Tu opet dolazimo do pitanja: kome trebaju novi sukobi? Naime, iako na ovom terenu postoje snage koje svoje politichko opstojanje ne mogu zamisliti bez tenzija i prijetnje sukobom (to je zapravo i nezamislivo) svaki iole ozbiljan vojni analitichar, chak i najratnohushkachkije raspolozhen, zna jednu istinu, a ta je da rata ne mozhe biti dok su zhive ove generacije koje se sjec'aju svih metodologija i tehnologija uvlachenja u rat. To su generacije koje vishe nemaju iluzija o tome kako se ratom mozhe ishta promijeniti na bolje, a ratovati se ne mozhe ako niste u stanju zavesti mase da se prihvate oruzhja. Ako autori i nisu izrijekom spominjali rat vec' SUKOBE, sama chinjenica da se oni etiketiraju kao NOVI, upuc'uje na to da se ipak na neki nachin misli na sukobe u kojima bi se pucalo.
A ako ove generacije nisu za rat kome onda odgovaraju SUKOBI? To je zapravo pitanje koje nas dovodi do toga da predvidjanja zapravo nisu puke futuristichke vizije vec' scenariji, koji se prave u kuhinjama u kojima je glavni zachin cianid. Zato, ma kako gladni bili, ma kako nam bilo teshko, nemojmo prihvatiti besplatnu pomoc' u jelu zachinjenog cianidom, jer, barem toliko znamo, taj zachin nuzhno vodi u smrt.
Pitanje uloge medija, pak, ovdje se namec'e kao pitanje koje takodjer treba podrobnije razmotriti. Naime, mozhemo razumjeti urednike novina i listova koji se nalaze na trzhishtu tj. njihovu potrebu da bombastichnim naslovima skrec'u pozornost potencijalnih chitatelja na zanimljive, intrigantne, senzacionalne sadrzhaje, ali ostaju tu otvorena dva pitanja: 1. zashto se mi palimo na takve naslove? i 2. imaju li pravo mediji na bilo koji nachin uznemiravati javnost, a za mene je zazivanje ratova i sukoba, narochito na naslovnicama i uznemiravanje javnosti i stavljanje u sluzhbu onih sila u drushtvu koje zhive od rata i uvijek se bave ratnohushkachkim rabotama koje se ne mogu provesti bez medija.
|