Danilo Marić
ALIPAŠA
Prvi i posljednji hercegovački
vezir |
Roman Danila Marića
"Alipaša", koji je objavio istambulski izdavač "Yalcin Yayinlari"
1987. godine, u prevodu Hasana Meržana, je skraćena verzija ovog
djela. U tekstu citati Kur’ana su obilježeni navodnicima i italikom,
osim naslova glava, koji su, takođe, citati Kur’ana. (U romanu se
često citira Kur’an).
7. SVAKI NAGOVJEŠTAJ IMA
SVOJE VRIJEME
Sjedim pred kućom na
sofi u hladu murve i prisjećam se sijaset bola ćudi, nikad
doliječenih. Još ne mogu da se saživim sa srećom koja se tako
nenadno osmijehnula, a istovrerneno mislim i da je pravedno došla
poslije toliko nesretnih godina. Zaokupila me zamišljena pažnja
budućeg zeta, i ražalostila. I unučića dozvale su misli, i
rasplakale me. Još nesiguran, na nožicama a razigrao se na rapavoj
kladrmi. Kliznu! Poskočih - da podmetnem ruku pod glavicu. Dok sam
po Neretvi pretraživao raznobojne oblutke, i dok sam ih šaranjem
slagao u krugove, uživao sam u skladnosti avlije. Sada se čudim kako
tada nisam mislio na unuka. Padne li razbiće glavu, pri pomisli
razbio bih svoju. Njabolje bi bilo razvaliti kaldrmu, nanijeti
pržinu, razastrijeti, poškropiti, pa utabanati. Hoće li se Allah
smilovati, može li se i u Ragibovoj avliji dječiji glas oglasiti?
Hoće li se ime dedo u njoj nadjenuti? U tom svom sretnom mahnitluku
nespretno priskočih djetetu, noga kliznu niz oblutak, posrnuh,
udarih glavom o kamen - dođoh k sebi. Od svega osta opipljiva
čvoruga iznad sljepoočnice, da opominje na stvarnost, i na odluku da
ne prepuštam misli po onoj - šta bi bilo kad bi bilo. Mislima vladah
kratko, jer ne mogoh odoljeti pogledu toliko željenog unuka, koji mi
se i dalje osmjehuje, ćili iza ćoška i draži, bezazleno šunja, pa
drznu za brk... Uzeh ga u naramak, oči ugledaše najmlađeg sina,
Mešu. Njega nastavih milovati, tepati...
- Eno, poludio babo!
Priča sa sobom!? - Iz polusnenog stanja me otrijezni Fatkin glas.
Pričala je sa halom Zejnom.
I čovjek je dijete, što
stariji to mlađe.
Opet misli odvukoše u
polusan, i opet zaigrah sa unučićem. Rasplakah i razbudih. Dobro
kaže Fatkica - poludio, misli zavadio. Dođe mi do uma priča koju sam
čuo davno.
Djevojka je plačući
neobično gledala u dlijeto ovješeno o zid. Ne shvatajući smisao
nenadnog i silnog plača majka zatraži objašjenje.
Zamisli, moja majko, da
sam se udala, dijete rodila, povila, podojila, uninala, bešiku
prislonila uza zid, uspravila, glavom dlijeto dofatila, oborila - pa
pane dlijete, pa ubije dijete - stoga sam se jadna i nesretna
rasplakala.
I tako se rvah sa
mahnitlukom svojim, sa pričinama nekim, u želji da ih presiječem
pođoh na hajat Zejni i Fatkici.
Zejna je trčkarala oko
Fatkice, kako je i red oko udavače, ruho i nakit vadila, raspredala,
pokazivala, hvalila, i sve to navlačila na nju.
- Hala! Obuci me kao da
će domalo po me - Fatkica je i šalom i zbiljom govorila. Ne mogoh ne
gledati, seiriti.
Skide se u stidne
haljine. Stas ko u hurije. Obu svilene čarapice, obuče dimije, pa
anteriju od tkane svilene ćereće, navuče jelek izvezen zlatom, pa
priteže uzak struk. Spletoše kosu, zatakoše ukosnice, tuku na glavu
namjestiše, zlatnim grmilicama pokriše čelo, jemenijom sa
namiritanim kiticama osvježiše glavu, merdžanom od bisera i dukata
uljepšaše vrat, na ruke natakoše belenzuke, i minđuše ovjesiše, onda
obraze ubijeliše, bakamom zarumeniše, oči nasurmaše, kneom dlanove,
prste i pete nacrtaše, pa papuče srmom protkanom i navezenom
zatakoše, po vrh glave nježno duvak navukoše, uzgred napričaše
svašta. I zar oprobaše, othukaše, pa se umorne povaljaše po
sećijama. Hala ju je savjetovala, kazivala kako će pored mladoženje
stajati, hodati, pričati - pokazivala sobom.
