|
Za Most u Mostaru
Dolje poda mnom u praznini zbrka, kud Neretvi pogled se klanja, stubohom il hukom shto se vidi, a ne uje, ovdje bjeshe misao sigom iskovana, sa dvije obale i na dvije vode. Nejma vishe misli. Tek zjape obale. A josh teku vode.
Sigine moshti u gruni se na obali cijede rastuzhene shkiljec', otete obliku svome prvotnome, hoc'e li se ikad vishe lastavinjih krila poplochana miso Hajrudinova nad gorskom vodom znati, oluchena, nadnesena, u klicu uhvac'ena, sastaviti?
Al vjetar dolinski niz sigu shupljikavu kroz pchelinje sac'e otvrdnulo, svehlo, zhuborom presushenim romori, il shaptom u njedra stijenska govori? Nit romori nit shaptom govori, vec' skali se neretvanskoj obori, pa niz vodu u svrtac izbija i sve tako od brsca do brsca krilat konjic poskakiva, pletenice Neretvi u kovitlac jaukov svija, rukama zlatnim, rukama vazdushastim, nevidovnim, plavetnim.
Sinanova zvijezda
Safetu Saric'u, dushi na prvi pogled
blizhnjoj, spored zidina Mosta,
juna 2002.
Leptir, ptice, vjetar nosi kose djevojaka shto preko pomoc'nog mosta hode, s jedne na drugu stranu vode.
I odjednom, iz misli nad kojom bjeh ko nad Neretvom nadnesen, prenuh se: c'uprijom prolazi ona, meni znana zhena, pod mahramom shto leprsha ritmom njezina kraka ili vjetra nad vodom, iznad koje i bashcha krchme bjeshe gdje sjedjeh. Ustadoh, usplahiren, josh ljuljka se djevinskim hodom lahor ponad drvenog mosta, ko zipka da za njom pusta osta. Al a trenu, zaboravih joj ime. I ne znadoh je zovnut imenom drugim doli njenim, od zaborava sludjen, il postidjen.
Tek potom sjetih se, kad minu. Osta u zraku, stroposhtan dolje u huku vode glas dalek shto razbijen iz djelic'a sklapa se u njezino ime. Ne potekoh za njom, ko nekad, kad niz vjetar rasedlani zmajskih krila grlih obje obale, ko pletenice sestrinske, moje rodne vode. Zibom uljuljkana, tanja od dlake, al ko sablja britka, misao mi osta preko Silaj-mosta, do kljuchale vode, il do rajskih bashcha kud bistre rijeke teku i puno je djevojaka shto u skutima nasmijanim na tacnama sherbet nose, shto imena im nije, jer ni zaborava tamo nije, nit i jedna nitka bijele vlasi zasja u valima ruse im kose.
Kazani
Zharku Karishiku, neretvanskom
pioniru iz shezdesetih
Sa stijene u vodu skache vitak djechak, u zraku prelomljen, s visoka, ogrnut sjenom od Prenja shto Bijelom polju pada, Naroni vodi kliktaj udahnuv dubijan u zjenu zgadja, chelenkom razvigornom od kapi svjetla skrojenih pauchinom, u hiljadu nepojamnih neretvanskih boja, proplakanih, sve niz Kazane brzacim, uzvodnicom zipkom, od sedam gora do sedam mora, nizvodnicom odnjihanih.
Blagajski zapis
Selima Jahic', u drushtvu Safeta
Saric'a i Dzh.J.A., 13. jula 2002.
Na izvoru Bune ugoshc'ena, dok dulji se blagajskoga grada nad nama suncheva sjena, biskala sam riblje kosti, izmedj dva pjesnika, dva nesrec'nika. I kako sam pomno, slovom nadahnutim unakrizhno zatochena, bjelinu ribljeg tkiva od kostura razdvajala, prepuna stida, tako sam u neka doba dana razigrana nad vodom se humskom nadglednula, nasmijana, uplakana, plamtec'im perjem ptica jamilica zanjihana, obasjana, prhom nestashnih ptica ko svjetlica letilica.
Chega li sam se, majko, sjetila, kroz pancir-kapke trepavice maknuv? Tebe, il doma ratnog, unakrsnom vatrom sa shest strana strijeljanoga, podno brda ulovljenog minskom mrezhom tako gustom, razapetom, da ni ptica nije smogla kroz mushebak proletjeti? Ni tica, majko, ni hitra lastavica, iz prstena shto ga dushman stishc'e oko Saraj-Grada, majko, oko grla moga, svilenim gajtanom.
Mostarski haremi
Redzhi Chaushevic'u
Meni zhivot minu pored dzhamija prolazec'. A kad zastanem i malo bolje poglednem: ja sam to za sva ova doba, od istine se klonec', sljepachkim shtapom podbochen oko ljudi oblazio, zblahnuto sve kruzhec' ko kisha rosulja oko dzhamijskih harema.
Mjesto da sam, u jednom trenu, nenadanom, pameti se dograbivshi, kroz dzhamijska vrata shmugnuo, jer kud maknesh dzhamijske kapije po Mostaru ko drvetom da su u med natopljene, u letu abdest vodom il kamenom tek uzimljuc', Kibli srcem da sam uperen, ljubavi otvoren, bez lutnje i bez patnje, a Mostaru kamen, a iz kamena u jednom komadu dzhamija isklesata, ja u dzhamiji napokon skrushen ko dervish mudri, ozaren radoshc'u chistom sa onoga svijeta, ko kaplja suze rosulje, osvijetljen da sam uz pendzher sjeo, da sam eto i ja taksirate pregazio, napokon da sam doshao tobe, ko drugim ochima da gledam kroz reshetku okna dzhamijskoga, vijugave staze sa ovoga svijeta koljenom kleknuv na mehke sam c'ilime svio.
(iz knjige Vitorin vrijes koja ovih dana izlazi iz shtampe u izdanju biblioteke ”Rondo”, Podruzhnice pisaca HNK Mostar)
|