogla provesti.
3 mr. Esad Arnautovic', Politichke prilike u Mostaru i Hercegovini u posljednje dvije decenije osmanske vlasti, Chasopis za kulturno i historijsko naslijedje ”Hercegovina”, 9, Mostar 1997, 115. Uporedi: dr. Dominik Mandic', Etnichka povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967, 402.
4 Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu, sazvanim za 13.06.1878. godine u cilju revizije odredbi San-Stefanskog mira, nakon brojnih pritisaka i zakulisnih igara dobila mandat evropskih velikih sila da okupira i pacificira Bosnu i Hercegovinu, shto je formulirano u chlanu XXV kongresnih zakljuchaka.
5 Na sastanku muslimanskih prvaka, odrzhanom u Sarajevu 5. juna 1878. godine, donesena je odluka o osnivanju Narodnog odbora sastavljenog od predstavnika svih vjeroispovjesti. Tri dana kasnije, formirana je Narodna skupshtina, a 27. jula i Narodna vlada, koja je nakon svrgavanja osmanske uprave preuzela vlast u zemlji. O tome blizhe: Nauchni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. u Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knjiga XLIII, Odjeljenje drushtvenih nauka, knjiga 8, Sarajevo 1979.
6 Martin Djurdjevic', Memoari sa Balkana (1858- 1878), Sarajevo 1997, 141-142.
7 Pismo su svojim potpisima i pechatima ovjerili: muftija hadzhi Mustafa ef., hadzhi Arif ef., hadzhi Shakir ef., predsjednik obc'ine (mostarske – pr. aut.) Alajbegovic', Odbor krshc'anski, Odbor pravoslavni, Ibrahim beg Kapetanovic' od Ljubushkog, Mustajbeg Lakishic', Mustafa ef. Oruchevic', Ibrahim beg Bashagic' od Nevesinja, Ismail aga Sharic' od Stoca, Mula aga od Gacka, Alaga Dizdar, hadzhi Mustafa ef. C'emalovic', hadzhi Mustafa Trklja od Stoca ispred sva tri milleta, te chlanovi obc'ine (mostarske) Alaga Hamzic', Mustafa aga Hadzhi Selimovic', Mihajlo Anichic', Risto Shantic', Gjorgjo Jelachic', Jovan Soldo, Juro Bashadur, Blazhko Zelenika i Shimun Milic'evic'. Haus-, Hof- und Staatsarchiv Wien, Politisches Archiv des Ministerium des Aussern, Kt 225, fol. 16.
8 Hivzija Hasandedic', Mustafa-Sidki ef. Karabeg, mostarski muftija od 1875. do 1878. i okupacija Mostara, ”El – Hidaje”, br. 7-8, 229-230.
9 Austrougarska XVIII divizija pod komandom feldmarschalleutnanta (general-potpukovnika) Stevana barona Jovanovic'a preshla je, za ustanike sasvim neochekivano, hercegovachku granicu u rejonu Vrgorca (31. jula) i Imotskog (1. augusta) i bez znachajnijeg otpora otpochela nastupanje u pravcu Mostara. Ova okupaciona vojna formacija bila je sastavljena od tri brdske brigade, jachine 17.080 vojnika, 3.270 konja i 24 topa, dok se u Dalmaciji nalazilo josh oko 10.000 vojnika u sastavu posadnih trupa, koje su sluzhile kao rezerva. O XVIII diviziji, jedinicama i komandnom osoblju u njenom sastavu, te operacijama koje je vodila na podruchju Hercegovine blizhe: Emil Woinovic', In der Herzegowina, Wien und Leipzig 1908, 10 - 96; Vinzens Haardt, Die Occupation Bosniens und der Herzegovina nach verlässlichen Quelle geschildert, Wien 1978., te u objavljenim radovima sa Nauchnog skupa Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. u Bosni i Hercegovini.
10 Hivzija Hasandedic', nav, dj., 229-230.
11 Isto, ”El-Hidaje”, br. 9-10, 301.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-22
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|