|
O Dobrici je dosta simpatičnih pričica svojevremeno znao da ispriča i poznati glumac Sima Janićijević-Bata, koji mu je neko vrijeme, i to onda kada su starog doajena već svi gotovo bili zaboravili, služio kao nekakav dobrovoljni sekretar i lični pratilac; baš kako je i Ljuba Nenadović služio Njegošu. Od tih pričica valjalo bi spomenuti neke koje je Bata, veliki kozer, ispričao, a prije svih onu kojom je želio valjda da iskaže koliko je slava dramskog velikana varljiva i prolazna; misleći pri tom sigurno i na sebe koji će to kasnije takođe neminovno doživjeti.
– Jednoga dana – pričao je – slavio se u beogradskom Narodnom pozorištu veliki Dobričin jubilej, pedesetogodišnjica i prestanak aktivnog bavljenja glumom, te je naš doajen još u rano jutro – budući da je kao mnogi starac slabo spavao – obukavši se svečano, došao u Pozorište i tu satima čekao da otpočne velika svečanost. Naravno da ga je sve to što se imalo dogoditi veoma uzbuđivalo, te je stoga svakog časa zalazio u Francusku ulicu do toaleta (kao da ga nije bilo u pozorišnoj zgradi) da se olakša. Dabome da Sima nije bar u tome mnogo pretjerao jer je poznato da i mnogi drugi Talijini miljenici doživljavajući tremu, ”sveti plamen” pred velike nastupe jure tada u toalet, pa je tako i Dobrica činio.
Bližilo se vrijeme kada je trebalo da započnu govorancije i dijeljenje velikih poklona, pa su već i svi pozvani ispunili salu; glumci, obožavaoci i gradski odličnici, a Dobricu je baš u tom trenutku ponovo žestoko uznemirio stomak pa se kao bez duše sjurio u Francusku ulicu i zatražio kabinu od žene koja je tu radila i koja je, kao i mnoge druge, bila njegova ispisnica i velika obožavateljka. Ona je toga jutra, znajući šta se sprema u pozorištu, gledala Dobricu s najvećim simpatijama kako obavlja te svoje silne nadošle intimne radnje i tiho uzdisala sjećajući se starih, dobrih vremena i slavnog glumca koji je plijenio sva, a najviše nježna ženska srca. Razumljivo da joj zbog svega nije ni padalo na pamet da od njega naplaćuje za takve usluge i zato je i toga puta, pošto je Dobrica obavio što je imao i izvadio novčanik da plati, ona duboko uzdahnuvši rekla:
– Ali ne zaboga, gos’n Dobrice, zar ja od Vas da naplatim? Pa mogu valjda i ja danas kada Vas svi toliko slave, da Vas častim jednim sranjem!...
Drugom, opet, prilikom ispričao je čapkun Sima kako su se njih dvojica u tandemu bili našli u toku snimanja nekog filma u Zagrebu.
– Sedeli smo – pričao je – u hotelu ”Esplanada”. Ja sam pisao neka pisma i razglednice, a Dobrica dremao u fotelji položivši svoju veliku ruku sa čuvenim prstenom na naslon. Toga trenutka ušla je jedna mlada, zgodna žena, zagrebačka ”puca” i uputila se s kraja na kraj sale. Ja sam razumljivo prekinuo pisanje i pustio dug, lepljiv pogled za njom koja se njihala na visokim, tankim štiklama kao na kuglagerima.
Prošavši pored našeg stola, ugledala je Dobricu kako sedi u lavljoj pozi, pa je zastala kao ukopana i fascinirano se zagledala u njega. O vratu joj je visio zlatni lančić sa velikim krstom. Onda me je potiho upitala pokazujući na zaspalog Dobricu:
– Pardon! Prosim Vas, gospon, a ko je taj tako lijepi stari gospon?
– Kako, zar ne znate? upitao sam je.
– Ne.
– Pa to je – odlučio sam da se našalim pomislivši i na onaj njezin križ o vratu – naš pravoslavni patrijarh, Njegova svetost...
– Je? Oh, dopustite, Presvjetli – rekla je ”puca” smjerno Dobrici – da Vam cjelivam ruku.
Uzela je zatim njegovu veliku ruku i prinijela je svojim usnama. A toga časa se Dobrica, osjetivši svim bićem ono što je cijelog života najviše voleo, mladu, doteranu žensku ruku, naglo prenuo i zablenuo u nju, dok je ona, poljubivši mu ruku i načinivši pri tom graciozni kniks, živahno odskakutala uvijajući zamamnim bokovima i praćena mojim i Dobričinim napetim pogledima.
