|
Prichala su ona trojica svaki gotov po dva sahata i lijepo ih bilo slushati. Znaju ljudi da prichaju, vidi se to odmah, pred njima je i uchitelj Mirso post’o neshto maleshan ko zrnka zhita. On ih je najvishe i slushao, gleda u njih otvorenije usta i ne dishe. Vala sam se bio prep’o da c'emo uchitelju vode preko mashica morati davati da pije jer je poplavio, pa pozelenio, ko da se prep’o od one trojice. Vala im i ona odijela stoje ko da su u njima rodjeni. Jedan lista neke papire i pricha kako c'emo imati vishe zhita i krompira, poslac'e nam, veli, i ovaca i koju kravu, a narod blene i shuti. Ispade da su dzhaba prichali vishe od po dana jer je narod zapamtio samo ono za krave i ovce, posebno za krave.
Milun Bumbar cijelu noc' nije mogao zaspati mislec'i kako c'e mu iz grada poslati kravu pa c'e imati chime prehraniti onu svoju sirotinju. Nena Nandzhija, kad su stranci otishli, pridje meni i shapnu mi tako glasno da su je svi seljani morali chuti.
– Shta ono govore sinko, ja malo zadrijemala, a i ne chujem vishe ko nekad.
– Nishta, neno, nishta nisu rekli.
Tog dana nismo se vratili na njivu da nastavimo sa poslom. Babo je pred spavanje naredio da c'emo sutra obrati zhito i grah, otresti orahe i prostrijeti ih po tavanu da se sushe, a ako se stigne mogla bi se osushiti i ona krushka jeribasma.
Poranimo ujutro pa na njivu. Ne stigosmo ni do pola puta, sustizhe nas onaj Suljin mali i reche da nas uchitelj zove da se okupimo pred shkolom. Babi ne bi pravo, al’ kad Mirso zove, selo slusha.
Vratimo se, rachunajuc'i da je dug dan i da c'emo imati kad u kuc'u unijeti ono shto je zemlja dala. Pred shkolom se okupilo gotov svo selo, nema jedino Esedove Hanife jer treba da se porodi pa su je, ne strahujuc'i, ostavili samu u kuc'i u kojoj je vec' chetvero djece sama rodila.
Mirso izadje iz shkole sa dvojicom ljudi koje selo do tada nije vidjelo. Oni kratkovidi mislili da su se vratili isti oni od juche, toliko su im lichili. Mrljeknu uchitelj dvije, tri rijechi, preko volje, vidjelo se, i reche da c'e haman izbori pa su zbog toga doshli. Ljudi iz grada da nam pomognu da lakshe i bolje zhivimo. Ona dvojica, lijepo obucheni, obrijani do ispod kozhe, oshishani, kod jednog na ochima crne naochari, a drugi miga ko da mu smeta krezavo jesenje sunce. Vele popravit c'e nam put, dovesti vodu i struju, slat djecu u shkolu i sve nas zaposliti da imamo od chega zhivjeti, kao da smo sada mrtvaci.
Vidim ja, Milun nac'ulio ushi, pa kad nijedan ne spomenu krave, smrknu se. I ovi su znali lijepo da prichaju, oni prichaju mi slushamo i dan za chas prodje. Kad su ljudi pocheli sjedati po meraji, naslanjat se laktovima na travu, a Milun je, koliko sam ga mogao smotriti jer se izmakao u kraj, i prilegao, odnekle iza shkole zablejashe dvije ovce. Narod zhivnu, zaplaka Nazifin mali Ramiz jer ga neko prignjechio u onoj guzhvi koja se odjednom stvorila, i Milun za tren bi na nogama, al’ dok smo se mi snashli, ovce dadoshe Hajrinom Neziru, ko veli, da ih smjesti u tor sa onih stotinjak svojih, a kome c'e pripasti zaprave, vidjet c'e se poslije izbora. Josh nam ona dvojica podijelishe kamaru sharenih papira sa slikama, medju kojima su njihove bile najvec'e.
