|
 Magistra Shemsu Badzhaka upoznao sam u jesen 1978. godine kada sam se preselio iz Sarajeva u Mostar. Zatekao sam ga na duzhnosti prodekana Ekonomskog fakulteta Univerziteta ”Dzhemal Bijedic'”. Od prvih susreta Shemso me toplo prihvatio i potrudio se da mi omoguc'i ugodan rad. Chovjek ne mozhe objasniti sve ono shto se deshava u zhivotu, pa tako ni ono zashto je upravo Shemso Badzhak postao jedan od mojih najblizhih drugova i prijatelja. To prijateljstvo i drugarstvo trajalo je sve do nesretnih i zlokobnih dana 1992/93. godine. Zajedno smo se radovali, ali i tugovali. Tugovali smo kada sam u Sarajevu sahranjivao svoje najmilije i kada je samo Shemso nashao vremena da dodje na sahranu mojih najblizhih. Kasnije smo zajedno tugovali i sahranjivali njegove najmilije, majku i brata.
Radovali smo se svakom uspjehu u njegovoj ili mojoj porodici, a narochito kada je, izvrshavajuc'i amanet svoje majke, gradio kuc'u na Kosoru. Tamo smo provodili mnogobrojne radosne trenutke. Shemso je bio chovjek, kao i mnogi Mostarci, pun duha i sklon shalama. Narochito smo se radovali kada bi, kao strastveni ribolovac, na voljenoj Buni uspjeshno ulovio koju ribu. Tamo smo znali dochekati najljepshe trenutke zalaska sunca i chudnog bajkovitog smiraja. Vodili smo duge i raznovrsne razgovore. Jer, kako je to rekao poznati Hercegovac, knjizhevnik Nika Milichevic', ”Od razgovora nishta ljepsheg nema”.
Dragi Shemso, najvec'i dio svog radnog vijeka proveo si kao profesor Srednje ekonomske shkole, a kasnije na Ekonomskom fakultetu. Odgojio si generacije djaka i studenata kojima si nesebichno prenosio svoja struchna znanja. Oni c'e te sigurno dugo pamtiti. Bio si vrstan pedagog i savjestan profesor.
Tvoj zhivot, kao i zhivoti hiljada tvojih sugradjana, duboko se izmijenio dolaskom nesretnih ratnih godina.
Najtezhi dani doshli su nenadano 9. maja 1993. godine. Tog kobnog datuma za tvoj zhivot i tvoju porodicu, istjeran si iz stana i izmuchen, otjeran u logor Heliodrom. Tamo si josh bolje vidio tu strashnu, tamnu stranu ljudskog lika, kada ljudi postaju zlochinci. Srec'om, uz pomoc' plemenitih i dobrih ljudi, kojih uvijek ima bez obzira na njihov broj, nisi dugo boravio u logoru, ali si se morao skrivati u neposrednoj mojoj blizini, dok ti opet plemeniti dobri ljudi nisu omoguc'ili da sa porodicom, preko Dalmacije, odesh u izbjeglishtvo, u daleki London. Nismo prekidali kontakte koje smo odrzhavali pismeno i telefonski. U tom tuzhnom izbjeglichkom zhivotu, u hladnoj Engleskoj, ti si sanjao povratak u svoj rodni Mostar, u svoju ”Kaliforniju” prepunu sunca i plavog neba. Ostao si, usprkos svoj golgoti koju si proshao, chovjek plemenit, vjerujuc'i da pravda mora trijumfovati nad nepravdom, istina nad svim beskrupuloznim lazhima, a ljubav – i jedino ljubav – da mozhe pobijediti zlo. Zato je tvoj san bio san o Mostaru kako si ga i poznavao, gdje su ljudi, bez obzira na nacionalne, vjerske i druge razlike, stoljec'ima zhivjeli, radili i umirali zajedno. Tvoj san o povratku nije se mogao ostvariti. Tvoje narusheno zdravlje, uprkos i engleskim bolnicama, nije moglo biti sanirano i chesto si tamo morao trazhiti medicinsku pomoc'. Jedina radost i neko svjetlo u toj izbjeglichkoj tami bio je tvoj unuk kome si poklonio svu svoju njezhnost i brigu.
Mada bolestan, ipak si prije dvije godine prvi put doshao u Mostar da vidish svoj grad, prijatelje i svoju kuc'u u Kosoru, koja je srec'om obnovljena, opet zahvaljujuc'i dobrim ljudima. Nisi ni tada imao mnogo srec'e. Morao si opet provesti nekoliko dana u bolnici u Mostaru, a onda se ponovo vratiti u London.
Posljednji put, proshle godine, skoro na shtakama, doshao si ponovo u svoj Mostar. To je bio i nash zadnji susret.
Oprashtajuc'i se od tebe zhelim da ti zahvalimo na svemu onome shto si pruzhio svojoj porodici, svom voljenom gradu i domovini, Bosni i Hercegovini, koju si neizmjerno volio i za koju si se beskompromisno borio.
|