|
Enes Lević: Žena, ugljen i crvena kreda, 2001. |
I meni su kupili novu
odjeću, i nju su razgledali, mestve glačali i na noge naticali,
čakšire raširivali, prtenice prebacivali, anteriju otresali, zlatom
izvezenu jeleku se divili, za silah zaticali jatagan i kuburu,
šareni pas razvlačili, fes uobličavali, dolamu oblačili... Sve su po
tri puta premetnule.
U malo vremena se
izmijeni insan, kao da su u njemu dvojica? Kad roditelj u djetetu
primjeti promjenu, ona je, zasigurno velika. U tijelu Fatkice su
dvije, samo jedna je moja, druga je strana, mutna, nesretna,
blesava, opasna, u dosluhu je sa šejtanom pripravna da digne ruku na
sebe, da naškodi i sebi i meni i Allahu. Stario sam uvjeren da su
zlo i dobro udaljeni kao zemlja i mjesec, kao tama i svjetlost, kao
život i smrt, a evo, tek na zalasku života vidim da se dodiruju kao
komšijska imanja, da ih dijele tankoviti mrginji, uži od koraka, a i
oni se jesenjim oranjima često zaoru, pobrišu. Ni mrginj nije
smetnja za jednovremeno bitisanje u dvije njive. Prekorači se sa po
jednom nogom, kao što je Fatka prije dva dana lebdila u smrti i
životu. Ne umijem iskazati golemu tugu, jad i čemer, djelotvornu
molitvu, ne umijem dočarati ni guku u grudima koja tješnja dah,
mrači želju i vjeru u Allaha, koji ipak nije dopustio nepovratni
iskorak preko mrginja, šućur Mu. Šućur Milosniku. On je od dvije
stvorio jednu, moju Fatku, veselu i sretnu kakva i treba da bude
cura pred udaju. Trljam oči, provjeravam sliku lepršave mladosti na
sećiji. Potvrđujući sreću grudi mi se raširuju, oslobađaju tjeskobe,
ali je i širenje brzo i naglo da mi je i od toga u prsima nastajalo
neko nestrpljivo i nelagodno stanje, neka mučna sreća, kao šarenilo
voda na uljevu tihe i bistre rijeke koje zamućuje planinski potok u
vrijeme kratkih ali obilnih jesenjih kiša.
Zalupa halka na vratima,
domalo se ukaza tetka iz Blagaja. Zaimova prijka. Smrče mi se, rado
bih je sikterisao, vratio sa kapije - grehota je sa kućnog praga.
Otrpjeh - pozvah u kuću. Ne htje dolje, kao pas, bože mi oprosti,
nanjuši udaju i njih na hajatu. Kidisa gore.
- A tako, svadba...! -
tako im se javi.
Hali Zejni navuče se krv
na oči. Iako je nikad nije podnosila insanski joj otpozdravi, na
brzinu spremi pa zapraši za Mostar.
O Zaimovom zlodjelu nije
znala, ali je nanjušila dogovore sa Memišagom, pa ko žensko,
požurila da sazna čim prije, i čim više. Fatki ponudi pomoć u borbi
protiv mog navaljivanja da se uda za Omera, uvjerena da se na to
odlučila pod mojoj prisilom.
Fatka joj se ne
obradova, dočeka je na nož, dozva me kao nikad do sad u ovakvim
prilikama, da joj da na znanje da neće ni da govori s njom bez mog
prisustva. To je tetku i iznenadilo i povrijedilo, ali ženturača
nije mogla izdurati da se ne raspituje o novinama, pa poče iz daleka
zaobilaziti - pitati za Omera.
Bez stida i straha, sa
svega nekolike riječi, Fatka kaza šta joj se sve dogodilo, kaza da
joj se i ona, tetka, popela na vrh glave, i neka gleda svoja posla.
Tetka je navikla da
riječima zbunjuje druge, ovoga puta zbunjena je ona, poče se
okretati, kao zvijer kad se tek ugura u kavez. Usta pa pođe put
kapije. U položaju napravljenom da izrekne obavezni selam, osta dugo
zagledana u vis, imbretila se crnilu na do maloprije kao staklo
vedrom nebu. Povrati se, ne usudi se poći u susret očekivanom
nevremenu. Domalo se otkravi, raspriča - prizna.
