Dr. Nurko Pobric
KRIVIČNA DJELA U
NADLEŽNOSTI HAŠKOG TRIBUNALA*
Zločin i
odgovornost |
1. UVODNE NAPOMENE
Osnivanje Međunarodnog Tribunala
za ratne zločine učinjene na
teritoriji bivše Jugoslavije (u
daljem tekstu Tribunal) od 1991.
godine predstavlja jedan od
istorijskih akata Ujedinjenih
nacija kojim je institucionalno,
internacionalno i krivičnopravno
odgovoreno na zločine koji su po
obimu stradanja civila i
razaranjima, posebno, u Bosni i
Hercegovini, uveliko prešli II
svjetski rat, a i bilo koji
raniji u istoriji ove zemlje.
Tribunal je osnovan Rezolucijom
808 (1993) Savjeta bezbjednosti
Ujedinjenih nacija. Osnovna akta
Tribunala su: Statut, Pravila o
postupku i dokazivanju, Pravila
za regulisanje pritvaranja lica
koja čekaju na suđenje, ili
žalbeni postupak pred
Tribunalom, ili su iz drugih
razloga pritvorena po nalogu
Tribunala. Uz ova pravila
donijeta su još četiri akta, i
to: Pravilnik o utvrđivanju
žalbenog postupka za
pritvorenike, Pravilnik o
utvrđivanju disciplinskog
postupka za pritvorenike,
Pravilnik za nadzor nad posjetama
pritvorenim licima i nad
komuniciranjem sa pritvorenicima,
i Kućni red za pritvorene.
Tribunal je zaključio i dva
sporazuma, te donio jedno
uputstvo. Zaključeni su:
Sporazum o vršenju inspekcije u
zatvorskoj jedinici, Sporazum o
bezbjednosti i redu. Doneseno je
Uputstvo o imenovanju branilaca.
Nadležnost Tribunala proizilazi
iz ovlaštenja ustanovljenih u
paragrafu 1. Rezolucije 808
(1993). Određeni su
fundamentalni elementi: ratione
materiae (nadležnost u pogledu
predmeta), ratione personae
(nadležnost u pogledu lica),
ratione loci (teritorijalna
nadležnost) i ratione temporis
(vremenska nadležnost), kao i
pitanja sukoba nadležnosti
Tribunala i nacionalnih sudova.
Članom 1. Statuta, korektno
nomotehnički, uobičajenom
pravničkom preciznošću
određena je nadležnost
Tribunala na sljedeći način:
”Međunarodni tribunal će
imati ovlaštenja da goni lica
odgovorna za teške povrede
međunarodnog humanitarnog prava
učinjene na teritoriji bivše
Jugoslavije od 1991. godine,
saglasno odredbama sadašnjeg
Statuta”.
2. NADLEŽNOST RATIONE
MATERIAE (stvarna nadležnost)
Shodno paragrafu 1 Rezolucije 808
(1993) Tribunal će goniti lica
odgovorna za teške zločine
protiv međunarodnog humanitarnog
prava na teritoriji bivše
Jugoslavije od 1991. godine.
Međunarodno humanitarno pravo
sadržano je u određenim
konvencijama i međunarodnom
običajnom pravu.
Za poštivanjem univerzalnog
principa krivičnog prava ”nullum
crimen sine lege”, značajno je
što Tribunal uz odgovarajuće
konvencije primjenjuje i pravila
međunarodnog običajnog prava.
Ovo je važno stoga, što se u
tom slučaju ne postavlja pitanje
članstva nekih država u pogledu
pristupanja specifičnim
konvencijama.
Konvencionalno međunarodno
humanitarno pravo koje
primjenjuje Tribunal (koje je,
istovremeno, bez sumnje, i dio
međunarodnog običajnog prava)
čine Ženevske konvencije za
zaštitu žrtava rata, Haške
konvencije o zakonima i
običajima rata, Konvencija o
spriječavanju i kažnjavanju
zločina genocida i Statut
Međunarodnog vojnog tribunala od
8. avgusta 1945. godine.
|
|
|
Ženevske konvencije
uspostavljaju pravila
međunarodnog humanitarnog prava
i čine jezgro običajnog prava
primjenjenog u međunarodnim
oružanim sukobima. Ove
konvencije regulišu ponašanja u
ratu, s humanitarne perspektive (”humanizacija
rata”) zaštićujući određene
kategorije lica: ranjene i
bolesne pripadnike oružanih
snaga i brodolomnika na moru,
ratne zarobljenike i civile u
vrijeme rata. Konvencije sadrže
odredbe koje taksativno navode
ponašanja koja se kvalifikuju
kao ”teške povrede” ili
ratni zločini. Član 2. Statuta
Tribunala označen kao: ”Teške
povrede Ženevskih konvencija iz 1949.”, određuje (precizira)
radnje izvršenja ratnih zločina
(protiv lica i imovine),
primjenjujući Ženevske
konvencije. Te radnje su:
a) namjerno ubijanje,
b) mučenje i nehumano
postupanje, uključujući
biološke eksperimente,
c) namjerno prouzrokovanje patnje
i teških tjelesnih povreda i
narušavanje zdravlja,
d) masovno razaranje i
prisvajanje imovine, koje nije
opravdano vojnim potrebama i
izvršeno je nezakonito i
bezobzirno,
e) prisiljavanje ratnih
zarobljenika ili civila da služe
u snagama neprijateljske sile,
f) namjerno lišavanje ratnih
zarobljenika ili civila prava na
pošteno i regularno suđenje,
g) nezakonita deportacija,
transfer ili nezakonito
zatvaranje civila,
h) uzimanje civila kao talaca.
