|
 Magistra Šemsu Badžaka upoznao sam u jesen 1978. godine kada sam se preselio iz Sarajeva u Mostar. Zatekao sam ga na dužnosti prodekana Ekonomskog fakulteta Univerziteta ”Džemal Bijedić”. Od prvih susreta Šemso me toplo prihvatio i potrudio se da mi omogući ugodan rad. Čovjek ne može objasniti sve ono što se dešava u životu, pa tako ni ono zašto je upravo Šemso Badžak postao jedan od mojih najbližih drugova i prijatelja. To prijateljstvo i drugarstvo trajalo je sve do nesretnih i zlokobnih dana 1992/93. godine. Zajedno smo se radovali, ali i tugovali. Tugovali smo kada sam u Sarajevu sahranjivao svoje najmilije i kada je samo Šemso našao vremena da dođe na sahranu mojih najbližih. Kasnije smo zajedno tugovali i sahranjivali njegove najmilije, majku i brata.
Radovali smo se svakom uspjehu u njegovoj ili mojoj porodici, a naročito kada je, izvršavajući amanet svoje majke, gradio kuću na Kosoru. Tamo smo provodili mnogobrojne radosne trenutke. Šemso je bio čovjek, kao i mnogi Mostarci, pun duha i sklon šalama. Naročito smo se radovali kada bi, kao strastveni ribolovac, na voljenoj Buni uspješno ulovio koju ribu. Tamo smo znali dočekati najljepše trenutke zalaska sunca i čudnog bajkovitog smiraja. Vodili smo duge i raznovrsne razgovore. Jer, kako je to rekao poznati Hercegovac, književnik Nika Miličević, ”Od razgovora ništa ljepšeg nema”.
Dragi Šemso, najveći dio svog radnog vijeka proveo si kao profesor Srednje ekonomske škole, a kasnije na Ekonomskom fakultetu. Odgojio si generacije đaka i studenata kojima si nesebično prenosio svoja stručna znanja. Oni će te sigurno dugo pamtiti. Bio si vrstan pedagog i savjestan profesor.
Tvoj život, kao i životi hiljada tvojih sugrađana, duboko se izmijenio dolaskom nesretnih ratnih godina.
Najteži dani došli su nenadano 9. maja 1993. godine. Tog kobnog datuma za tvoj život i tvoju porodicu, istjeran si iz stana i izmučen, otjeran u logor Heliodrom. Tamo si još bolje vidio tu strašnu, tamnu stranu ljudskog lika, kada ljudi postaju zločinci. Srećom, uz pomoć plemenitih i dobrih ljudi, kojih uvijek ima bez obzira na njihov broj, nisi dugo boravio u logoru, ali si se morao skrivati u neposrednoj mojoj blizini, dok ti opet plemeniti dobri ljudi nisu omogućili da sa porodicom, preko Dalmacije, odeš u izbjeglištvo, u daleki London. Nismo prekidali kontakte koje smo održavali pismeno i telefonski. U tom tužnom izbjegličkom životu, u hladnoj Engleskoj, ti si sanjao povratak u svoj rodni Mostar, u svoju ”Kaliforniju” prepunu sunca i plavog neba. Ostao si, usprkos svoj golgoti koju si prošao, čovjek plemenit, vjerujući da pravda mora trijumfovati nad nepravdom, istina nad svim beskrupuloznim lažima, a ljubav – i jedino ljubav – da može pobijediti zlo. Zato je tvoj san bio san o Mostaru kako si ga i poznavao, gdje su ljudi, bez obzira na nacionalne, vjerske i druge razlike, stoljećima živjeli, radili i umirali zajedno. Tvoj san o povratku nije se mogao ostvariti. Tvoje narušeno zdravlje, uprkos i engleskim bolnicama, nije moglo biti sanirano i često si tamo morao tražiti medicinsku pomoć. Jedina radost i neko svjetlo u toj izbjegličkoj tami bio je tvoj unuk kome si poklonio svu svoju nježnost i brigu.
Mada bolestan, ipak si prije dvije godine prvi put došao u Mostar da vidiš svoj grad, prijatelje i svoju kuću u Kosoru, koja je srećom obnovljena, opet zahvaljujući dobrim ljudima. Nisi ni tada imao mnogo sreće. Morao si opet provesti nekoliko dana u bolnici u Mostaru, a onda se ponovo vratiti u London.
Posljednji put, prošle godine, skoro na štakama, došao si ponovo u svoj Mostar. To je bio i naš zadnji susret.
Opraštajući se od tebe želim da ti zahvalimo na svemu onome što si pružio svojoj porodici, svom voljenom gradu i domovini, Bosni i Hercegovini, koju si neizmjerno volio i za koju si se beskompromisno borio.
|