|
Punkt 32A:
ruchni bacach, kalashnjikov, tandzhara,
kumulativna mina, tromblon, kashikara,
nigdje pishtolja – oruzhja za zashtitu
i suicid.
– Izvolite, gospodine. Jeste li neshto trebali? –
pita me predstavnik Civilne zashtite.
– Treba da predam ovaj materijal –
odmahujem podebljom bijelom kovertom.
– Shta Vam je to?
– Novi rukopis aforizama i grafita.
Rastegljiv, tih osmijeh chovjeka iz CZ-e.
– Gospodine, dobra Vam je shala, ali mi prikupljamo
iz rata zaostalo naoruzhanje i minsko eksplozivna sredstva.
– Uopshte nije shala. Ovaj rukopis je paklena naprava.
Civilnjak odlazi do oficira SFOR-a. Prevodilac
lomi vrat izmedju sforovaca i chovjeka iz CZ-e.
Odmjeravaju bijelu kovertu. Mozhda je
pismo-bomba. Mozhe biti i antraks. Izgovaraju
moje ime. Ekrem, istochnjachko, tamne puti, El-Kaida...
Sve je moguc'e.
Uz odobrenje oficira SFOR-a prevodilac me pita
zbog chega je taj materijal opasan.
– Zato, gospodine, shto je istinit. Precizan.
Pogadja u nemjesto. Bori se protiv korupcije,
sprjechava prostituciju i trgovinu ljudima.
Otvara nova radna mjesta. Pospjeshuje privredu
i ekonomiju. Razotkriva afere. Ukazuje na promashaje...
– Mister Ekrem, Extrem, pardon Eqrem –
prekida me oficir SFOR-a, a prevodilac
nastavlja: – Ali, to ne ubija!?
– Ubija, gospodine, nazhalost. I one koji ga pishu
i one o kojima se govori. Ubija ispotiha.
– Onda je to stvarno opasno – ustvrdi predstavnik CZ-e.
– Jashta je nego opasno – velim ja – chim ga nec'e Federalna
agencija za izdavashtvo, a ni nakladnishtvo.
Prevodilac je recitovao rijechi kapetana SFOR-a kako c'e
moj rukopis ponijeti u svoju zemlju, ponuditi ga izdavachkim
kuc'ama i shtampati u milionskom tirazhu; te da c'e urgirati
da me prime u Partnerstvo za mir, a poshto sam bez posla
pogledac'e nekoga u Paktu o stabilnosti.
Nakon ovoga chvrsto sam odluchio
vishe nec'u spavati popodne
ni skidati sa ochiju.
|