Uoči zlodjela u njenoj
kući konačio je Zaim. I Amin je navratio. Povrijedili su je
šaputanjem. Prisluškivala je i doznala da je Fatka dodijeljena
Zaimu. U slučaju da je ne da Ragib, obečastiće je.
I eto što ti je plitko
žensko, dvoumila, bi li nam kazala, bi li sestričnu zaštitila. Ogadi
nam se. Domalo Fatka presta da je sluša, opet se unese u sebe, vezla
je bog zna kakvo misaono vezivo.
Muka je mrskog i
gledati, a kamo li slušati u svojoj kući.
Grmljavina iz daleka
zagluhuje kotlinu, munje razgolićuju suvu mrklinu, šejtani kolo
zametnuli, u sve živo glogovim kocima utiskuju smrtni strah. Čudno i
brzo poče se dešavati. Sunce oslijepljuje! Omorina nadima grudi,
poče da žiga u nogama i stiska u životu, zlovolja se ametice
naseljava, a znoj probija.
U sred proljetnog dana
ne vidi se ni prst pred okom - ucrnilo. Nebo zemlju zajahalo.
Samo da može očepiti,
kiša otpočeti, hava rashladiti, i grudi bi odušile.
Na vlažnoj a toploj havi
znojan čovjek se osjeća kao riba na tavi. Naboj gruva po tjemenu,
žiga u srcu, misli okreće na smrt izazvanu prirodnom nepogodom. Samo
da može očepiti! Za mojih godina nikad nije ovako stijesnilo - vedro
podne smračilo.
Vrapci pod strehom bolno
cvrkuću, ovce bleje kao pred pastrvu, koze zamekale, mačke
zamjaukale, psi uzjarili, goveđa rika nadmeće se sa gromovima, na
sećiji ublijedile žene, zanijemile, predale se Božijem davanju, a
mene nadkoračio samrtnički strah, prigušio razumne misli, satjerao u
tijesno, još me održava samo tanka zraka koja škilji iz Kur’ana:
"Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tminu i
svjetlo dao." Predskazanje se objavilo: "Tako Mi potanko izlažemo
dokaze, i da bi očevidan bio put kojim idu grešnici."
Uz jaku grmljavinu svaki
insan na osami, i nevjernik, priziva Stvoritelja: "Svaki nagovještaj
ima svoje vrijeme i vi ćete znati."
U nevolji grešnici mole
najglasnije.
Tetka je molitve
galamila: "Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On
one koji se previše glasno mole."
Ponoćna tmina munjevito
i gromovito grunu na podne, mrzlina na žegu, zemljotresna huka na
smrtnu tišinu, ludilo na mozak, oči iskolačiše - tako i ostaše.
Raspršenim kamenicama
Allah udario na dunjaluk. Padaju ledenice.
U avliji nadskače se
nebroj "jaja". Lomi se i kamen kaldrme. Ledene kamenice odskocima
nadvisuju krov.
Svjetlost ledenih
oblutaka u času proguta mrak, pa razvuče vidikovac u nedogled.
Krupa!
Krupa i kamen stukla!
Strašni sud, mučniji i
od Alipašinog, i kočijaša njegovih. Strašni sud!
Drukčije sam ga
zamišljao, nadao da i ne postoji, da je izmišljen za dobro
dunjaluka, da ga strahom zaustavlja pred zlodjelima i navodi na
dobra djela, ljubav među ljudima, blagostanje. Ali, po ne znam koji
put u svom životu, opet se obistiniše mudrosti Kur'ana: "Ti pusti na
nas kamenja s neba kao kišu, ili nam pošalji patnju nesnosnu."
Krupa i kamen stukla!
Kako nenadno dođe tako i
prođe.
Hrpa do hrpe pokrile
avliju.
Bišće polje zabijelilo,
sunce razorno zabliještilo, nasrnulo na oči i na pamet. Krovovi
provaljeni ili razrušeni.
Ni piska, ni muka, ni
meka, ni laveža, ni avaza! Živo se osudilo, izbezumilo.
|
Enisa Šator: Stari most |
Plačom bespomoćne žene
iz Ortiješa oglasi se život. Potaknu i okolna sela. Izvališe se
goveđi rikovi, zacviliše psi vučijim zavijanjem, bravlja bleka sruči
se na kotlinu, uši naseliše pakleni šumovi koji povremeno propuštaše
bolne ljudske glasove:
- Kuku meni moj
Jovane...!
- Teško tebi jadni
Hasane...! Osmane...!
Naricanja su potvrđivala
velika stradanja. Bezumlje!
