Mathis Mathisen
ŠANDOR
Roman iz Bosne - Savremena norveška proza |
1.
- Kad sam bio tvojih godina, bio sam u partizanima više od
jedne godine. Šandorov je otac okretao krpu kroz cijev puške i
pokazao žute zube kad ga je pogledao.
Šandor je bio ubijeđen da ga pogled progoni kroz šipražje.
Grube vojničke čizme su klizile bešćutno po kamenju i kidale
tanak sloj mahovine. Jako se okrenu i uplašeno ga pogleda.
Pratili su stazu duž potoka. Ko led hladna voda je šumila, i
dolje u urvini su nestali među kamenjem. Čulo se kao da je
ogromni div pod zemljom gutao potok u sebe.
Jako je cvilio. Urvina je bila živa. Dok se Šandor peo, šuškalo
je i zveckalo oko njega kao da su se ogromna planinska tijela
podizala, tako da se šumsko iverje rasipalo na sve strane. On
je bio malo, beznačajno bićee što se pridržavalo za staro
zemljino lice. Vjetar je kidao i razgonio maglu oko planinskog
vrhunca, razvlačio je u tankim, lepršavim koncima što su se
razilazili i nestajali. Sunce se probi, planina bljesnu. Daleko
dolje ugleda crvenkasto smeđe limene krovove kuća, sive zidove
i prljave ovce što su glođale sve do čega su došle po
obroncima. Nebo i lutajući oblaci su se pomaljali nad poljem,
nad velikim udubljenjima u tlu. Posvud voda. Ovdje je gore još
ležao snijeg u uvalama i gudurama, i još više u, teškim,
modro-crnim gorama na sjeveru i jugu.
|
|
|
Novi je put vijugao poput presijavajuće trake kroz krajolik, na
visokim kamenim nasipima kroz polje i u velikom luku oko Karabana.
Karabanov grad.
Nije sigurno ko je on bio. Turčin, kaže većina. Školski je učitelj
smatrao da je on bio albanski legionar, na zlu glasu po svojim
okrutnostima. Turci su ga nagradili proglasivši ga banom, ali
kada su se oni povukli, narod je zapalio veliku kuću. Pronašli
su ga kako sjedi u ruševini poput ugljenisane statue. Preko
stotinu godina ruševina je bila nedirnuta usred sela, svi su je
zaobilazili. Drveće i žbunje razdvojiše zidove jedne od drugih,
i potok se uglavio između njih. Slavujev potok. Škola je
podignuta na ostacima starih zidina. Kad su prozori otvoreni, đaci
su mogli ćuti potok. Jedanput, usred dana, čuli su slavuja. Tad
niko ne reče ni jednu riječ.
Šandor je slušao otvorenih usta.
Vjetar, blag vjetar, nosio je oblake prašine i pijeska duž
platoa na vrhu. Kao popeti se na visoku stepenicu - ni za šta.
Bilo je, istovremeno, i dobro i žalosno.
Šandor je pogledao oko sebe. Trupe tamnih četinjača su se
neumoljivo skupile u vojsku što je umarširala u dolinu. Kamenom
pokrivena zemlja i voćnjaci i krive, sive kuće su pobjegle ka
dolini. Samo su duž rijeke odolijevali. Selo se ušančilo iza
mnoštva kamenih ograda i skoro neprobojnog šipražja. I nove
ceste.
Za Banja Luku i Zagreb, reče neko. Za Sarajevo. Do Jadrana. Šandor
je vozio satima po putu, naprijed i natrag, na mopedu. Išao bi i
prevalio pola noći dok se misao ne bi ispraznila. Put je bio za
sebe sama dio labirinta što je rastao i rastao, a da nije stizao
niti je negdje vodio. Stari seljani su bili sumnjičavi prema
Novoj cesti. Ona je dugo bila tamo sve dokle seže Šandorovo pamćenje.
Nijemci i Hrvati su je podigli za vrijeme rata. Tačnije rečeno:
podigli su je srpski i muslimanski zarobljenici s puščanom
cijevi u leđima. Oni što su podlegli ili su pokušali pobjeći,
bili su sahranjeni u kamenjaru. Ruševina gomila je još stajala
iza logora. Tamo su se ovce obično sklanjale za vrijeme nepogode.
