Šemsudin Zlatko Serdarević
SLIKAR SUNČEVIH
ILUMINACIJA (3)
Životna i umjetnička staza Mehe Sefića |
|
|
|
U MENI JE SVE BIJELO
Sefić se predstavljanjem na kolektivnim izložbama postepeno
uključuje u likovni život Mostara dajući svoj doprinos afirmaciji
ove umjetnosti koja u našem gradu prije Drugog svjetskog rata nije
imala značajnijih odbljesaka u sveukupnom kulturnom miljeu, a
posebno u odnosu na književno stvaralaštvo koje je preko Đikića,
Šantića, Čorovića, Šole i drugih pisaca Mostaru donijelo epitet
značajnog književnog i izdavačkog centra kakvih je bilo malo na Balkanu. On nastupa na kolektivnim izložbama u novembru 1956. u
Klubu prosvjetnih i javnih radnika, februara 1959. godine u
kafani
”Pariz” koju je držao Alikalfić na Stefanijinoj aleji. Bila je to
izložba novoformirane ”Novembarske grupe”. U tim godinama Meho Sefić
je imao svoj atelje u čardaku podignutom iznad ulazne kapije na
desnom prilazu Starom mostu. Čardak je bio poznat još od vremena
turske uprave jer se u njemu okupljao učeni svijet gdje bi
razglabali o pojedinim naučnim disciplinama i književnosti. Ostao je
zabilježen jedan zanimljiv događaj vezan za njegovog vrlog
prijatelja i čestitog čovjeka gradskog hamala Rampu.
|
Meha Sefić |
- Imao sam u životu, pričao je Meha, mnogo prijatelja, i to velikih,
ali nisam imao nikog s kim bi prijateljevao. Nikada nisam mogao reći
za nekog da mi je jaran... Pa svi u Mostaru znaju koliko sam volio
Rampu Mesihovića. Rampa je bio hamal. Bilo je ljeto i imao sam
ugovorenu izložbu u Nevesinju. Dan uoči odlaska sreo sam Rampu i
zamolio ga da sutradan, u pet sati ujutro, dođe kod mene na Čardak i
prenese mi slike do autobusne stanice. Rampa je obećao i sljedećeg
jutra ustao sam rano i obukao se. Izađem iz Čardaka da vidim ide li
Rampa. Iznenadio sam se kada sam ugledao kako spava u dnu kamenog
stepeništa koje vodi ka Čardaku. Kad sam ga probudio Rampa mi je
ispričao kako se noćas napio i, znajući da će zakasniti ako ode kući,
odlučio je da spava na tom mjestu. Bio je to jedini siguran način da
održi zadatu riječ.
Takve prijatelje Meho je cijenio, često ih je spominjao i rado
dijelio dane s njima. Iste je osjećaje gajio i prema hamalu Kasimu
Zvoniću zvanom Sisak. Maestro je bio vrlo duhovit čovjek pa bi se s
pravom moglo reći da je njegova komunikacija predstavljala jedan specifičan mostarski govor u kome je preovladavao
produhovljeni
liskaluk sa ciljem da precizno ali dvosmisleno ukaže na
jednostavnost ali i složenost svakog rješenja. Evo potvrde u jednom
primjeru koji to ilustruje.
Prodao Meha nekom preduzeću u Nevesinju svoju sliku, ali nikako da
mu uplate pare. Krenuo je u Nevesinje da vidi šta je razlog za
neizvršavanje obaveza kupca. Čim je ušao u kancelariju direktora
ovaj će mu: - Znam Meho, zašto si došao. Eno ti slike za vratima, i
Radnički savjet je odlučio da ti platimo sliku. Ako, pak, mene pitaš
da li bih je ja platio, iskreno da ti kažem, mislim da bih radije
umjesto tvoje slike, volio svakom radniku kupiti po kvarat kubika
drva za ogrijev.
Na to mu Meho lakonski odgovori: - Kad je tako, plati ti tu sliku
odmah, onda mi je jeftinije prodaj, pa ćemo opet naći neku budalu da
je za dobre pare kupi.
|
 |
Sefić je zarana osjetio kako se u njemu javlja želja da slika
prostor, a ne objekte i predmete. Uz to je pokušavao da riješi
problem svjetla, kakvog ga je opisao nobelovac Ivo Andrić za vrijeme
jednog boravka u Mostaru. Jedna poetesa mu je ukazala na činjenicu
da je otkrila tu njegovu vrijednost rekavši: -
Pa vi maestro slikate zrak!