Čudan je ljudski um,
okoprčan, i u najtežim stradanjima brzo dođe na svoje. Taman kad sam
mislio da će raja pomahnitati, ona se već privikla na božije
davanje, prilagodila.
Mrtvi su pokopavani,
ranjeni previjani, umobolni zavezivani, kuće pokrivane, djeca
sakupljana, stoka prikupljana, ulice prokrčivane, preplašeni
smirivani - zdravi i jaki kao jedna misao.
U nesreći zaposliti
ljude - jedina je sreća. Svako čudo tri dana.
Ostaše posljedice. Raja
dokraja ojadila, i ono malo sirotinjske ljetine izgubila je. Presta
se nadati ikakvom dobru, pa se prepusti tugi i njenim šapatima:
- Ni đavolje zrno nije
ostalo...
- Vinogradi okresani...
- Duvani sa zemljom
sravnjeni...
- Ni lista na
smokvama...
- I krtola u zemlji
ubijena...
- Od gladi sve će
pokrepati...
- Iza ovog će harati
bolesti...
- O mrtvima će se
brinuti orlovi.
Avetinjske oči poglede
prikivaju na vladarske dvore.
- Doćeraće žito iz
Posavine, kukuruza iz Semberije...
- Krtole iz Nevesinja...
- Sijena iz Gacka...
- Obići će nas
Alipaša...
- Daće pomoć...
Alipaša se nije
pojavljivao - ni njegov iko.
Raju napusti nada,
ovlada tuga i bunt, na vlast svali ukupnu nesreću, ogovarala je,
psovala, prijetila - udarila na Alipašu.
Pet dana ne bi Alipaše!
Usprolijetaše se Aminovi
ljudi - zlo nadolijevaše. Na njihovo čuđenje, raja ih se presta
plašiti, čak poče prkositi. Na vlast ustaše glasovito, kamenovaše i
neke uhode.
Paša će ovo pamtiti,
zlom vratiti, znajući ga zaključivao sam. Zbog primjera, iz svakog
trećeg sela po jednog na kolac nabiće, prituljenog dušmanima
izmisliće, šurovanje sa Austrijom, Mlecima i Crnogorcima nekima
prišiće, među rajom vođe izblamiraće, raju zaplašiće - obezglaviće.
- Pametnjakovićima
okačite o vrat žigaricu, neka psi trče za njima - reći će Alipaša,
kao i jednom prilikom ranije.
Kad te jednom nazovu
seronjom možeš i suve drenove klinove srati, opet će te seronjom
zvati, narodna je od starina.
Grlate sam smirivao,
savjetovao - ne udarajte na vlast u mutna vremena. Najavljivao im
Aminove kandže, plašio za njihovo dobro. Opominjao predočavajući
svoja stradanja.
Noć mi je već godinama
ružna druga, ovih dana i najcrnja, nametnula teret nesna, gonetao
sam svačije misli, najčešće zamišljao Alipašine.
I on se hvata za glavu,
ne može nabaviti žito, ne može se osloniti na svoje, a zna da bi mu
Bošnjaci, kad bi mogli, isporučili još jednu krupu. Slao je brzu
izvidnicu kod prijatelja u Bijeljinu, čekao, pa zbog toga nije
izlazio među raju, još se nadao. A kad stiže najgora sahija,
prijatelji ne smiju priteći, zabranio novopridošli vezir Omer-paša
Latas, Alipaši pred očima zaleprša svoja bekinja. Odgledavao ju je
bespomoćnu u vijorovima, potpuhivali je i vjetrovi rajine srdžbe, i
fukara se na nju pišala. Strah u starcu osvježi misli, mora prvi
udariti, od raje napraviti rulju, obezglaviti je - viđenije
ukloniti. Ali koji razlog izmisliti? Rat iz Austrije najaviti?
Pljačku crnogorskih komita potaknuti? Veleizdaju potvoriti? Koji
razlog smisliti? Jedini je put obezglavljivanjem raje, na vrijeme
prokrčiti korito za maticu, stvoriti miran tok, pa opet u hladovini
plandovati.
Tako sam tovario noć na
misli, o Alipašinim mislima tlapio, s jutrom hapšenja očekivao
plašio.
Loše sam procijenjivao,
ni jedno hapšenje se nije zbilo. Opet se pitao, šta li je Alipaša
nakanio?
Te hefte ništa se od
mojih misli nije ostvarivalo, a noć je još snažnije na glavu
udarala. Šta li je Alipaša nakanio?
Srdžba raje do neba
nakvasala, i u dvorac kvasac utrunila.
(odlomak) |
|