Zidovi su bili puni rupa od puščanih metaka.
- Jeste li pucali na njih? upita Šandor oca.
- Ne - Htjeli smo. Držali smo ih stalno na oku sve dok su bili
ovdje. Otac se cerio. - Trebali su znati da su partizani u
blizini. Imali smo ih na nišanu.
- A rupe u zidu?
- Misliš... Neko je pucao pijan, pretpostavljam. Požurio je niz
padinu i povikao: - Utjeraj ovce! Zatvori vrata!
Vražije se ovce nisu htjele pomaknuti. Šandor je morao uprijeti
iz sve snage. Blejale su hoteći natrag kad ih je pokušao
uhvatiti.
- Kad sam bio tvojih godina...
Šandor se poželio sakriti pomislivši na oca. Spuzao se niz
kamene blokove pod vrhom planine. Upravo su tu ležali skriveni
partizani, otac također, i motrili na neprijatelje.
- Odrastao sam. Počinjem bivati odraslim, šaptao je Šandor.
Sive, prljave ovce ležale su pripijene uz obor na suncu. Jedan se
svijetlo-plavi kamion sporo primicao dolinom. Pred benzinskom
stanicom na ulazu u selo se zaustavio. Ljudi na karoseriji,
pedeset, šezdeset... nije uspijevao izbrojati, iskočiše i
rastrkaše se na sve strane.
Bili su u uniformi.
2.
Danima je plavi kamion stajao napušten na rubu ceste. Nije došlo
više nepoznatih vozila. Poneki kombi, svećenikov opel i nekoliko
mopeda brundali su tamo-amo između sela i bašti. Autobus je
stajao na padini niže škole s kamenom pod točkovima. Benzin i
dizel-gorivo, nisu više bili u prodaji. Većina se osigurala
nabavivši nekoliko bidona prije nego se benzinska stanica
zatvorila.
Rat. Nezamjetno se svaki dan približavao narastajući nevidljiv
kroz tišinu u Karabanu. Narod se sjatio u malu pravoslavnu crkvu,
ili katolički samostan, u salu u Mjesnoj zajednici i u džamiju
na trgu. Kao da je Bog iznenada stigao u selo i posvuda je bio.
Mrmljajuće su molitve zvučale kao preklinjanje. Poj je psalama
sijekao strah poput trijumfalna uzvika. Obamro od blagoslova i
zveckave zvonjave narod je išao kući u gomilama. Ulice su
ostajale puste, okna prijeteći mračna. Vjetar gruhnu s planine i
zabubnja po krovovima.
Šandorov je otac psovao dok su iskre frcale kroz žljebove šporeta.
Šandor je sjedio i gledao ga. On upita:
- Jesi li ti... pravoslavac?
- Vjerujem u ovo ovdje. Otac je milovao prstima kundak puške kao
da je oružje bilo živo. Šandor ušuti, jer sve što bi rekao
bilo bi glupo, djetinjasto.
- Ja sam se borio za ovu zemlju prije, i borit ću se opet.
- Protiv koga? pomisli Šandor, ali to ne bi koristilo pitati.
Otac otpi gutljaj rakije, nasloni se i stavi noge na tronožac
ispred peći. Vatra je pucketala, i osjećalo se kao da teško
tijelo ispunja sobu. Šandor i majka ga pogledaše, oči se sretoše.
Desno je stopalo nedostajalo, cjevanica je bila odsječena do
iznad članka. Patrljak se noge njihao gore dolje, izazovno, i oni
nisu mogli izbjeći a da ga ne gledaju. Majka, Dobriša, se okrenu
i tiho reče:
- Čitav život partizan.
Svjetlo, iz čađave uljanice se odražavalo na stropu. Otac i Šandor
su slušali, nesigurni šta je Dobriša rekla. Šta to znači?
Otac se zvao Josip. Ali on se zvao drukčije prije nego se desilo.
