|
O Dobrici je dosta simpatichnih prichica svojevremeno znao da ispricha i poznati glumac Sima Janic'ijevic'-Bata, koji mu je neko vrijeme, i to onda kada su starog doajena vec' svi gotovo bili zaboravili, sluzhio kao nekakav dobrovoljni sekretar i lichni pratilac; bash kako je i Ljuba Nenadovic' sluzhio Njegoshu. Od tih prichica valjalo bi spomenuti neke koje je Bata, veliki kozer, isprichao, a prije svih onu kojom je zhelio valjda da iskazhe koliko je slava dramskog velikana varljiva i prolazna; mislec'i pri tom sigurno i na sebe koji c'e to kasnije takodje neminovno dozhivjeti.
– Jednoga dana – prichao je – slavio se u beogradskom Narodnom pozorishtu veliki Dobrichin jubilej, pedesetogodishnjica i prestanak aktivnog bavljenja glumom, te je nash doajen josh u rano jutro – buduc'i da je kao mnogi starac slabo spavao – obukavshi se svechano, doshao u Pozorishte i tu satima chekao da otpochne velika svechanost. Naravno da ga je sve to shto se imalo dogoditi veoma uzbudjivalo, te je stoga svakog chasa zalazio u Francusku ulicu do toaleta (kao da ga nije bilo u pozorishnoj zgradi) da se olaksha. Dabome da Sima nije bar u tome mnogo pretjerao jer je poznato da i mnogi drugi Talijini miljenici dozhivljavajuc'i tremu, ”sveti plamen” pred velike nastupe jure tada u toalet, pa je tako i Dobrica chinio.
Blizhilo se vrijeme kada je trebalo da zapochnu govorancije i dijeljenje velikih poklona, pa su vec' i svi pozvani ispunili salu; glumci, obozhavaoci i gradski odlichnici, a Dobricu je bash u tom trenutku ponovo zhestoko uznemirio stomak pa se kao bez dushe sjurio u Francusku ulicu i zatrazhio kabinu od zhene koja je tu radila i koja je, kao i mnoge druge, bila njegova ispisnica i velika obozhavateljka. Ona je toga jutra, znajuc'i shta se sprema u pozorishtu, gledala Dobricu s najvec'im simpatijama kako obavlja te svoje silne nadoshle intimne radnje i tiho uzdisala sjec'ajuc'i se starih, dobrih vremena i slavnog glumca koji je plijenio sva, a najvishe njezhna zhenska srca. Razumljivo da joj zbog svega nije ni padalo na pamet da od njega naplac'uje za takve usluge i zato je i toga puta, poshto je Dobrica obavio shto je imao i izvadio novchanik da plati, ona duboko uzdahnuvshi rekla:
– Ali ne zaboga, gos’n Dobrice, zar ja od Vas da naplatim? Pa mogu valjda i ja danas kada Vas svi toliko slave, da Vas chastim jednim sranjem!...
Drugom, opet, prilikom isprichao je chapkun Sima kako su se njih dvojica u tandemu bili nashli u toku snimanja nekog filma u Zagrebu.
– Sedeli smo – prichao je – u hotelu ”Esplanada”. Ja sam pisao neka pisma i razglednice, a Dobrica dremao u fotelji polozhivshi svoju veliku ruku sa chuvenim prstenom na naslon. Toga trenutka ushla je jedna mlada, zgodna zhena, zagrebachka ”puca” i uputila se s kraja na kraj sale. Ja sam razumljivo prekinuo pisanje i pustio dug, lepljiv pogled za njom koja se njihala na visokim, tankim shtiklama kao na kuglagerima.
Proshavshi pored nasheg stola, ugledala je Dobricu kako sedi u lavljoj pozi, pa je zastala kao ukopana i fascinirano se zagledala u njega. O vratu joj je visio zlatni lanchic' sa velikim krstom. Onda me je potiho upitala pokazujuc'i na zaspalog Dobricu:
– Pardon! Prosim Vas, gospon, a ko je taj tako lijepi stari gospon?
– Kako, zar ne znate? upitao sam je.
– Ne.
– Pa to je – odluchio sam da se nashalim pomislivshi i na onaj njezin krizh o vratu – nash pravoslavni patrijarh, Njegova svetost...
– Je? Oh, dopustite, Presvjetli – rekla je ”puca” smjerno Dobrici – da Vam cjelivam ruku.
Uzela je zatim njegovu veliku ruku i prinijela je svojim usnama. A toga chasa se Dobrica, osjetivshi svim bic'em ono shto je cijelog zhivota najvishe voleo, mladu, doteranu zhensku ruku, naglo prenuo i zablenuo u nju, dok je ona, poljubivshi mu ruku i nachinivshi pri tom graciozni kniks, zhivahno odskakutala uvijajuc'i zamamnim bokovima i prac'ena mojim i Dobrichinim napetim pogledima.
