|
Njemu je ime bilo Hamid a njoj Danica. Upoznao sam ih davno, josh prije nego sam krenuo u shkolu. Stanovali su u prizemlju kuc'e u koju sam doselio sa nepunih shest godina. Ni nakon gotovo pedeset godina od tada ne mogu odgonetnuti shta me to privuklo njima, chak ni zbog kog od njih sam pocheo nepozvan ulaziti u njihov dom. Siguran sam da to nisu bila njihova dva sina, Josip i Salkan. Bili su nekoliko godina od mene stariji, pristojni momchic'i uvijek spremni da me prihvate kao partnera u igri ili poput starije brac'e zashtite od djece iz ulice koja me prvih sedmica po doseljenju nisu rado primali u drushtvo. Vrata malog, jednosobnog stana u koji se ulazilo iz zajednichkog dvorishta nisu se zatvarala gotovo nikad. Od ranoga jutra pa do gashenja svjetla. Za ljetnih vruc'ina, chak i noc'u, to su dvorishte pretvarali u dodatnu sobu. S prvim lijepim danima lastavice su se vrac'ale u gnijezda pod strehom a stol i chetiri stolice od pletenog pruc'a iz prizemnog stana preseljavali u dvorishte. Ruchak, vechera, popodnevne kafice, chak i redovni Hamidovi akshamluci odvijali su se pred ochima stanara kuc'e u ulici uz rijeku. Kao na otvorenoj pozornici nekog avangardnog teatra, vec' poslije prvih nekoliko dana razlika izmedju aktera i publike bi se brisala a rampa nestajala. Svako ko bi zakorachio na scenu, ulaskom u dvorishte postajao je dio predstave, epizodista ili statista. Hamid i Danica tu su maratonsku pretstavu do kraja nosili na svojim ledjima, spontano, potpuno prirodno, upravo onako kako to rade vrhunski glumci, majstori improvizacije u igri bez zadatog zadatka i nauchenog teksta. Bar jedno od njih stalno je bilo tu, pred nashim ochima, u zajednichkom dvorishtu jednako kao i u njihovom malom stanu chija su vrata uvijek i za svakog bila otvorena. O njima i njihovim zhivotima svi iz ulice su znali sve. Ili su bar tako mislili.
Dana je, tako ju je Hamid od milja zvao, bila kuc'anica. Po cijeli dan na nogama, sve je poslove svrshavala s lakoc'om, chesto s pjesmom na usnama. Ne sjec'am se jesam li je ikada vidio a da preko haljine nije imala cicanu pregachu shto se vezivala oko vrata i na ledjima. Tako obuchena odlazila je i u trgovinu i na pijacu. Nisam siguran da je gdje drugo uopc'e i ishla. Bila je puno mladja od Hamida i prije nego je doshla za njega nije bila udavana. Kad ju je doveo iz Osjeka, jednom rukom je nosila mali kartonski kofer a drugom za ruchicu vodila sedmogodishnjeg sina Josipa. Hamid, kako se prichalo, do tad, iako chetrdesetogodishnjak nije bio zhenjen. Dvije sedmice potom vjenchali su se.
Od toga su dana i Dana i Josip imali isto prezime. Hamidovo. Dvije godine kasnije, jednog jutra sve troje u svojim najboljim, praznichnim odijelima, Hamid sa obaveznim sheshirom na glavi, niz ulicu su se uputili prema zheljeznichkoj stanici. Uveche ih se iz Zenice vratilo chetvoro. Za Hamidovu desnicu kao za sidro chvrsto se drzhao plavokos mrshav djechak, Josipov vrshnjak Salkan, ratno siroche iz istochne Bosne, bez ikog svoga. U jednom danu dobio je i oca i majku, chak i brata. I rodni list.
|
Sadko Hadzhihasanovic', Toronto, Kanada: CD-1, akvarel
|
|
Hamid nije bio zaposlen. Nije poput ostalih ocheva iz ulice svakoga jutra odlazio iz kuc'e sa zavezhljajem – doruchkom pod rukom. Jednako tako nije ni dane provodio u kuc'i. Povremeno je, sa dva kofera u rukama odlazio na put. Izbivao je kad duzhe – kad krac'e, da bi se poslije nekoliko dana, obichno noc'nim vozom, opet s koferima u rukama vrac'ao Dani, Josipu i Salkanu. Nije se znalo kuda putuje. Nije to znala ni Dana, ili bar tu tajnu shto je izjedala cijelu ulicu nije nikome htjela odati. Kao da ni odlazio nije, pri povratku bi ga uvijek spremljeni chekali meze i flasha ljute. Zimi, na stolu kraj sec'ije uz prozor prema ulici i rijeci, ljeti u na stolu od pletenog pruc'a u zajednichkom dvorishtu. I tako svake vecheri kad nije bio na putu. Ponekad su se sjedeljke uz ljutu znale otegnuti do duboko u noc'. Svako je bio dobrodoshao.