U tom trenutku Sefić je uvidjeo da je ona izrekla najljepši
kompliment o njegovom slikarstvu. Kasnije će on potvrditi sebe u
bjelini kojom je želio nacrtati mostarski zrak. - Sve je bijelo na
mojim slikama, zato što je sve bijelo u meni. Sve su moje slike
prepisane iz mene. Ja slikam Mediteran, Hercegovinu i Mostar, a tu
je toliko bjeline, toliko svjetla da ja nisam mogao, ni kao čovjek
ni kao slikar, ostati indiferentan pred najuočljivijim fenomenom
zavičajnog podneblja.
U slikarstvu se držao sintagme jednog filozofa koji je zapisao da ne
mora biti lijepo ono što je moderno, ali da je uvijek moderno ono
što je lijepo. Nije se povodio za aktuelnim pravcima nego je svoju
umjetničku stazu gradio na unutrašnjem doživljaju. Ovog slikara
krasila je originalnost i prepoznatljivost likovnog rukopisa
specifičnog i do kraja reduciranog koloritnog nanosa.
Mostarski pjesnik Alija Kebo je sedamdesetih godina pisao da se u
djelima Mehe Sefića ”osjeća neka čudna ekstaza, možda snatrenje u
prostoru i vremenu, ali i životna sredina kojoj pripada.”
- On uvijek otkriva nove ljepote na svojim platnima, na kojima inače
preovladavaju svijetli tonovi. Tu južnu svjetlost, rođenu negdje na
šarenim otocima djetinjstva, nosi kroz cijeli život - i nalazi je
svuda: u mostarskim bašćama kada se zaodjenu proljetnim ruhom, u
titravoj bjelini kamena, u zrcalu rijeke kada je posrebri mjesec, u
prosijavanju sunčevog bljeska, zapisao je Kebo.
Zanimljivo je kako je Sefić reagovao 14. februara 1978. godine u
Domu kulture na Rondou prilikom dodjele ”14. februarske nagrade” kada se spotakao i pao. Svi su bili ubijeđeni da je popio nekoliko
čašica i da je to razlog pada. Nisu bili u pravu. Jednostavno, Meho
se okliznuo i pao. I dok su svi nijemo posmatrali maestra na podu ne
mogavši zbog neugodnog iznenađenja odmah reagovati on se pridigao,
obrisao prašinu sa odijela, prišao govornici i rekao u svom stilu: -
Put do uspjeha pun je padova.
Salom se prolomio pljesak i oduševljenje. Umjetnik je bio na nivou
zadatka. Uvijek je znao brzo reagovati što je govorilo o njegovoj
inteligenciji i urođenom smislu za šalu.
U obrazloženju ”14. februarske nagrade” broj O1/ I-136-10/78 od
13.02.1978. g. izdate na osnovu člana 7 Odluke o uslovima i načinu
dodjeljivanja Nagrade i Spomen plakete ”14. februar” stoji:
- Meho Sefić, akademski slikar je nagrađen za dugogodišnji plodan
stvaralački rad u slikarstvu sa zavičajnom osnovom. Nedavno je
obilježio jubilej 25 godina samostalnih likovnih nastupa u mnogim
našim galerijama. To isto tako svjedoči o izuzetnoj vrijednosti i
bogatom stvaralačkom dijapazonu ovog nadaleko poznatog mostarskog
slikara. Autor je ciklusa portreta najistaknutijih ličnosti jugoslovenskog javnog i kulturnog života.
Sefićeve slike se nalaze u
mnogim našim i stranim galerijama. Nagradu je potpisao Jovo
Pejanović, predsjednik Komisije za dodjeljivanje nagrade i Spomen
plakete ”14. februar”. Ona je laureatu donijela i novčanu nagradu u
iznosu od 10 000 dinara.
|
Književnik Meša Selimović sa suprugom Darkom u Sefićevom ateljeu |
Godinu dana ranije (16.12.1977.) Sefić je iz Beograda dobio jedno
priznanje koje ga je podsjetilo na godine provedene na studijama.
Naime, Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu povodom 40-godišnjice
osnivanja dodijelio mu je Spomen povelju kao trajan znak sjećanja na
prve dane rada Akademije za likovnu umjetnost.
Portetisao je poznate ličnosti iz političkog, kulturnog i društvenog
života ne samo naše zemlje nego i iz inostranstva. On je autor
portreta Ive Andrića, austrijskog glumca Hansa Mozera, glumice
Silve
Košćine, Mehmedalije Meše Selimovića, Avde Hume, Blaža Jovanovića,
Džemala Bijedića (za istoimeni Univerzitet u Mostaru), Josipa Broza
Tita (slikano u Bugojnu), Lazara Drljaču, Branka Ćopića, Gustava
Krkleca, glumca Gojka Šantića, Svetozara Vukmanovića Tempa, Karla
Afana de Riveru, (direktora Rolly Royce) Paula Deckersa.
(nastavlja se) |
|
|
