Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 188-189 (99-100 - nova serija)

Godina XXX juli-avgust/srpanj-kolovoz 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zlatko Dukić
General

Tog popodneva, Alfa je sebi, napokon, uspjela priuštiti mali odmor. Sasvim neuobičajen predah. Rijetko kad joj je to polazilo za rukom. Njen nepredvidivo naporan i težak prevodilački posao je, i tog dana, podrazumijevao naporno jutro, iscrpljujuće prijepodne i isti takav dobar dio popodneva. Ipak, nakon ručka i ispraćaja grčke delegacije, koja je, uz odgovarajuću visoku pratnju, prethodno obišla artiljerijske položaje na brdima oko Sarajeva, uspjela se dokopati svoje hotelske sobe, u depadansu blizu zgrade sa sjedištem Vlade, riješena da se odmori sat-dva.

Dok se raspremala, na um joj pade general Mek. Nisu se vidjeli pet dana, a ni čuli od prekjuče. Prije pet dana, dolazio je na sastanak u Vladu, s namjerom da, tobože oštro, protestuje zbog još jednog kršenja primirja s ove strane. Uobičavao je to redovno činiti, ali – samo zbog spoljnog utiska, kako bi to imalo željeno konjunkturan odjek u medijima… U stvarnosti, pucao je i ovom britanskom generalu prsluk za to što se krši ko zna koji po redu prekid vatre. Najvažnija mu je bila još jedna prilika da skokne na brdo i da se vidi s Alfom.

Sve drugo u ovoj zemlji, za njega je, u principu, bilo – ravno značaju sedme rupe na svirali.

S Alfom se general Mek upoznao trećeg dana po svom dolasku na prestižno mjesto bahatog komandanta UN-snaga u ratom uspješno razvaljivanoj zemljici Bosni i Hercegovini. Nacifrani protokol je predviđao njegovu inauguralnu posjetu Vladi, odmetnutoj u brda. Prije toga, general Mek je kurtoazno upoznao sve važne ljude u legalnoj vlasti u Sarajevu, pa je sad, paradersko-diplomatskog reciprociteta radi, valjalo – otići i do onih u šumi.

Odmah mu je u oči pala izazovna, nestandardno (za takve uslove) privlačna, natprosječno šarmantna pojava dame, koja je nastupala u ulozi prevodioca.

– Ja sam zvanični prevodilac, zovem se Alfa.

– Drago mi je – odvratio je general uz pohlepan i širok osmijeh. – Moje ime je general Mek, za prijatelje samo Mek…

Pomalo drsko je prikovao oči za nju, kao da je hipnotisan. Nije skidao taj gladni pogled ni onda kada je protokolarni red nalagao da gleda u nekog od svojih zvaničnih sagovornika.

Ničim to ne pokazujući, general Mek je tom prilikom rezolutno (za sebe) donio dvije odluke: da se neizostavno pobrine za to da se zbliži s predmetnom damom i, naravno, da, zarad tog plemenitog hedonističkog cilja, što češće ide u Šumsku vladu ili da organizuje sastanak s nekim njenim predstavnikom u svojoj impresivnoj sarajevskoj rezidenciji.

Već se bila dobro okrijepila popodnevnim snom, kad resko zazvoni telefon u njenoj sobi.

– Da, izvolite? – upita Alfa, kad podiže slušalicu.

– Alfice, ovdje tvoj Mek… Kako si?

– Hvala, Mek, dobro… Malo umorno, ali dobro…

– Poželio sam te.

– I ja tebe… Naročito tvoju dušu – odvrati Alfa, ne zaboravljajući staviti indikativni naglasak na ono dušu.

Iako su se znali već nekoliko mjeseci, general Mek, ipak, nije još uspio dokučiti sve finese lokalnih, naročito erotskih i jezičkih običaja. Tako, recimo, još nije znao za bogat arsenal simbola i sinonima u našem jeziku. Pa ni za to da se pod izrazom duša može mnogo toga podrazumijevati. Čak i ono što se nigdje drugdje tako ne podrazumijeva.

Zato Mek u tvrdnji da je Alfa poželjela njegovu dušu nije nalazio ništa nejasno, još manje sumnjivo. Neće mu to poći za rukom ni kasno te večeri, kada je, precizno se dogovorivši s njom, po Alfu poslao blindiran džip, praćen s dvoja borna kola.

Ništa mu nije ukazivalo na to da će te noći, napokon, otkriti šta, iz lokalnog ženskog ugla gledano, kod muškarca može nositi ime duša i gdje se konkretan organ s tim časnim imenom zapravo nalazi.

Senaid Buljubašić: Akt, ulje na platnu, 2001.

Senaid Buljubašić: Akt, ulje na platnu, 2001.

Utvrdivši, bez mnogo problema, da te večeri nema obaveza, general Mek je, kao i mnogo puta prije, Alfi ponudio da veče i noć provedu zajedno.

