|
XII
slegneš ramenima
i misao pobježe
s leđa me podsjeća na kraj
tako blizak
te ruke što siju prašinu
koju pljuskovi pretvaraju u blato.
i kad pomisliš da je sve nestalo
iz te samoće,
i kad pomisliš da se sa
smanjenjem vida
duži na zemlji
sjenka koja bud-za-što
može zapaliti drvo
nestanka.
i kad pomisliš da je umoran samo
onaj što dugo gori.
XIII
ne treba li misliti i na sol
i na svoje.
na sve što zrno po zrno
narasta uprkos teškoj
ruci sijača sjemena.
ništa nije prepušteno slučaju.
obješene voćke nikom ne čine zlo.
od kakvog tkiva su roditelji?
XIV
napolju rastanak od prašine izaziva
zbunjenost.
mrvice vremena našle su tu utočište.
treba li se tome smijati.
ne počinje li tako
poraz.
ko za koga radi.
ako načulimo uho
čućemo krik tame.
nije u pitanju svjetlost. živim.
sa riječju koju niko ne izgovara.
XV
sve lišće penje se prema drvetu.
tako se otvaraju
vrata vremena.
oko je u svom gornjem dijelu
bog kojim prolazi iščeznuće.
vid nije preplavljen.
ponavlja se životinjom sljepila
gdje je konopac koji nagoni vjetar da prozbori.
ima izvjesnog rasipanja u
dahu stvari.
koračamo naprijed.
ozada životinja iščezava.
XVI
kad bi ikar ovuda prošao
sigurno bi se stropoštao.
voljeli bismo mu isplesti
vrstu gustog grma.
lako je gore se popeti
sa takvim ugledom.
u iščekivanju
kuća drhti.
poznajem starca koji
zvoni na vrata.
dronjak oblaka
zalijepio mu se za kožu, s jednim
zrakom
sunca unutra.
XVII
nisam ja taj koji postavlja sva
ova pitanja.
ona silaze skupa sa povečerjem.
otud takav dim koji se diže
ne samo s broda.
otud i nož
kraj zore.
životinja nevidljiva golim okom
što zabija njušku u prazno.
tu talasamo tugu za pićem
tu uspavljujemo crni duh mornara.
odatle se iskrcava mljekar tame.
Sa francuskog prevela: Jasna Šamić
|