To je bilo za vrijeme rata. Njemačka ručna granata je raznijela
stopalo. I otac je nastavio pucati sve dok svi Nijemci nisu bili
mrtvi. Tada je on postao Josip. Na ovaj ili onaj način, dobio je
ime kada su mu odsijekli stopalo. Niko nije znao drugo. Kasnije
kad je to bilo nužno, dobio je i prezime, ili ga je uzeo:
Obradović. To stoji u Šandorovoj legitimaciji. Odakle mu ona?
Kada su zatvorenici sa ceste poslani južnije, partizani su sišli
s planine i ulogorili se iza vrha brijega. Oni su sagradili kuću
u kojoj oni sad žive. Ona se nije vidjela s ceste, i planinska
brvnara što se sad koristila kao staja, bila je lager oružja i
municije. Na kraju rata minirali su put sjeverozapadno od sela i
most preko rijeke nekoliko kilometara južnije. Malo, po malo
oslobodili su selo, i očistili čitav kraj.
- Desilo se da smo pucali na sve što se kretalo, veli on, Josip
Albanac, rekao je neko u selu o njemu. Možda stoga što je bio
tako taman? Šandor nije znao.
Otac se sagnuo i stavio pušku u krilo. - Pogledaj ovamo. Uzmi je.
Vrijeme je da odrasteš.
Šandor je osjetio da se zacrvenio ko paprika. Krv je tukla u
sljepoočnicama kada je podigao oružje i potapšao kundak
nespretno kao da je pas.
- Bože, ostavi dijete, mrmljala je majka.
Teško je oružje iskliznulo između ruku i cijev je tresnula o
pod.
- Imaš li ti ruke?
Šandor je podigao pušku ka plafonu i pravio se kao da cilja, na
sjenku, pukotinu u drvetu između stolova.
- Povuci, reče otac.
Šandor je spustio cijev i čeprkao oko obarača.
- Gledaj u šta ciljaš!
I opet je podiže, pričvrstivši kundak uz rame.
- Je li... napunjena? Upitao je.
- Okini! zabrunda otac.
Puška škljocnu, kao pogrešan udar po čavlu, i otac se poče
smijati.
Čuli su Jaku. Neko je bio vani koga je on poznavao.
Majka sjede na klupu, i Marica, Šandorova sestra, uđe u sobu.
- Šta to vi radite?
Niko ne odgovori. Šandor je odložio pušku uza zid.
- On puca usred mete. U anđele. Otac se smijuljio.
Majka je napravila Marici mjesto na klupi. Njih su dvije
razumujele jedna drugu, a da i ne kažu mnogo. Možda stoga što
su bile žene. Nakon što je Marica odrasla, sve je manje i manje
govorila. Otac ju je na neki način uvažavao. Oni su izbjegavali
jedno drugo.
- Ima li nešto novo? upita Dobriša.
- Gotovo je. Nemam više posla. Pošta je zatvorena.
Šandor se išulja vani i zatvori vrata.
Jako dođe iz mraka i stavi njušku u njegovu ruku. Svjetleća
zvijezda na zapadnom nebu, ne, ona se nije pokretala. Sjene od
oblaka su se kretale povrh zemlje, mjesec se ogledao u polju. Selo
i malobrojne kuće s druge strane bile su skrivene u visoku šipražju.
Niko nije sijekao jablane. Jedan puščani hitac odjeknu među
planinama, sve dalji i dalji, i onda umuknu.
Mnogo puta Šandor je s planinskog vrha čuo pucnjavu i eksplozije
daleko na sjeverozapadu. Oni su se mogli ćuti čak i u selu.
Ponekad je to trajalo i više dana dok ne bi utihnulo, i ponovo bi
se javilo par tjedana kasnije. On ne pamti kad je to počelo, bilo
je davno, ali zvuci se nisu približavali. Nekoliko bi se starijih
zaustavilo pod drvećem, neko bi se krstio dok bi avion projurio
ponad doline. Dječaci bi zauzeli položaj i pratili ga preko neba
s drvenim puškama.
