Pjesnik i urednik Alija Kebo u predgovoru knjige Fasade Mugdima Karabega ukazuje kako da se čita ta ”freska naše jučerašnjice, sadašnjice i sutrašnjice”, a recenzenti Enes Ratkušić i Edin Husković u pogovoru da to predočeno svjedočanstvo, piščevo vlastito životno iskustvo ”ispisano jezikom iskusnog predstavntka sedme sile, ni po jednoj svojoj karakteristici nije tipično i nemoguće je svrstati u jasno određeni stil ili pravac”, pa usredsređujući svoja razmatranja na glavnog junaka knjige Maka Begovića poručuju:

”Dodatnu energiju koja mu daje posebnu snagu da se uhvati u koštac sa problemima, sa kojima se suočava, Begović nalazi u ženi kao nezamjenjivom pokretaču života i vječnoj inspiraciji. Ne treba zato da začuđuju do najsitnijih detalja opisane avanture sa djevojkama i ženama.”

Takav junak, otvoren i hrabar da sve to svojim čitaocima ispripovjeda, stigao je iz Mostara, preko Dretelja i Brela u Čikago, i evo ga već pet godina sa nama i njegovom knjigom prvijencem koju toplo pozdravljamo.

Zapitanost urednika i recenzenata (vjerovatno i drugih nakon čitanja), kako i gdje da žanrovski svrstaju spisateljsko tkanje s kojim sam ovih dana drugovao, za mene vjerovatno jednog od prvih čikaških čitalaca nema ama baš nikakvog ni teorijskog ni praktičnog, ni estetskog značaja, u koju bi tvoračku traku trebalo smjestiti Maka Begovića, jer naš 71-godišnji pisac sugrađanin Mugda, nisam te pitao da li večeras mogu otkriti tvoje u toliko sabranih tvojih zavodničkih godina svojim Fasadama, predočava nam najraznolikiji svijet koji ga je nosio decenijama, na tri kontinenta, tako kako je život tekao, neuhvatljiv poput duge nebeske, ne obazirući se u koje književne zatone će Fasade dospjeti.

Zastao je i pored nas ovdje, da bi ”utvrdio” kakvi smo nekad bili u zavičaju, a sada na američkim raskršćima kad smo se svrstali u ”izbjegličku naciju”. Izvukao je iz skrivenih kutova Makovu sabraću, makar često u kroki-skicama, reporterski, feljtonistički, žargonom dnevne novine, izveo ih na široku pozornicu ljudskih zbivanja, omogućavajući mi da spoznam bolje strane rukopisa, kao što će i svako imati svoju mjeru Makovih rasuđivanja i dogodovština.

Pred nama je, gotovo sam sigaran u tu pretpostavku, blagonaklono Makovo prijateljsko komuniciranje sa čitaocima diskretnim, nenametljivim humorom, terciranjem iza fasada prigušenim suzdržanim smijehom i podsmijehom, da to što Mak Begović doživljava možda je njegova zbilja ili san, kako mu drago, čak i mimo očekivanja da u to povjerujemo da je sve baš tako kako je napisano bilo, da je to dio njegove autobiografije.

Možda je to zavjesa izatkana od vjetra, to da su žene koje susreće i sa njima vodi ili ne vodi ljubav, plod njegove mašte i mostarskog liskaluka, bacivši u potok svako mudrovanje je li to zaista Mak ili Mugda sve doživio i izveo, ili nam baca ljubavnu prašinu u oči.

Biće, valjda, da je Makovo koračanje kroz život njegovo poimanje svijeta, ali gledanje urođenim optimizmom da se nikada ne treba predavati nevoljama, koliko nam je potrebna takva srčika kao mehlem i lijek na svježu ranu, pa i više od toga, u isto vrijeme spreman da se podsmjehne učinjenom.

U njegovih 12 poglavlja ili sinopsisa, u tim ”uzletima i stremljenjima autorove duše” ima ”vjere i nevjere”, ima ljubavi, ima, rekoše nam pomenuti Mostarci, i ”erotike, ima čežnje i lirike, i ko voli takvu vrstu ispovijedne proze” - evo mu 460 stranica Fasada na kojima se ”pisac saživio s glavnim junakom Makom Begovićem, skoro da se u njemu razvila dvojna ličnost - Begović i autor”.