– Ako nemaš ništa protiv?

– Naravno da nemam – odvratila je ona, ne uspijevajući, opet, iznenaditi samu sebe takvim odgovorom.

– Odgovara li ti da ljude pošaljem po tebe večeras u osam.

– Da, u redu je.

U dogovoreno vrijeme, tri bijela vozila, s drsko uočljivim UN-oznakama, bila su pred Alfinim planinskim depadansom. Zimski mrak je bezdušno ujedao za lice, nos i oči, dok je prelazila onih desetak klizavih koraka od ulaza u objekat do blindiranog vozila, dobro zagrijane unutrašnjosti, u kome je sjedio uniformisani vozač. Oštar planinski vazduh, nije ostavljao ni malo prostora za eventualnu iluziju o tome da decembar može biti drukčiji nego što propisuje kalendar. Pa još bosanski…

Bez problema su, po običaju, prošli dva kontrolna punkta – jedan na padini na izlazu iz romanijske varoši, a drugi, desetak kilometara dalje, na ulazu u Sarajevo.

Dvadeset minuta kasnije, konvoj od tri vozila – borna kola naprijed, blindirani džip u sredini i drugo borno vozilo pozadi – obreli su se pred kapijom rezidencije komande UN-snaga. Visoki, čvrsti armiranobetonski zid, gusti snopovi bodljikave žice, bedem od vreća s pijeskom i napola smrznuti i poluisprepadani stražari – bijaše samo dio uočljivog pejsaža, koji je, i usred noći, morao pasti u oči u obilno osvijetljenom krajoliku. Predstavljalo je to, uz ostalo, i neophodnu protivmjeru za zaštitu od svakodnevnog i svakonoćnog granatiranja, kojem je Sarajevo bilo žestoko izloženo. A u okviru kojeg je, počesto, poneka granata znala zalutati i u ovaj dio grada, pa oprljiti i komandnu zgradu UN-snaga. Valjda zato što su granate bile dokazano nepismene, pa nisu znale čitati, niti birati imena meta u koje su bile usmjerene?

Opušten, nauznak opružen na sofi, u košulji i pantalonama, s kućnim papučama na nogama, general Mek je slatkohrano dočekao Alfu.

Srdačno joj je prišao, pozdravio se intimno s njom, prethodno izvadivši iz usta dopola popušenu kubu, predusretljivo joj pomagavši da se raskomoti.

– Uh, al’ je vruće ovdje kod tebe – primijeti Alfa.

– Ah, šta ćeš, hani, svako od nas je sam sebi najvažniji – uz osmijeh, topeći se od zadovoljstva i vrativši kubu u usta, odvrati general. – Čuo sam, uostalom, da se kod vas kaže da je rat nekom rat, a nekom brat…

– Da, baš tako se kaže – odgovori Alfa, sjedajući na sofu.

– Jesi li, kao i obično, za viski? – upita general, približivši se ovećem sobnom šanku.

– Može.

General Mek je polako, ne skrivajući zadovoljstvo i radost, hodao po golemoj dnevnoj sobi svoje komandantske rezidencije. Ukusno, čak luksuzno namještena, dobro zagrijana i raskalašno osvijetljena sa sijaset svjetiljki, postavljenih u uglovima, odavala je utisak smišljeno skrojene raskoši i potpuno odudarala od spoljnog, pakleno ratnog stanja. Hermetički odvojena od vanjskog svijeta i njegovog užasa, kao da su ta soba, sve u njoj, atmosfera, koja je stvarana, htjeli poručiti kako vojnici iz svijeta – a pogotovo jedan drčni britanski general – nemaju namjeru da se pretjerano uzbuđuju, a kamoli žrtvuju ili išta rizikuju u ovoj balkanskoj klaonici.

Hoće se reći da su oni bili i te kako svjesni svoje uloge i zadaće: došli su ovamo da pomognu, ali nikako da stave glavu u torbu ili, daleko bilo, da učine išta više od onoga što moraju i za šta su više nego dobro plaćeni.

Donoseći joj čašu s viskijem, u kome se nemarno klatila kocka leda, general Mek se sage i ovlaš poljubi Alfu u usta. Ona mu odgovori. Takođe ovlašno i na istu adresu.

Nedugo potom, uniformisani posilni je dogurao oveća kolica s večerom. Na njima su bile brojne đakonije – od kavijara do fazana – koje su, od početka rata, na ovim prostorima bile jednostavno nezamislive, spadajući u područje mislenih imenica, o kojima se niko odavno nije usudio ni razmišljati.

– Neka nas niko ne smeta! – naredio je general posilnom, kad je, pošto je servirao posluženje, odlazio.

– Jes, ser – odvrati vojnik i nečujno se udalji.

– Izvoli, posluži se – general ponudi Alfu, vadeći iz usta kubu, koju ugasi u velikoj kristalnoj pepeljari i, onda, odluči da se baci na posao.

I te kako se baci.

