|
Rijetko kad se desi da, kad zalegnem ispred TV-a, unaprijed znam šta ću gledati. Obično šajbam po kablovskoj i satelitskom programu pa šta naleti. Onomad sam, međutim, u nevakat, ali s predumišljajem, zasjeo ispred ekrana. Javili mi da će na Agder TV biti reportaža o našem dobrom poznaniku, zemljaku iz Sarajeva. Promiču pred nama slike iz Bosne i Norveške. Zemljak u vlastitoj kući, pa na skijama, pa s profesionalnom kamerom na ramenu, pa onda na teniskom terenu. Detaljno o zemljaku iz desetine različitih uglova. Saznajemo da je s familijom, u vrlo ružnim okolnostima, morao bježati iz Sarajeva, da je u Norveškoj našao novu domovinu, da između Bosne i Norveške bezmalo da nema razlike. Čak je i način ishrane, tu negdje, skoro isti. Kaže, nerado ide u Sarajevo jer se svaki put vrati tužan zbog bijede u kojoj mu žive rodbina i prijatelji. Ne zadržava se dugo jer ga kćerke vrlo brzo počnu moriti pitanjem: ”Tata, kad ćemo našoj kući u Arendal!?” Svoj radni vijek je, veli, proveo kao kamerman TV Sarajeva, u tom svojstvu je bio i aktivni učesnik Zimske olimpijade 1984. godine.
Po dolasku u Norvešku jedno vrijeme se bavio istim poslom, a potom se skrasio kao trener tenisa bez stalnog zaposlenja. S Bosancima se slabo jarani, 90 odsto prijatelja su mu Norvežani. Na kraju reportaže zemljak poentira i upoznaje nas s lajt motivom čitavog priloga. Saopštava nam da, uprkos velikom broju norveških prijatelja, do danas nije uspio dobiti stalni posao. Gledam i slušam, pa me spopada nekakva tuga. Sve što zemljak priča tu je negdje, svi bi mi, s malim razlikama, mogli ispričati slične priče. Svi mi imamo krupne razloge da budemo duboko zahvalni Norveškoj i da se trudimo da opravdamo i uzvratimo joj sve što nam pruža. Ali teško mi pade pretjerana zemljakova servilnost i upinjanje da kaže baš ono što bi se, po njegovoj procjeni, moglo svidjeti domaćinima. Baš kao da nas sve želi ubijediti da je za njega i njegovu familiju proces asimilacije definitivno okončan. Kao da kaže: ”Evo me, vaš sam 100 od sto, prekinuo sam sve konce što su me vezali za stari zavičaj. Čak i sa vlastitom djecom komuniciram isključivo na norveškom.”
|
Martina Karaivanova (Bugarska): Portret I, 2004.
11. Tradicionalni bienalni festival portreta – crteži i grafika, 2004.,
Tuzla, Bosna i Hercegovina
|
|
Gledajući prijatelja Sarajliju ne mogu a da ne povučem paralele i ne razmišljam o vlastitoj sudbini. Kad on sa toliko uticajnih prijatelja sa tenisa ne uspijeva obezbijediti sebi stalni posao, šta tek ja, koji nemam takve prijatelje i uglavnom se družim sa zemljacima, da očekujem. Znači li to da sam unaprijed osuđen na životarenje i neuspjeh. Pod svježim dojmom reportaže razmišljam o sebi, ženi i svojoj djeci, o desetinama hiljada bosanskohercegovačke djece koju je rat raspršio po čitavom dunjaluku. Pitam se želim li da i sam budem ovako ”uspješan” ili da se svi zajedno potrudimo da zadržimo svijest o pripadnosti Bosni i Hercegovini, da sačuvamo nemali duhovni kapital koji smo sobom donijeli? Da njegujemo vlastiti jezik i tradiciju poštujući istovremeno običaje i zakone nove domovine!
Nabrajam sam sebi mnogobrojne zemljake koji su se vlastitim radom afirmisali u novoj sredini i definitivno zaključujem da se ovdje ipak radi o dva različita pristupa uklapanju u norveško društvo. S jedne strane je recept mog zemljaka iz reportaže i njegov pokušaj da se potpuno utopi u novu sredinu odbacujući i jezik i tradiciju sredine u kojoj je rođen i odgajan. Njegova djeca će, nažalost, u tome sigurno uspjeti. On – nikada. Ma koliko se upinjao od njega ne može ispasti ništa više od polovnog Norvežanina, a Bosanca se u sebi, izgleda, već odrekao. Jazuk i za zemljaka i za Norvešku. Jer tako asimiliran pedesetogodišnjak (ili stariji) će čitav preostali vijek provesti s osjećajem inferiornosti, bez stvaralačke inicijative, a Norveška će dobiti biće koje će, umjesto da se bori i stvara, uvijek nastojati da podilazi novoj sredini i da čini, ne ono što treba, već ono za što misli da će se svidjeti domaćinu.
Razmišljam o mnogobrojnim ostalim zemljacima i, s olakšanjem, zaključujem da se većina odlučila za drukčiji način uklapanja. Za pravu integraciju u kojoj se ne odričemo tradicije i vrijednosti matice zemlje, ali koja podrazumijeva poštivanje pa i prihvatanje norveške tradicije, uz apsolutno poštivanje zakona zemlje useljenja. Većina, na sreću, ne ide kraticom, već težim putem afirmacije, korištenjem starih znanja, sticanjem novih i upornim i napornim radom. Ohrabruje me to i učvršćuje u uvjerenju da će i Norveška biti na velikom dobitku ako moja djeca, pri integraciji u novo društvo, sačuvaju svijest o pripadnosti Bosni i Hercegovini. Ako sačuvaju maternji jezik pa jednog dana budu sposobni da prevode knjige s norveškog na bosanski i obratno, gradeći tako mostove između njihovog starog i novog zavičaja. Na sreću, Norveška je širom otvorila vrata ovakvom obliku integracije stimulišući sve koji su spremni da radom i samo radom nadu svoje mjesto u norveškom društvu. Do nas je da li ćemo iskoristiti ovu velikodušnu ponudu ili ćemo krenuti linijom manjeg otpora za koju se na žalost opredijelio moj zemljak iz reportaže.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-05-06
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|