– A je li, sinovche, - obratio mi se posle duge pauze nepopravljivi shvaler i nabedjeni patrijarh – koja ti je ova dobra p....?
Pedesetih godina ja sam se nashao u mostarskom Narodnom pozorishtu gdje se upravo pripremala velika i svechana premijera C'orovic'evog ”Zulumc'ara” kojem se imala obogatiti zatalasana pozorishna sezona u novosagradjenoj, impozantnoj kuc'i za koju je veoma zasluzhan ondashnji veliki neimar Dzhemal Bijedic'. Tada mi je, kao sekretaru udruzhenja, pala na pamet ideja da se obratim Dobrici koji je nekad bio prvi protagonist uloge Selim-bega na beogradskoj premijeri u Zgradi kod spomenika, te chija c'e interpretacija ostati upamc'ena po ogromnom uspjehu. Bilo je to, naime, u vrijeme hada su nashi narodi, nakon vjekovnog ropstva pod tudjinom, najsnazhnije tezhili svome ujedinjenju, te su i pozorishne predstave poput ”Zulumc'ara”, a i drugih, tome znachajno doprinosile.
Moje je pismo, pak, zateklo Dobricu teshko bolesnim, ali je on ostatkom snaga uchinio sve da mi odgovori poduzhim napisom, te prilozhivshi uz to josh i lijepu fotografiju shto mu je na dan premijere bila poklonila neka obozhavateljka. Na taj nachin zhelio se od srca zahvaliti i oduzhiti voljenom Mostaru za svu ljubav koju mu je on pruzhio. Uz pomoc' Save Trajkovic'a, svog biografa, nachinio je tekst za mostarski pozorishni list shto ga je, i uz moju pomoc', uredjivao upravnik Safet C'ishic', u kome je s mnogo topline i srdachnosti prikazao sjec'anja na svoje dozhivljaje u idilichnom Mostaru gdje je mnogo puta gostovao.
Bic'e da su takve lijepe uspomene duboko dirnule ostarjelog umjetnika koji se blizhio svome kraju jer je on bash u takvim predstavama, koje su s dubokim romanticharskim, plemenitim patosom izrazhavale zhive tezhnje nashih naroda za slobodom, jedinstvom i sretnijim zhivotom za koje se vijekovima borilo i umiralo, nalazio najvrijedniji smisao svog zhivota i umjetnichkog djelovanja.
U tome napisu koji se, bic'e, josh chuva u arhivi Pozorishta kao vrijedan dokument, isprichao je Dobrica i kako je doshlo do nastanka te velike prve predstave u Beogradskom narodnom pozorishtu.
– Ja sam u to burno vreme – prichao je – voleo da zalazim u te nashe novooslobodjene krajeve, gde su nas ljudi primali s najvec'om ljubavlju. Obichno bismo se nakon predstava okupljali u lepom hotelu ”Neretva” i tu chesto do zore provodili vreme uz zhilavku, blatinu, ribu pastrmku i razne druge djakonije, te pesmu i ugodne razgovore. Jedne takve vecheri sa nama u drushtvu nalazio se i Svetozar C'orovic', onda josh golobrado momche, ali vec' priznati pisac. Bilo je oko sedam sati uveche kada se on digao od stola izvinivshi se i rekavshi da mora pohitati kuc'i jer da njegov babo u to vrijeme zamandaljuje kapiju, posle chega niko vishe ne mozhe u kuc'u. Tada je josh na polasku rekao kako sam mu se ja kao glumac osobito svideo, te da je odluchio da napishe komad u kome bih trebalo da igram glavnu ulogu. Tako se i dogodilo, pa je on nakon nekog vremena napisao taj komad i uputio ga Narodnom pozorishtu u Beogradu. Komad je bio smesta prihvac'en, stavljen na repertoar i premijerno izveden uz pompezan, nezapamc'en uspeh. Sec'am se da nas je odushevljena publika zvala pred zavesu dvadeset i sedam puta. A posle tako uspeshne premijere, sjurili smo se prema obichaju u ”Skadarliju”, gde je onda nastala ”Ivkova slava”, puna tri dana i noc'i. Pilo se, veselilo, nazdravljalo, pevalo i klicalo ujedinjenju i zajednishtvu; da bi na kraju bio upuc'en i telegram mladom autoru u Mostar, na koji je on, i sam odushevljen, odvratio distihom: ”Zulumc'aru, zulum chini, pisac plac'a, ic' ne brini!”
Tako je bilo to slavno vrijeme, u kome su najbolji ljudi chinili sve da svoju jedinu zemlju izvuku iz dugog i mrachnog vjekovnog ropstva, ujedine i steknu slobodu.
Shta li bi – da je zhiv – rekao stari, dobri Dobrica, doajen, na sve ovo shto se danas tako neodgovorno, bestijalno, nerazumno i nedomac'inski rastache?
|