Na ovom mjestu, čitaocu treba ljubazno pružiti neka dodatna, krajnje korisna i neophodna objašnjenja.

Ono baci na posao, u ovom slučaju ima vrlo široko značenje i kompleksan smisao.

Prvi čin rečenog bacanja na posao, odnosio se na atak na ono što je bilo na prebogatoj sofri. A što je, uobičajenom rutiniranošću i uslast, nestajalo u generalovim i Alfinim ustima – brzinom, obrnuto proporcionalnom nivou gladi, nemaštine, bijede i jada, koji je vladao na samo stotinjak metara od tog mjesta, u opkoljenom, razrušenom i izmučenom Sarajevu. I, naravno, u najvećem dijelu zemljice Bosne i Hercegovine, koju su general Mek i vojnici UN-a tako pažljivo, planski, smišljeno i uz velike patnje s kavijarom i fazanima, pazili i čuvali.

Drugi čin bacanja na posao je, zapravo, bio međučin. Odigravao se u obliku utapanja u pažljivo odabrano francusko vino tokom jela, a potom i uz konjak – takođe francuski – poslije njegovog okončanja. Između posezanja za pićem, obilnog i temeljitog, odvijao se konvencionalni, dakle isprazni dijalog između generala Meka i Alfe. Toliko isprazan da bi gledalac sa strane, da je kojim slučajem (nevidljiv) tom činu mogao prisustvovati, bez problema zaključio da je sve to, zapravo, zagrijavanje (predigra) za dramski vrhunac koji će uslijediti u trećem činu. Baš onako kako to nalažu elementarna pravila svake dobre drame.

Konačno, treći čin. Osim opetovanja onoga u vezi sa čim general i Alfa nisu imali nikakvih dilema, ni međusobnih tajni – a što, još od trenutka kad su sišli s drveta i kročili u pećinsku fazu evolucije, muškarac i žena nesebično praktikuju i još nesebičnije upražnjavaju – ovaj par dičnih potomaka onih stvorova što su, jednog fatalnog dana, odlučili da siđu s grane, nije, faktički, uradio ništa bitno novo ili novije, što bi trebalo zanimati i pisca, a i čitaoca ovih redova. Dramski zaplet je išao svojim uobičajenim tokom, s možda nešto više mašte, nego što je uobičajeno, ali – s istim ciljem, odnosom snaga i učešćem glavnih junaka.

Sve do trenutka u kome je general Mek došao u priliku da obogati svoj leksički fond, proširi znanja i nauči nešto novo o ovoj zemlji. Ili bar o nekim reprezentativnim primjercima njenih žitelja, koji su odlučili da se žrtvuju za opštu, tačnije – naglašeno nacionalnu stvar.

Uz odgovarajuće prigušeno svjetlo – sasvim razumljivo: dramska atmosfera nužno podrazumijeva i tu vrstu efekata – i uz totalnu raskomoćenost, koja je označila suvišnom ijednu krpicu na ljudskom tijelu, Alfa je, u jednom trenutku, u žaru borbe posegnula rukom niz generalov stomak, pa onda još niže, da bi promuklo prošaputala:

– Oh, dušo!

U tom trenutku, njena ruka je vješto pronašla sadržaj, koji je, u magnovenju, general Mek, u brzopoteznom prevođenju na svoj jezik, identifikovao kao dušu. I malo zbunjen rekao:

– Zar se to na vašem jeziku tako zove?

Alfa mu nije odgovorila. Niti je iz ruke ispuštala dušu. Onda se sagela i odlučila da se na malo drukčiji način vrlo direktno pozabavi dušom

Za manje od dvije godine – a pošto se, u međuvremenu, ono s dušom i njenom multidisciplinarnom, a obilnom Alfinom upotrebom redovno ponavljalo i bogato koristilo – general Mek je došao do kraja svog mandata. Dva dana uoči odlaska, došao je sa svojim nasljednikom da se zvanično pozdravi s ljudima u Vladi. Vidio se i s Alfom, obećavši joj, diskretno, da će, prije definitivnog odlaska, još jedno veče provesti zajedno.

Tri dana kasnije, čekajući da je zovne, Alfa je okrenula poznati telefonski broj. Javio joj se nepoznati muški (vojni) glas. I rekao joj da je general Mek još prekjuče otišao. Zauvijek.

Bez pozdrava?

Da, s oproštenjem, bez pozdrava.

Nepun mjesec kasnije, Alfa je počela osjećati jutarnju mučninu, tegobe u stomaku, patila je od nesanice, brzo se umarala i znojila se.

Sva nastojanja da, preko nekih veza, telefonom dođe do generala Meka, ostala su bez uspjeha.

Samo joj je pošlo za rukom da sazna da se on i njegova duša, negdje u Britaniji, intenzivno pripremaju za skori odlazak na novi zadatak – u UN-misiju u nemirnom i opasnom Istočnom Timoru.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-12-18

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden