|
Rijetko kad se desi da, kad zalegnem ispred TV-a, unaprijed znam shta c'u gledati. Obichno shajbam po kablovskoj i satelitskom programu pa shta naleti. Onomad sam, medjutim, u nevakat, ali s predumishljajem, zasjeo ispred ekrana. Javili mi da c'e na Agder TV biti reportazha o nashem dobrom poznaniku, zemljaku iz Sarajeva. Promichu pred nama slike iz Bosne i Norveshke. Zemljak u vlastitoj kuc'i, pa na skijama, pa s profesionalnom kamerom na ramenu, pa onda na teniskom terenu. Detaljno o zemljaku iz desetine razlichitih uglova. Saznajemo da je s familijom, u vrlo ruzhnim okolnostima, morao bjezhati iz Sarajeva, da je u Norveshkoj nashao novu domovinu, da izmedju Bosne i Norveshke bezmalo da nema razlike. Chak je i nachin ishrane, tu negdje, skoro isti. Kazhe, nerado ide u Sarajevo jer se svaki put vrati tuzhan zbog bijede u kojoj mu zhive rodbina i prijatelji. Ne zadrzhava se dugo jer ga kc'erke vrlo brzo pochnu moriti pitanjem: ”Tata, kad c'emo nashoj kuc'i u Arendal!?” Svoj radni vijek je, veli, proveo kao kamerman TV Sarajeva, u tom svojstvu je bio i aktivni uchesnik Zimske olimpijade 1984. godine.
Po dolasku u Norveshku jedno vrijeme se bavio istim poslom, a potom se skrasio kao trener tenisa bez stalnog zaposlenja. S Bosancima se slabo jarani, 90 odsto prijatelja su mu Norvezhani. Na kraju reportazhe zemljak poentira i upoznaje nas s lajt motivom chitavog priloga. Saopshtava nam da, uprkos velikom broju norveshkih prijatelja, do danas nije uspio dobiti stalni posao. Gledam i slusham, pa me spopada nekakva tuga. Sve shto zemljak pricha tu je negdje, svi bi mi, s malim razlikama, mogli isprichati slichne priche. Svi mi imamo krupne razloge da budemo duboko zahvalni Norveshkoj i da se trudimo da opravdamo i uzvratimo joj sve shto nam pruzha. Ali teshko mi pade pretjerana zemljakova servilnost i upinjanje da kazhe bash ono shto bi se, po njegovoj procjeni, moglo svidjeti domac'inima. Bash kao da nas sve zheli ubijediti da je za njega i njegovu familiju proces asimilacije definitivno okonchan. Kao da kazhe: ”Evo me, vash sam 100 od sto, prekinuo sam sve konce shto su me vezali za stari zavichaj. Chak i sa vlastitom djecom komuniciram iskljuchivo na norveshkom.”
|
Martina Karaivanova (Bugarska): Portret I, 2004.
11. Tradicionalni bienalni festival portreta – crtezhi i grafika, 2004.,
Tuzla, Bosna i Hercegovina
|
|
Gledajuc'i prijatelja Sarajliju ne mogu a da ne povuchem paralele i ne razmishljam o vlastitoj sudbini. Kad on sa toliko uticajnih prijatelja sa tenisa ne uspijeva obezbijediti sebi stalni posao, shta tek ja, koji nemam takve prijatelje i uglavnom se druzhim sa zemljacima, da ochekujem. Znachi li to da sam unaprijed osudjen na zhivotarenje i neuspjeh. Pod svjezhim dojmom reportazhe razmishljam o sebi, zheni i svojoj djeci, o desetinama hiljada bosanskohercegovachke djece koju je rat rasprshio po chitavom dunjaluku. Pitam se zhelim li da i sam budem ovako ”uspjeshan” ili da se svi zajedno potrudimo da zadrzhimo svijest o pripadnosti Bosni i Hercegovini, da sachuvamo nemali duhovni kapital koji smo sobom donijeli? Da njegujemo vlastiti jezik i tradiciju poshtujuc'i istovremeno obichaje i zakone nove domovine!
Nabrajam sam sebi mnogobrojne zemljake koji su se vlastitim radom afirmisali u novoj sredini i definitivno zakljuchujem da se ovdje ipak radi o dva razlichita pristupa uklapanju u norveshko drushtvo. S jedne strane je recept mog zemljaka iz reportazhe i njegov pokushaj da se potpuno utopi u novu sredinu odbacujuc'i i jezik i tradiciju sredine u kojoj je rodjen i odgajan. Njegova djeca c'e, nazhalost, u tome sigurno uspjeti. On – nikada. Ma koliko se upinjao od njega ne mozhe ispasti nishta vishe od polovnog Norvezhanina, a Bosanca se u sebi, izgleda, vec' odrekao. Jazuk i za zemljaka i za Norveshku. Jer tako asimiliran pedesetogodishnjak (ili stariji) c'e chitav preostali vijek provesti s osjec'ajem inferiornosti, bez stvaralachke inicijative, a Norveshka c'e dobiti bic'e koje c'e, umjesto da se bori i stvara, uvijek nastojati da podilazi novoj sredini i da chini, ne ono shto treba, vec' ono za shto misli da c'e se svidjeti domac'inu.
Razmishljam o mnogobrojnim ostalim zemljacima i, s olakshanjem, zakljuchujem da se vec'ina odluchila za drukchiji nachin uklapanja. Za pravu integraciju u kojoj se ne odrichemo tradicije i vrijednosti matice zemlje, ali koja podrazumijeva poshtivanje pa i prihvatanje norveshke tradicije, uz apsolutno poshtivanje zakona zemlje useljenja. Vec'ina, na srec'u, ne ide kraticom, vec' tezhim putem afirmacije, korishtenjem starih znanja, sticanjem novih i upornim i napornim radom. Ohrabruje me to i uchvrshc'uje u uvjerenju da c'e i Norveshka biti na velikom dobitku ako moja djeca, pri integraciji u novo drushtvo, sachuvaju svijest o pripadnosti Bosni i Hercegovini. Ako sachuvaju maternji jezik pa jednog dana budu sposobni da prevode knjige s norveshkog na bosanski i obratno, gradec'i tako mostove izmedju njihovog starog i novog zavichaja. Na srec'u, Norveshka je shirom otvorila vrata ovakvom obliku integracije stimulishuc'i sve koji su spremni da radom i samo radom nadu svoje mjesto u norveshkom drushtvu. Do nas je da li c'emo iskoristiti ovu velikodushnu ponudu ili c'emo krenuti linijom manjeg otpora za koju se na zhalost opredijelio moj zemljak iz reportazhe.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-05-06
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|