Otuda ovo djelo ima sasvim vidljiv i upečatljiv autobiografski karakter, jer ”ti isječci života, te nedoumice, te ljubavne idile, ta gorka pića i slatke zebnje ne dešavaju se u nekom iluzornom, samo njemu dostupnom zatvorenom svijetu mašte”, već se dešavaju na prostoru BiH, bivše Jugoslavije, Egipta i Amerike, među nama, poznatim i prozvanim imenima. Tako se plete priča sve do naših dana, do Mugdinih upečatljivih reportaža, poput zapisa isključiti isključivosti. Patriotizam sa daljinskim upaljačem, Baklavijada, mada ih samo ja ovdje navodim, valjda i zbog toga što sam i dalje opsjednut prisustvom Makovog smijeha i podsmijeha, zbiljom i snom.

Pisac Mugdim Karabeg već godinama zagovara prijateljske i zemljačke, komšijske razgovore, kao šta nas je i večeras okupio u neformalnoj, neobaveznoj, a ne svečarskoj bibliotečkoj atmosferi, naznačivši i na taj način, pored nekih praktičnih razloga, da su mu bliski i bliži sabesjednici za stolom, uz dobru sofru i poneko piće, nego poznata i nepoznata lica na klasičnoj promociji.

Da li je Mak Begović zaista činio sve što je činio, pitala me je jedna djevojka, pa kako je to nemoguće dokučiti, a i čemu to traganje za naličjem i smislom pisane riječi, saslušajte bar neku istrgnutu Makovu besjedu. Ako protrčimo kroz prve međunaslove - Adam i Eva, Pogled kroz prozor, Amerika, Zemlje proleterske, Amerika, opet, Ljubavna groznica, Giljotina nevinosti, Partizanske igre, (muško-žensko), Amerika, još jednom, Direktiva, stižemo do 78. stranice, do Novinarsko - diplomatske Visoke škole, do profesora teorije književnosti kako propituje diplomce ”šta sve karakteriše dobro književno djelo - roman”, pa to pitanje zakači i našeg Maka, koji napokon udobrovolji nezadovoljnog profesora pronicljivim odgovorom: ”Uz sve ostale karakteristike, meni je najvažnije da je roman zanimljiv, inače ga ostavljam nakon pročitanih prvih trideset do pedeset stranica”.

Da li je Mak ispoljio zanimljivost kazivanja i u ovom sada sopstvenom rukopisu, da li su amaterka Lela, ili Nataša, glumica Irma, i sve druge djevojke i žene zaista bile dženetske hurije koje su u Makovim sklonostima ka poetskim hiperbolama sišle sa platna čuvenih slikara italijanske renesanse, da li u jednom dahu govoriti i o politici velikih sila i neodoljivoj ženskoj puti, neka ostane za prosuđivanje svakog čitaoca. Što se mene lično tiče, Mak je ispunio uslov uspješnog djela - knjiga je stvarno zanimljiva i ne ispušta se od prve do posljednje stranice.

A ja, evo, na 212. stranici čitam novo Makovo strastveno poigravanje kako se sam sebi ispovijeda da nije nakon dva prva brakolomstva osjećao nikakvu krivicu niti grižnju savjesti, kako je u oba slučaja bio nevin kao jagnje.

Poslije razigravanja sa Novosađankom Franciskom, nezadovoljne brakom i otuđene od muža, njen kućni susjed koji mu je doveo naložnicu, kaže mu da bi mu i vlastita žena oprostila kad bi joj ispičao veličinu svog humanog djela, pa Mak zato i zaključuje: ”Kako je čudan život: dva, jednovremena brakolomstva, a ipak, na kraju, veliko, plemenito djelo”. Ostavivši ”novosadsku goropadnicu”, Mak prelazi na problem tehnokrata, čije pisanje je partijski funkcioner za Hercegovinu ocijenio da ”afirmiše okorjele tehnokrate”, kao da namjerno ideš uznos politici Saveza Komunista, da bi ubrzo ”za kaznu”, dobio pohvalu - upućen je kao dopisnik Oslobođenja na četvorogodišnji boravak u Kairo. Pred njegovim očima je ponovo ”najveća sila na svijetu ­ Amerika”, kojoj se ”čitav svijet smije na toj američkoj moralno - političkoj farsi”, o rivalstvu Republikanaca i Demokrata.