O svojim putovanjima nije govorio, chak ni pri pic'u. Na uporna propitivanja odgovarao bi da je trgovachki putnik. Ono shto kupi u gradu proda na selu, kupuje gdje je jeftinije, a proda gdje je skuplje, radi sam za sebe, nema ni shefa ni direktora, sam sebi odredjuje i radno vrijeme i plac'u i godishnji odmor. Jesu li zhivotni stil ili privid slobode koji je rasipao svud okolo bili razlog ljubomore i uzrok glasina shto su se pochele shiriti ulicom? Pocheli su ga ogovarati. Najprije mushkarci medju sobom, pa pred vlastitim zhenama. Nastavile su zhene, gdjegod i kadgod su stigle. Da puno pije, opija se, da to s njegovim poslom i putovanjima nisu chista posla, da je bio u zatvoru, na Golom otoku, oficir otpushten iz vojske, zhenskar i razvratnik, radi za Udbu…U svemu tome bilo je istine i svi su za to i od ranije znali, no otkad su pochela ogovaranja o tom se govorilo tiho, ispod glasa, konspirativno, udvoje ili utroje. I tako izgovorene morale su doc'i do njegovih ili bar Daninih ushiju. On je i dalje svake vecheri akshamluchio uz meze i flashu ljute, a na zidu u kuhinji josh uvijek je visila njegova fotografija, u oficirskoj uniformi s kapetanskim chinovima. Lako se pri prolazu kroz dvorishte mogla vidjeti kroz uvijek otvorena vrata njihovog stana. Nastavio je putovati, odlazio i vrac'ao se kuc'i sa dva velika kofera, a ja sam i dalje svakodnevno bio kod njih u stanu, igrao se s Josipom i Salkanom i zajedno s njima radovao se shniti domac'eg kruha namazanoj shipovim pekmezom spremljenim Daninim rukama. Nikad ni prije ni poslije rijeke glasina nisam Danu vidio uplakanih, crvenih ochiju, zamishljenu i tuzhnu, niti tragove shibe na nogama njihovih sinova. U to doba nije to bila rijetka sliku u domovima mojih drugova iz ulice uz rijeku.
Jednako iznenada, kako je i pochelo ogovaranje je i prestalo. Vjerovatno bih ga zauvijek zaboravio da se nekoliko mjeseci kasnije, upravo pred kraj shkolske godine; ja sam bio u shestom razredu a Josip i Salkan na prvoj godini zanata, nije zbilo neshto shto je sjec'anje na Hamida i Danu zauvijek urezalo u moje pamc'enje.
Hamidovo putovanje od samo jednog dana. Nikad ranije se to nije dogodilo. Vratio se jutarnjim vozom, bez kofera, neraspolozhen i shutljiv.
I kao nikad ranije s akshamlukom je zapocheo ujutro. Nije prekidao piti.