Šandor nije bio dječačić, on je bio... ništa. Počesto je poželio
vjerovati u Boga ili u nešto. Pomislio je da bi bilo lakše, možda?
Jako ga je slijedio. U staji je bilo mračno kao u rogu, slatkasti
vonj vune i brabonjaka. Šandor je pronašao šibice i upalio
lampu. Unutra u prostoriju prodirala je mjesečina kroz procijep
iznad radnog stola. Gvožđe, koje je otac koristio da bi dobio
mustru na dršci noža, bilo je na policama, uredno složeno. On
se tome naučio kada je bio u partizanima. Neko od njih je štrikao...
Na klinu pored stola visio je Šandorov mač. On nije bio tako
nespretan. Otac se mačevao s njim i nasmijao bi se kad bi
pogledao na dršku i šare na dugim koricama. Uostalom, on nije
bio ni sa oružjem naročito nespretan. Kod Enesa na drugoj strani
rijeke su pucali u metu iz zračne puške, i on je bio isto dobar
kao i ostali. Bio je i u lovu sa sačmaricom. Otac mu je dao
patrone. Prvi put kad je pucao, ispalo mu je oružje jer nije bio
spreman kad je kundak trznuo. Bilo je kao kad te neko udari u
rame. Drugi put, u jabučnjaku, pucao je u vranu iz velike
blizine. Poslije je nije mogao pronaći. Bilo je tek nekoliko pera
i krvavi ostaci po granama. Povraćalo mu se iako se i nije puno
brinuo o vrani.
Naravno da je nešto posve drugo pucati u kući - ili pucati na
ljude, mislio je. Na trenutak je ugledao očevu ćelavu glavu,
kosti povrh ušiju i tamni vijenac kose. Šandor je odložio mač
i zagrcao, kao da je plakao. Postajao je jedan tren prije nego je
gurnuo krakun na vratima krajnje spilje koja je bila lager
municije. Sve je unutra podsjećalo na oca. Kiselkasti, bljutavi
zrak je mirovao u prostoriji. Vonjalo je na zemlju i kiselinu, na
šIjive... i nešto drugo. Gomila sa listovima duhana što su
ostali neprodati ležala je na postolju iza teških drvenih tronožaca,
kao gomila hladnih slonova. Kameni se pod nakosio k vratima s mračnom
prugom po sredini. Unutra na policama i klinovima bili su plastični
bidoni, stakleni galoni, kante i flaše, gumena crijeva, parafin.
Plamen svijeće je plavkasto žmirkao. Šandor osjeti strah, kao
da je neko htio zatvoriti vrata za njim. Brzo i nespretno otčepi
jedan bidon, bio je možda napola pun, stavi na usta i potegnu. Šljivovica.
Pržilo je poput ognja u grlu. On se naže i mlaz šiknu po podu.
Suze potekoše kada je podigao bidon - i još jedan mlaz poteče
iz njega.
Otac je spavao sa žutom šoljom u ruci kada se Šandor vratio.
Majka i Marica su sjedile na klupi pored šporeta, kao da su
razgovarale o nečem važnom, i tajnom - i ne primijetiše kad je
on prošao.
Šandor leže u krevet, osluškujući, ali nije mogao ništa čuti,
iako nije bilo vrata između soba.
Šljivovica je tukla u ušima i širila se poput žestoke topline
tijelom. Soba, krevet, sve je počelo pržiti. Mučnina se pela
grlom, pela se i spuštala dok on najzad nije zaspao.
Sanjao je da je odrastao. Ležao je u mraku i pucao kao lud u nebo
iz strojnice. Ratatatatatata! Tople kapi što su kapale po rukama
je bila krv. Zrak je bio pun bijeloga perja.
3.
Već rano izjutra je otoplilo, ptice su krištale u olupinama i
nadlijetale krovove kuća u potrazi za hranom.
Na putu ka školi grupa učenika je pronašla Stjepana. Ležao je
na putu ispred autobusa s licem ka padini i rukama raširenim
ispred sebe. Neko ga je morao vidjeti prije i proći mirno, možda
vjerujući da je bio pijan i da spava. Đaci su se okupili oko
njega.