Kad su odlazili, rekoshe da za njih glasamo da c'e nam kad pobjede i dodju na vlast dati zlatne kashike, jer ove nashe, vele, vishe nisu u modi. Odoshe ona dvojica niz Bishevo, a nama se u njivu nije imalo radi chega ic'i jer je dan bio pri kraju.
Babo shuti i stenje, nishta ne govori i nishta ne planira za sutra. Dugo nam se nije desilo da svih sedmero u kuc'i prispimo i da sunce prije nas izadje. Kad poustajasmo i umismo se na bunaru, otac neshto zatezhe, ne zhuri, ko da nas ne cheka njiva od dvajs i pet duluma puna zhita, graha i bundeve. Suljin mali nas je zatekao dok smo se tako razvlachili po avliji, od hudzhere do podruma i od shupe do shtale.
Opet uchitelj zove pred shkolu i mi pred shkolu, jer uchitelja valja slushat. I opet se narod zaprichao, a Mirso sa chetvericom izadje pred nas. U kojoj li prodavnici svi kupuju ista odijela da mi je znati, mumla do mene Milun Bumbar. I oni doshli zbog izbora, i mora da ih je neko doveo jer sami teshko da bi nabagudali put. Ko, biva, bic'e i voda, i struja, i taj chemerni put i shkola i posla, i krava i ovaca i volova, a nac'i c'e se za selo makar jedan traktor. Niko ne govori da je vode uvijek bilo, da nam vec'a shkola ne treba jer nema toliko djece, i ova im je prekomotna, da struja dovde ne mere dobacit i kad bi htjela, a i shta bi neuk svijet sa njom, da put selo nije htjelo i kad je moglo, da traktor ne bi mogao zac'i ni u jednu njivu, a da se ne prevrne, jer su strme. Oni prichaju, a narod shuti. Milun se mozhda ponadao kakvoj obec'anoj junici, ali rijechi ne progovara, i on vidi da od priche nejma hajra. Podijelishe i oni papire sa svojim slikama i upaljache, a uchitelju pred cijelim selom dadoshe chetiri nove neispisane teke i dvije drvene olovke sa gumicom na vrhu, za djecu. Blagosilja ih nena Handzhija, a oni prichaju li prichaju. Onom jednom kravata stoji na krivo pa se zhene podsmjehuju. Djeca od onih papira prave rakete i bacaju po meraji. Sve su prilike da bi ovi josh prichali jer se sve chinilo kao da su neshto zaboravili. Kad mislish da nemaju shta rec'i, oni udare iznova pa razvezhu prichu ko da su tek doshli. Prichali bi da ne pade kisha i rashc'era svo selo.
Pozhurili ljudi kuc'ama i ne gledaju na one u odijelima koji sa Mirsom zamakoshe u shkolu. Padalo je osam dana i osam noc'i, nebo nakvasilo zemlju pa noge u nju zapadaju. Shto se od roda nashlo na njivama istruhlo i rijetko ko je uspio neshto od ljetine sabrati i od kishe spasiti.
Oni u odijelima iz grada vishe nisu doshli. Neke papire na kojima je trebalo glasati, uchitelj Mirso je vratio, a od nekih djeca pravila rakete i igrala se. Jedino je Milun Bumbar gotov do proljec'a prichao o junici i chekao je da se uzvere uz Bishevo i pravo pred njegovu shtalu dodje, pa je i on na kraju odustao. Niko ne zna shta bi sa one dvije ovce koje su ostavili u Nezirovom toru, a Nezir ne progovara.
Bila je to jedna od najtezhih zima koje pamtim, jeli smo sushenu zharu drvenim kashikama, i to jednom dnevno. Nena Handzhija nije dochekala proljec'a, a i u mene babo je bio zhutno, dobio boju, al’ ost’o na nogama, ljepsheg mejta ja vidio nisam. Selo se vishe nikada nije sakupilo kada bi uchitelj Mirso slao Suljinog malog. Poshto niko nije doshao u shkolu onoga dana kada je trebalo glasati, on je vratio kutije sa listic'ima, neotvorene.
|