Cijelo jutro, cijeli dan, cijelu noc'. I josh jedan dan i josh jednu noc'. Nishta nije govorio, niti ga je Dana shta pitala. Odnosila je prazne i donosila pune flashe. Meze nije ni dotakao. Trec'ega dana je ustao od stola i mirnim, sigurnim korakom, kao da nije popio ni chashicu, izashao iz dvorishta na ulicu, pa preko, do obale rijeke. Obuven i obuchen, spustio se do vode i zagazio. Ljeto je bilo i voda mu je dosezala tek do iznad koljena. Korachao je uzvodno zagledan predase, povremeno se sagibao, i sa dna vadio oblutke. Svaki je pazhljivo, dugo zagledao, vrtio u rukama, neke vrac'ao u vodu a neke izbacivao na obalu. Kad je izashao iz korita rijeke pokupio je kamenje u naramak i odnio ga u prizemni stan. Niko od znatizheljnika skupljenih na obali nije se usudio upitati ga nishta. Ni on nije osjetio potrebu nikome nishta objashnjavati. Kad je kamenje pazhljivo oprano i posusheno zauzelo je mjesto na dasci prozora uz kog je uvijek sjedio kad je bio u kuc'i. Tu sam ga i ja prvi put vidio kad sam se po navici sutradan, odmah po ustajanju, nashao u njihovom stanu. Dolazio sam po drugove. Bilo je ferje, sa Salkanom i Josipom cijele dane provodio sam na brdu iznad ulice ili na rijeci. Ne znam zbog chega, kamenje me na prvi pogled zarobilo. Naprosto nisam mogao ochiju skinuti s njega. Obli, jajoliki, razlichito veliki, od pesnice do djechije glave. Bijeli poput ljuske jajeta. Koristio sam svaku priliku da se shto duzhe zadrzhim u njihovoj blizini.
|
Dragana Andjelic': Nar, bakropis
|
|
Hamid vishe nije putovao. Nije vishe ni akshamluchio. Novca im je ubrzano ponestajalo. Zaposlila se Dana. U mojoj shkoli. Noc'u je chistila uchionice, danju radila u vlastitom domu. Chistila i prala, kuhala, za sinove i Hamida brinula i trudila se da im nishta ne usfali. Hamid je po cijele dana sjedio na sec'iji uz prozor zagledan u svoju neobichnu kolekciju. Jednog po jednog uzimao bi u ruke, dugo ih drzhao, milovao, shaputao im. Nedugo poslije pocheo je glasno s kamenjem razgovarati. Nadjevao im je imena. Najvec'eg je zvao imenom Esma, s njim najcheshc'e i najduzhe "razgovarao". Podzemno vrelo glasina ponovo se otvorilo. Govorili su da je poludio, pretjerao s pic'em pa ostao bez pameti. Roditelji vishe nisu blagonaklono gledali na moja zalazhenja i sve duzha zadrzhavanja u prizemnom stanu. No, nisu mi to izrichito ni zabranjivali. Koristio sam to. Najradije sam tamo odlazio uvecher kad je Hamid bio sam u stanu. Dana je tada bila u shkoli a moji drugovi, Josip i Salkan odlazili na korzo pokushavajuc'i da u mimohodu ulove pogled neke cure o kojoj su poslije mashtali, sve dok ih u mraku sobe i toploti postelje san ne savlada. Moje prisustvo nije smetalo Hamidu. Nisam bio siguran ni da li ga je bio svjestan. Tek ponekad, kratak bljesak u njegovim ochima, koje su se svakim danom sve vishe mutile i gasile, budio je slabashnu nadu da zna da sam tu, s njim u sobi. Chak i tada je, bez imalo zaziranja neprekidno razgovarao s kamenjem na prozorskoj dasci.
Iz tih sam Hamidovih monologa saznao o njemu mnogo vishe od svega shto se moglo vidjeti kroz otvorena vrata u prizemlju ili chuti u formi povjerljive informacije izgovorene tihim glasom u chetiri oka. Odmotavao je, sam pred sobom vlastiti zhivot, epizodu po epizodu, poput novinskih romana u nastavcima.
Ponekad, kad se prisjec'am tog perioda moga djechashtva, pomislim da je ta pricha glasno prichana radi mene. Nekom je morao povjeriti kako ne bi zajedno s njim otishla sa ovog svijeta. Ali, zashto meni? Zbog moje mladosti i zhelje da shto duzhe ostane zapamc'ena? Vjerovanja da neko doista zhivi sve dok su zhiva sjec'anja na njega?
Zaista, bio je Hamid i partizan i oficir, chak i udbash. Bio je i u zatvoru i na Golom otoku. Sve to je bujica ogovaranja vec' ranije bila izbacila na povrshinu. Ono bitno, nepoznato, nikom ne kazano, teshko se probijalo i sporo izranjalo. Trajalo je nekoliko mjeseci.
