|
Punkt 32A:
ručni bacač, kalašnjikov, tandžara,
kumulativna mina, tromblon, kašikara,
nigdje pištolja – oružja za zaštitu
i suicid.
– Izvolite, gospodine. Jeste li nešto trebali? –
pita me predstavnik Civilne zaštite.
– Treba da predam ovaj materijal –
odmahujem podebljom bijelom kovertom.
– Šta Vam je to?
– Novi rukopis aforizama i grafita.
Rastegljiv, tih osmijeh čovjeka iz CZ-e.
– Gospodine, dobra Vam je šala, ali mi prikupljamo
iz rata zaostalo naoružanje i minsko eksplozivna sredstva.
– Uopšte nije šala. Ovaj rukopis je paklena naprava.
Civilnjak odlazi do oficira SFOR-a. Prevodilac
lomi vrat između sforovaca i čovjeka iz CZ-e.
Odmjeravaju bijelu kovertu. Možda je
pismo-bomba. Može biti i antraks. Izgovaraju
moje ime. Ekrem, istočnjačko, tamne puti, El-Kaida...
Sve je moguće.
Uz odobrenje oficira SFOR-a prevodilac me pita
zbog čega je taj materijal opasan.
– Zato, gospodine, što je istinit. Precizan.
Pogađa u nemjesto. Bori se protiv korupcije,
sprječava prostituciju i trgovinu ljudima.
Otvara nova radna mjesta. Pospješuje privredu
i ekonomiju. Razotkriva afere. Ukazuje na promašaje...
– Mister Ekrem, Extrem, pardon Eqrem –
prekida me oficir SFOR-a, a prevodilac
nastavlja: – Ali, to ne ubija!?
– Ubija, gospodine, nažalost. I one koji ga pišu
i one o kojima se govori. Ubija ispotiha.
– Onda je to stvarno opasno – ustvrdi predstavnik CZ-e.
– Jašta je nego opasno – velim ja – čim ga neće Federalna
agencija za izdavaštvo, a ni nakladništvo.
Prevodilac je recitovao riječi kapetana SFOR-a kako će
moj rukopis ponijeti u svoju zemlju, ponuditi ga izdavačkim
kućama i štampati u milionskom tiražu; te da će urgirati
da me prime u Partnerstvo za mir, a pošto sam bez posla
pogledaće nekoga u Paktu o stabilnosti.
Nakon ovoga čvrsto sam odlučio
više neću spavati popodne
ni skidati sa očiju.
|