Preskočimo li par strofa dolazimo do ”Sitno stisnute gužve” što bi možda nekako i funkcioniralo ako ne znamo izvornik koji glasi Peanut-crunching crowd. Kako present participle postaje pasiv – to valjda zna samo B.A. Da sad i ne ulazim u ovo preskakanje kikirikija: valjda je djevojčica bila premlada da u ratu dobiva lunch pakete sa peanut butterom. Tužno je, međutim, da posrće i na mnogo jednostavnijim mjestima. Tako je the big strip tease (razumije se, ’veliki striptiz’) ”veliki ogoljeni izazov”. O.K. ne osporavam da je striptiz u praksi uistinu svojevrstan izazov, ali zaboga! Fino je kada se prevodioci i sami bave pisanjem no nekada to više odmaže nego što pomaže i unosi suvišnu dozu, da ne kažem punjenje, mašte.
Strašno, jezivo zvuči i kada B.A. stihove
There is a charge
For the eyeing of my scars, there is a charge
For the hearing of my heart –
It really goes
dokuči kao ”to je briga / za gledanje mojih ožiljaka to je / briga / za slušanje moga srca / to zaista prolazi.” E, pa ne znam odakle da počnem! Od brige ili ovog zadnjeg! Charge, my dear Clarice, ovdje može biti mnogo toga: teret, porez, naboj, punjenje, vodstvo, može biti i briga, tačno. Ovdje je, međutim, gđica Alajbegović načinila sasma neobičnu grešku. Priučeni prevoditelji često nekritički iz rječnika biraju prvo značenje, zaboravljajući ostala značenja. Alajbegovićka, međutim, u situaciji gdje je svakom sa imalo osjećaja za poeziju jasno da charge označava pristojbu, taksu da ne kažem porez, bira iz rječnika brigu, zabrinuta valjda za sudbinu svojih prevoda. Ovakvo rješenje samo je simptom posvemašnjeg nedostatka sluha; s puno truda Alajbegovićka jednom možda mogne postati sudski tumač za engleski jezik, ali poštena prevoditeljica poezije postati neće nikad. I ništa ovdje ne prolazi a najmanje srce! Srce možda radi, kuca ali da prođe zbilja nema kuda. A uz ovakav prevod, moram da kažem, jedino na što srce može biti potaknuto jeste aritmija!
Sve ovo je još i simpatično ako uzmemo u obzir prevod pjesme Paralytic, koji me je gotovo srušio sa stolice. Ne znam da li se Alajbegović-i-sama-pjesnikinja-Bjanka na svom studiju književnosti susrela u poeziji sa pojmom tačke gledišta, odnosno, perspektive. Jer, meni se nešto čini da nije. Pjesma Paralytic je, naime, pisana iz perspektive paralitičara, dakle, muškarca, xy hromozoma. Ne pomaže B.A. ni to što on govori o svojoj ženi i kćerkama. Jedino čime se vodi je izgleda to što je autorica žena. Zaboga, čovjek lijepo spominje svoju suprugu i dvije djevojčice i još je mnogo toga u samoj pjesmi što bi trebalo biti dovoljno. Recimo, u zbirci sa queer tematikom ’Poqueerene priče’ postoji priča pisana iz perspektive magarca. Nije valjda da B.A. misli da je rođak Shrekovog najboljeg prijatelja sjeo za Word, zadovoljno protrljao papke i zadao se u pisanje?! Coup-de-grâce B.A. zadaje sirotom paralitičaru kada on, govoreći o magnoliji, kaže Asks nothing of life prevodeći to kao ”Ne traži ništa do života”. Ja bih rekla da je upravo suprotno: ’Ne traži ništa od života’ ali, eto, možda je u pitanju štamparska greška. Nažalost, barem što se tiče ove pjesme, to nije sve: kada paralitičar kaže: My wife, dead and flat, in 1920 furs B.A. iznalazi jedno vrlo, vrlo problematično rješenje koje glasi: ”Moja žena, mrtva i glatka, u 1920 krzna.” Vratimo se sada malo u prošlost, konkretno u 20-te godine prošlog stoljeća, poznate kao The Jazz Age. Doba je to prohibicije, ’Scarfacea’ Caponea ali i velikih socijalnih promjena. Savršen background za F.S. Fitzgeralda i A. Stieglitza. Uz zvuke muzike Dukea Ellingtona i Bessie Smith, vidimo i ekološki neosviještene dame kako izlaze iz Fordovih automobila zaogrnute, između ostalog i, krznima. Zime u Chicagu znaju biti teške no malo je vjerovatno da će se koja lady uvući u svih hiljadu devetsto i dvadeset (krvavih!) sirotih oguljenih životinjica. U pitanju su, dakle, krzna koja datiraju iz 20-tih godina prošlog stoljeća. Supruga je, moš mislit’, ’u krznu iz hiljadu devetsto dvadesete’.
