|
XII
slegnesh ramenima
i misao pobjezhe
s ledja me podsjec'a na kraj
tako blizak
te ruke shto siju prashinu
koju pljuskovi pretvaraju u blato.
i kad pomislish da je sve nestalo
iz te samoc'e,
i kad pomislish da se sa
smanjenjem vida
duzhi na zemlji
sjenka koja bud-za-shto
mozhe zapaliti drvo
nestanka.
i kad pomislish da je umoran samo
onaj shto dugo gori.
XIII
ne treba li misliti i na sol
i na svoje.
na sve shto zrno po zrno
narasta uprkos teshkoj
ruci sijacha sjemena.
nishta nije prepushteno sluchaju.
objeshene voc'ke nikom ne chine zlo.
od kakvog tkiva su roditelji?
XIV
napolju rastanak od prashine izaziva
zbunjenost.
mrvice vremena nashle su tu utochishte.
treba li se tome smijati.
ne pochinje li tako
poraz.
ko za koga radi.
ako nachulimo uho
chuc'emo krik tame.
nije u pitanju svjetlost. zhivim.
sa rijechju koju niko ne izgovara.
XV
sve lishc'e penje se prema drvetu.
tako se otvaraju
vrata vremena.
oko je u svom gornjem dijelu
bog kojim prolazi ishcheznuc'e.
vid nije preplavljen.
ponavlja se zhivotinjom sljepila
gdje je konopac koji nagoni vjetar da prozbori.
ima izvjesnog rasipanja u
dahu stvari.
korachamo naprijed.
ozada zhivotinja ishchezava.
XVI
kad bi ikar ovuda proshao
sigurno bi se stroposhtao.
voljeli bismo mu isplesti
vrstu gustog grma.
lako je gore se popeti
sa takvim ugledom.
u ishchekivanju
kuc'a drhti.
poznajem starca koji
zvoni na vrata.
dronjak oblaka
zalijepio mu se za kozhu, s jednim
zrakom
sunca unutra.
XVII
nisam ja taj koji postavlja sva
ova pitanja.
ona silaze skupa sa povecherjem.
otud takav dim koji se dizhe
ne samo s broda.
otud i nozh
kraj zore.
zhivotinja nevidljiva golim okom
shto zabija njushku u prazno.
tu talasamo tugu za pic'em
tu uspavljujemo crni duh mornara.
odatle se iskrcava mljekar tame.
Sa francuskog prevela: Jasna Shamic'
|