Ubrzo, narečena pjesnička početnica u Makovom naručju pored bogumilskih stećaka u Radimlji kune se ”mrtvom majkom” da je dotad nije ozbiljnije dotakla muška ruka, a podala bi se Maku te ljetnje noći da je to htio, da bi dvadeset dana kasnije na njegovoj svadbi glavna domaćica bila njena ”mrtva majka”, pa se Mak ponovo ”zakune da nakon Radimlje neće više biti žena u njegovom životu”.

A hoće, koliko sutradan. Ali vas večeras neću zabavljati Makovim poigravanjima, to ćete već i sami naći u izobilju na stranicama Fasada.

I tako uokrug teče Makovo poimanje života poput njegovog veoma životnog ”svjedočenja” o susretu Maka i Hadžije, gradskog prvaka bosanskohercegovačke stranke na vlasti, koji mu je uz ramazanski iftar stavio pod nos deset godina ranije napisani članak koji ne boji bijelim bojama Hadžijine perjanike i šefove.

I tad nam Mak ostavi dijalog vrijedan svake pažnje i sjećanja o njegovom djetinjstvu, o ocu učitelju Mustafi i fratru Zovki u posavskome selu Domaljevcu nedaleko od Brčkog, gdje nije bilo džamije niti hodže, a Mak se rodio maja trideset pete.

”Šta ću sa sinom, časni oče?”, pitao je Makov otac, a fra Zovko je odvratio: ”Ne sekiraj se, Mustajbeže. Odnijećemo novorođenče u moju crkvu, ja ću ga polijevati svetom vodicom, a ti mu uči Bismilu i Allahu Ekber. Svejedno, ionako je bog jedan i za nas katolike, i za vas muslimane”. Rečeno - učinjeno. ”Uvedoše me u život i običajima vjere Krista i vjere Alaha. Dadoše mi ime, ko zna zbog čega: Bodo”.

Kad je 12-godišnji dječak sa roditeljima u vrijeme Drugog svjetskog rata stigao u Mostar, njegov djed Avdaga Koluder, saznavši da mu se unuk zove Bodo, opsovao je kćerci i zetu stotine ćafirskih majki i svom prvom unuku dao ime Mak.

Tako piše na 323. stranici Fasada, a čeka nas još 140 stranica Makovog monologa, sve do Presude i Odluke, gdje rasuđuje sam o sebi, kako je ”vrlo veliki krivac i zato ne može biti pomilovan jer to kaže njegovo drugo Ja”.

Makova ispovjest glasna, prisna, konkretna, podarila nam je i posljednju, nezaboravnu scenu: u čikaškom kraju gdje Mak živi, ispred njegovih kućnih prozora, nastradalo je neoprezno kuče, oko čije se humke okupilo ganuto susjedstvo, koje je u lokalnim novinama prethodno obaviješteno da dođe na posljednji ispraćaj. Na sređeno gradsko groblje kućnih ljubimaca.

Maku ili Mugdi bilo je žao nastradalog psa, razumljiva mu je i ceremonija tužnih lica, pa na kraju naš dobri Mak mutnim očima zagleda se nekud u nedogled, i ne može da naiđe na trag grobova desetina hiljada bosanskohercegovačkih stradalnika bez nišana, zastrtih lugom i sve prisutnijim zaboravom, da bi nas ostavio da razmišljamo nad njegovim posljednjim slovom u romanu istine njegovoga života Fasadama: ”Dokle”.

Takav Mak Begović ili ti Mugdim Karabeg jednostavno ne može a da vam ne bude simpatičan, prija vam da se družite sa njim, da vam bude porodični prijatelj, da slušate njegove kozerske i analitičke priče uživo, ili preko stranica koje su pred vama.

31. marta 2001.