– A je li, sinovče, - obratio mi se posle duge pauze nepopravljivi švaler i nabeđeni patrijarh – koja ti je ova dobra p....?
Pedesetih godina ja sam se našao u mostarskom Narodnom pozorištu gdje se upravo pripremala velika i svečana premijera Ćorovićevog ”Zulumćara” kojem se imala obogatiti zatalasana pozorišna sezona u novosagrađenoj, impozantnoj kući za koju je veoma zaslužan ondašnji veliki neimar Džemal Bijedić. Tada mi je, kao sekretaru udruženja, pala na pamet ideja da se obratim Dobrici koji je nekad bio prvi protagonist uloge Selim-bega na beogradskoj premijeri u Zgradi kod spomenika, te čija će interpretacija ostati upamćena po ogromnom uspjehu. Bilo je to, naime, u vrijeme hada su naši narodi, nakon vjekovnog ropstva pod tuđinom, najsnažnije težili svome ujedinjenju, te su i pozorišne predstave poput ”Zulumćara”, a i drugih, tome značajno doprinosile.
Moje je pismo, pak, zateklo Dobricu teško bolesnim, ali je on ostatkom snaga učinio sve da mi odgovori podužim napisom, te priloživši uz to još i lijepu fotografiju što mu je na dan premijere bila poklonila neka obožavateljka. Na taj način želio se od srca zahvaliti i odužiti voljenom Mostaru za svu ljubav koju mu je on pružio. Uz pomoć Save Trajkovića, svog biografa, načinio je tekst za mostarski pozorišni list što ga je, i uz moju pomoć, uređivao upravnik Safet Ćišić, u kome je s mnogo topline i srdačnosti prikazao sjećanja na svoje doživljaje u idiličnom Mostaru gdje je mnogo puta gostovao.
Biće da su takve lijepe uspomene duboko dirnule ostarjelog umjetnika koji se bližio svome kraju jer je on baš u takvim predstavama, koje su s dubokim romantičarskim, plemenitim patosom izražavale žive težnje naših naroda za slobodom, jedinstvom i sretnijim životom za koje se vijekovima borilo i umiralo, nalazio najvrijedniji smisao svog života i umjetničkog djelovanja.
U tome napisu koji se, biće, još čuva u arhivi Pozorišta kao vrijedan dokument, ispričao je Dobrica i kako je došlo do nastanka te velike prve predstave u Beogradskom narodnom pozorištu.
– Ja sam u to burno vreme – pričao je – voleo da zalazim u te naše novooslobođene krajeve, gde su nas ljudi primali s najvećom ljubavlju. Obično bismo se nakon predstava okupljali u lepom hotelu ”Neretva” i tu često do zore provodili vreme uz žilavku, blatinu, ribu pastrmku i razne druge đakonije, te pesmu i ugodne razgovore. Jedne takve večeri sa nama u društvu nalazio se i Svetozar Ćorović, onda još golobrado momče, ali već priznati pisac. Bilo je oko sedam sati uveče kada se on digao od stola izvinivši se i rekavši da mora pohitati kući jer da njegov babo u to vrijeme zamandaljuje kapiju, posle čega niko više ne može u kuću. Tada je još na polasku rekao kako sam mu se ja kao glumac osobito svideo, te da je odlučio da napiše komad u kome bih trebalo da igram glavnu ulogu. Tako se i dogodilo, pa je on nakon nekog vremena napisao taj komad i uputio ga Narodnom pozorištu u Beogradu. Komad je bio smesta prihvaćen, stavljen na repertoar i premijerno izveden uz pompezan, nezapamćen uspeh. Sećam se da nas je oduševljena publika zvala pred zavesu dvadeset i sedam puta. A posle tako uspešne premijere, sjurili smo se prema običaju u ”Skadarliju”, gde je onda nastala ”Ivkova slava”, puna tri dana i noći. Pilo se, veselilo, nazdravljalo, pevalo i klicalo ujedinjenju i zajedništvu; da bi na kraju bio upućen i telegram mladom autoru u Mostar, na koji je on, i sam oduševljen, odvratio distihom: ”Zulumćaru, zulum čini, pisac plaća, ić ne brini!”
Tako je bilo to slavno vrijeme, u kome su najbolji ljudi činili sve da svoju jedinu zemlju izvuku iz dugog i mračnog vjekovnog ropstva, ujedine i steknu slobodu.
Šta li bi – da je živ – rekao stari, dobri Dobrica, doajen, na sve ovo što se danas tako neodgovorno, bestijalno, nerazumno i nedomaćinski rastače?
|