Dali je znao da je svijet u svojoj suštini demonski. Opojmljivao ga je kroz optiku tamnih koloracija, ali je u njemu nalazio i uzročnosti mnogih čarolija.

Duhu je svojstveno da nikada ne miruje. Naročito ako stvaraoca odlikuje pozicija modernog osjećanja. Duh nudi svoju energiju biću i svijetu, osmišljava ih, usmjerava ih u spoznaji i u trenucima kada je spoznaja u omotaču hipoteze. Takva kakva je ona po prirodi svoga dejstva navješćuje preobražaje u empirijskoj i svakoj drugoj sferi, dajući im moć supstancijalnih značenja.

BIJEG U NEUROZU

Salvador Dali krčio je put oneobičavanju likovnog izraza, svjestan da samo njime može da izrazi anarhiju svoga stvaralačkog sklopa. Bijeg u neurozu u stvari je bijeg u svijet koji se ne baštini logikom nego fantazmom, budući da fantazam otvara nova polja na planu poetičkog medija. U Dalijevom slučaju nadrealni diskurs dobija prirodnu vegetaciju, a time i višeznačne pojmovne entitete.

On je cijelog života tragao za identitetom svoga rascijepljenog bića, uvidjevši da su njegovi impulsi sposobni da najave novu kreativnu mapu likovnog izražavanja. Njega je prevashodno zanimao nutreni sloj, jer se iz njega ”regrutuju” simboli agresivnog spektra. Dali je zakleti propagandista stvaralačkog ludila, koje se legitimiše kreativnošću najvećeg ranga. Ono što je prirodno, smatrao je statičkim. Statika je po Daliju anahrona i uvijek je bio u zavjeri protivu nje. I u životu je takav ostao. Incident je smatrao uzvišenim činom duhovne postojanosti.

I svoju ženu Galu uvukao je u taj magnetni prostor, koji za neupućene može cirkuski djelovati. On je incidentu davao značaj neke vrste specifičnog poslanstva. Za orijentacije u vremenu nije mu bio potreban časovnik. Intuicija se, bar za njega, javlja kao svrsishodniji mjerač. Duh je svemjernost svijeta, a Dali je za tu svemjernost bio srećna forma.