Vrijedi se malo pozabaviti i pjesmom Female Author. Osim što ne razlikuje engleske pridjeve od imenica (pa je feminine tako ”žena”), prevoditeljica ostaje dosljedna svojim maestralnim završecima. Tako je posljednju strofu
And lost in subtle metaphor, retreats
From gray child faces crying in the streets.
odradila kao: ”...povlači se / Iz sivog dječjeg lica plačući na / ulice.” Misterija je kako se to neko može povući IZ nečijeg lica, jedino ako se njime nije, kao paralitičareva žena, ogrnuo (ipak, neću biti toliko morbidna i referirati na Ticijanovog Marsija!). Veći je problem, međutim, što glagol crying prevoditeljica veže za she iz prethodne strofe, a ne za djecu iz posljednjeg stiha. Ispravan prevod glasio bi: ...uzmiče / od sivih dječjih lica što plaču na ulici. Kao i u jednom ranije navedenom primjeru, očito je da present participle prevoditeljici predstavlja nerazjašnjivu misteriju. Pjesme Vodeni nokturno i Vertikalna sam su prevedene dosta školski, s već karakterističnim autorskim touch-and-go.
Da nesreća bude veća, Bjanka Alajbegović u Omnibusovom Književnom žurnalu o svom ”prevoditeljskom iskustvu”' (sic!) kaže, pojašnjava & povjerava: ”Ja još uvijek prevodim prvenstveno jer me to ispunjava i odmara. Otprilike ovako: to je proces otkrivanja, prvo riječ po riječ, pa onda kad se dođe do nivoa stiha, onda te riječi opet otkriju neki novi detalj, (zaboravila sam sintagmu), pa kad se dođe do čitave pjesme, onda i riječi i stihovi opet otkriju još neke detalje…” Zaista, mislim da bi joj i g. Luko Paljetak pozavidio na ovako temeljito & ozbiljno opisanim prevoditeljskim procesom. Dalje nam B.A. dotira mudrost: ”Prevođenje zahtijeva puno vraćanja i puno traganja i opet to naposljetku nije TAJ tekst nego u najboljem slučaju, tekst najbliži tom tekstu tu je uvijek i strah da će neko doći i reći da ti neki padež nije dobar ili da si neki trenutak mogao bolje prevesti i tako…” Vjerovatno ovdje dolazim ja, no da se barem radi o nekakvom padežu. Imajući u vidu da Bjanka Sintagma Alajbegović prevodi poeziju jer je to ”odmara” i ”ispunjava”, predlažem joj da, ako želi da se odmori ode u Aquu ili frizerski salon i da se prođe OVOG zanata. Još je komičnije što, na istom mjestu, napominje da, koliko ona zna, ”teorija kaže i da žena može pisati mušku, a muškarac žensku poeziju”. (Sjedi, pet!) Hm, imamo li u vidu glasoviti prevod pjesme Paryltic, možemo samo doći do zaključka do nešto ne štima u zemlji Bjankine prakse, odnosno, s njenim, kako to ona ”jednostavno zove” – filingom.
Konačno, možda je gđica Alajbegović željela na specifičan način doprinijeti književnosti BiH, i to je nesumnjivo, hm, lijep jedan naum. No zbilja je tužno da je OVO rezultat svog tog – ne mogu reći truda, jer ovdje nema niti posvećenosti niti strasti – recimo, pokušaja. Mnogo bi si dobrog napravila da je barem bacila pogled – iz znatiželje, radi provjere – kako Sylviju Plath prevode drugi (odnosno, druge, jer su je na ovim prostorima prevodile najviše žene), kao što su Jadranka Sloković-Glumac, Ljiljana Đurđić, Višnja Sepčić i dr. Osim toga, moglo bi se reći da je nepoznavanje osnova (engleskog) trend među, kako ih se popularno zove, pjesnikinjama mlađe generacije. Skoro je uvažena A. Bašić na stranicama jednog sedmičnika trijumfalno objavila da je, navodno, Aleksandar Hemon u New Yorkeru (izdanje od 28.02.2005.) objavio tekst u kojem je čitateljstvo ovog magazina ”upoznao sa sudbinom pjesnika u BiH”. To što je na internet siteu američkog magazina iznad najave Hemonovog teksta fino stajalo
FICTION, odnosno, naznaka da se radi o prozi (u pitanju je priča The Conductor, odnosno ’Dirigent’), za A.B. je što bi rekao C. Cobain – nevermind, hava, trivijalnost. Toliko o autorskoj odgovornosti. Po takvima je isto literally (doslovno) i literary (književno), silicon (silicij) i silicone (silikon), a što se tiče knjiž. žanrova, novel (roman) je, jašta, novela.
Od wannabe prevoditelja/ica je svakako previše očekivati da prave po nekoliko verzija jedne pjesme kao što je to činio Kolja Mičević, ali zasigurno nije previše očekivati da tekst koji imaju pred sobom iščitaju po tabijatu. I nauče jezik izvornog teksta.
____________________
1 Sylvia Plath, Ariel, Faber and Faber, 1999.
|