- Zdravo, spavaš li? vikali su.
- Jesi li postao musliman?
- Došli su četnici!
Cerili su se i - opazili krv. -Bože!
Koža na zatiljku i po rukama je bila bijela kao vosak. Bio je
bosonog. Nekoliko starijih u grupi primakoše se mladima i zagrliše
ih.
- Moramo otići po nekoga. Doktore! Avrame!
Jedna od djevojčica koja se zvala Edina sjurila je niz padinu raširenih
ruku i s vjetrom u pletenicama, plakala je dok je trčala.
Ostall su se malo povukli i čekali.
Liječnik Avram ie pregledao Stjepana, izgledalo je da ga tapše,
ništa drugo. - Mrtav je. Prostrijeljen kroz glavu.
Liječnik se podiže i u nemoći pruži ruke k njima što su
stojali.
Obavijestili su Stjepanovu majku. Starica se bacila po cesti
jecajući: ”Učinite nešto! Učinite nešto!”
|
|
Polako su se učenici skupili u dvorištu ispred škole, ali zvono
nije zvonilo. Učitelji su imali sastanak. Svi su mislili na
Stjepana, veselog vozača autobusa kojeg oni više nikada neće
vidjeti. Ponekad je, kad nije bilo odraslih s njima, tako divlje
vozio da su kamenice frcale na sve strane. I ponekad bi prošao
stanicu, tako da su morali juriti za njim. Ali bi ih uvijek sačekao,
i oni pamte veliki osmijeh dok su se zadihani i zajapureni peli u
autobus.
Stjepan ih je vozio na školske izlete u Banja Luku i Sarajevo, čak
jednom u Dubrovnik na Jadransko more. Tad bi on puštao muziku i
pjevao bi na mikrofon u autobusu - i skoro je naučio plivati.
Dugo su poslije o tome govorili. Skoro su svi učenici petoga
razreda u svom pismenom zadatku pisali da žele postati vozači
autobusa. Iznenada je sve bilo tako blizu da se nije moglo o tome
govoriti. Stjepan je bio Hrvat, oni su to znali. Ispred u njegovu
autobusu visile su slike Djevice Marije s djetetom, Krist na križu
i mali sijedi papa u Rimu.
Učenici u dvorištu su se razilazili, prolazili jedni pored
drugih i iznova se tražili. Ne kao što su prije to običavali,
mali i veliki svaki za sebe. Hrvati su se okupili na stepenicama,
oni najmanji su se zbili u sredinu. Muslimani, najveća grupa,
skupili su se duž zida prema ulici, i pravoslavci na suprotnoj
strani. Neki su kružili ne znajući kamo pripadaju. Šandor i
Enes i Sead, trojica najvećih dječaka, stajali su kraj kapije.
Ništa nisu govorili, ponekad bi se pogledali, i srećom je
zazvonilo.
- Nastava se više ne može izvoditi, reče učitelj.
(Nastavak u idućem broju)
Mathis Mathisen (1937.) je jedan od
poznatijih suvremenih norveških pisaca. Piše poeziju, prozu,
drame. Jedan je od najrespektibilnijih norveških pisaca za djecu
i omladinu. Dosad je objavio dvadesetak različitih knjiga. Pisao
je mnogo o nesretnim bh. događanjima. Zastupljen u, krajem prošle
godine objavljenoj, dvojezičnoj antologiji norveške poezije o
ratu u BiH Žal što mrko cvjeta. Nedavno je bio učesnikom
upriličene promocije te knjige u Zagrebu, Sarajevu
i Mostaru. Dugogodišnji predsjednik komiteta za izradu
Spomenika miru, poklona norveškog naroda ljudima BiH koji je
postavljen i svečano otkriven u Sarajevu početkom maja
ove godine. Veliki prijatelj naše zemlje i njenih ljudi. Još
1993. godine objavio ”roman iz Bosne” Šandor za kojega je
dobio prestižnu nagradu Sonja Hagemann kao najbolji roman za
djecu i omladinu te godine na norveškom jeziku.
Prijevod i bilješka
Munib Delalić |
|