Rat mu je odnijeo cijelu porodicu. U rodnome selu dochekalo ga je zgarishte roditeljskog doma. I Esma. Kad je s partizanima pet godina ranije odlazio, imala je tek dvanaest, deset godina manje od njega. Dotrchala je do kolone, dala mu zamotuljak pa se trkom izgubila. Vezena maramica. Dvije rijechi izvezene svilom :" Chekam te." Dochekala ga je. Ozhenio se i poveo je sa sobom, nazad u Beograd. Tri godine. Jedine tri. Sve prije i sve poslije bile su samo patnja. Chetvrte, haps, istraga, Goli otok…Sedam godina. Dok je on robijao, razboljela se i umrla. Vratio se u Bosnu i nastanio daleko od rodnog kraja.
Iz dana u dan prichao je sve manje, shutio dugo, ponekad danima. Gasio se na ochigled ukuc'ana, pred mojim ochima. Desetak dana prije kraja prestao je razgovarati s kamenjem. I sa porodicom je govorio malo. Vrijeme je teklo. Za njega kao da se zaustavilo, dane i noc'i provodio je sjedec'i na sec'iji uz prozor. Ja sam i dalje svake vecheri bio dolje, s njim. Sjedili smo u tishini, svak sa svojim mislima.
– Alija, znash li shta je ovo? – iznenadilo me pitanje. Rukom je prelazio preko kamenja na prozorskoj dasci.
Nisam znao shta rec'i. Shutio sam i chekao odgovor na postavljeno pitanje. Potrajalo je dok nije ponovo progovorio.
– To su kamena srca. Okamenjena srca onih shto su te voljeli… Kad neko ko te volio umre iznevjeren, neuzvrac'ene ljubavi, njegovo srce se skameni. I prati te. Ne mozhesh pobjec'i, ni otic'i dovoljno daleko. Dodje chas, i ono te nadje… Kad se to desi, vishe za tebe nema mira. Ni na ovom ni na onom svijetu. Osim ako ga ne ponesesh sa sobom u grob. Ovo veliko… to je Esmino. Nju sam dvaput iznevjerio. Odveo je iz sela i ostavio da cheka. Sama je umrla, sama u tudjem gradu… Ni za mezar joj ne znam. Najtezhe mi je zbog nje. Ova manja su majkino i babino, sestrino i bratovo… Mogo sam ostati s njima u selu.
Ponovo je zashutio. Ovaj put neshto duzhe.
– Alija, sine – progovorio je ponovo. – Idi kuc'i. Umoran sam. Probac'u malo zaspat.
Te noc'i je u snu, tiho, u kuhinji malog prizemnog stana, sjedec'i na sec'iji uz prozor, umro Hamid.
Cijeli dan tijelo mu je bilo izlozheno u mrtvachkom kovchegu polozhenom na dvije stolice u spavac'oj sobi prizemnog stana. Nekako sam, neopazheno, uspio najvec'i oblutak s prozorske daske sakriti u preveliki sako navuchen na oslabljelo tijelo.
Sahranili su ga na ateistichkoj parceli. Dok su lijes spushtali u raku, tishinu je narushio shum slichan udaljenoj grmljavini. Pogledi, svi osim moga, usmjerili su se k nebu. Bilo je vedro. Nad Hamidovim grobom carevao je muk. I mir.
Nekoliko mjeseci kasnije, ponovo sam preselio. U novi stan, novogradnju u novoizgradjenom kvartu. Salkana i Josipa sam vidjao sve rijedje. Svakako i Danu. Zavrshio sam gimnaziju, potom fakultet. Vratio sam se u rodni grad i zaposlio. Bio sam profesor, radio u mojoj i Daninoj shkoli. Bila je u penziji.
Prichalo se da je teshko bolesna. Nisam smogao snage otic'i vidjeti je, ponovo uc'i u prizemni dvorishni stan u ulici uz rijeku. Na sahrani sam svakako bio.
S Josipom i Salkanom ishao sam iza lijesa. Do rake su ga na ramenima donijeli zaposlenici nashe shkole. Sahranjena je u istoj parceli gdje i Hamid.
Vrac'ali smo se s groblja. Neshto ispred nas ishli su zaposlenici shkole. Neko od njih se poluglasno ishchudjavao.
– Onako sitna, a kako tezhak lijes?
Osjetio sam nelagodu i pogledao prema Salkanu.
Nasmjeshio se zagonetno, pa proshaptao.
– Nisu poznavali Hamida. Bio je ljudina, chovjek velikog srca.
Pogledao sam ga zachudjeno a on mi je zavjerenichki namignuo.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-02
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|