Haška konvencija o zakonima i
običajima rata na kopnu i njoj
pripadajući pravilnici
obuhvataju drugu važnu oblast
konvencionalnog međunarodnog
humanitarnog prava, koje je
istovremeno i dio međunarodnog
običajnog prava. Haška
konvencija isto kao i Ženevske
konvencije ”pokrivaju” iste
aspekte humanitarnog prava. Ipak,
Haška konvencija određuje da
pravo zaraćenih strana da ratuju
nije neograničeno i da je
pribjegavanje određenim metodama
vođenja rata zabranjeno shodno
pravilima zemlje ratovanja.
Nirnberški tribunal je priznao
da su mnoge odredbe Haške
konvencije primate od svih
civilizovanih naroda i da se
smatraju kao javno objavljene u
pogledu ratnog prava i običaja
ratovanja. Ženevske konvencije,
Haška konvencija i ”Nirnberška
pravila” su osnova za član 3.
Statuta Tribunala. Tim članom
regulišu se stanja kršenja
ratnog prava i običaja
ratovanja. Navedeni član Statuta
Tribunala glasi: ”Međunarodni
tribunal će imati ovlaštenja da
goni lica koja krše prava ili
običaje ratovanja. Takva
rješenja će obuhvatati, ali
neće biti ograničena na:
a) upotrebu bojnih otrova ili
drugog oružja smišljenog da
nanese nepotrebne patnje,
b) bezobzirno razaranje mjesta,
gradova ili sela, ili pustošenja
koja nisu opravdana vojnim
potrebama,
c) napad, bombardovanje bilo
kojim sredstvima nebranjenih
gradova, sela, naselja ili
zgrada,
d) osvajanje, razaranje ili
namjerno oštećenje učinjeno
institucijama namijenjenim
religiji, dobrotvornim
aktivnostima ili obrazovanju,
umjetnosti ili nauci, istorijskim
spomenicima ili umjetničkim ili
naučnim radovima,
e) pljačka javne ili privatne
imovine.
Konvencija iz 1948. godine o
spriječavanju i kažnjavanju
zločina genocida, određuje da
genocid, bez obzira gdje je
učinjen i da li je učinjen u
vrijeme rata ili mira,
predstavlja zločiin protiv
međunarodnog prava. Konvencija
je i dio međunarodnog običajnog
prava, što je i izričito
navedeno u savjetodavnom
mišljenju Međunarodnog suda
pravde. Relevantne odredbe
Konvencije o genocidu preuzeo je
Statut Tribunala u odgovarajućim
članovima, posebno u članu 4.
Tako je u tom članu Statuta
Tribunala propisano da je
Tribunal ovlašten da krivično
goni lica koja su učinila
genocid. Osim radnje genocida,
kako je to definisano Konvencijom
o genocidu i članom 4. Statuta Tribunala. Statutom Tribunala je
određeno da će biti kažnjive i
slijedeće radnje:
a) zavjera radi vršenja
genocida,
b) direktno i javno podsticanje
na vršenje genocida,
c) pokušaj vršenja genocida,
d) saučesništvo u genocidu,
Zločini protiv čovječnosti
prvi put su priznati u Statutu i
presudi Nirnberškog tribunala i
u Zakonu br. 10 Kontrolnog
savjeta za Njemačku. Zločini
protiv čovječnosti ”upravljeni
su” protiv civilne populacije i
zabranjeni su u oružanim
sukobima međunarodnog ili
unutrašnjeg karaktera. Zločin
protiv čovječnosti uključuje
”nečovječne radnje”
ozbiljne prirode, kao što su, na
primjer: namjerno ubijanje,
mučenje ili silovanje kao dio
široko rasprostranjenih napada
protiv bilo koje civilne
populacije na nacionalnoj,
političkoj, etničkoj, rasnoj
ili religioznoj osnovi. Na
teritoriji bivše Jugoslavije,
posebno u Bosni i Hercegovini,
takve radnje poprimile su oblik
tzv. ”etničkog čišćenja”
uz sistematsko silovanje i druge
oblike seksualnih napada,
uključujući i prinudnu
prostituciju.
Član 5. Statuta Tribunala
naslovljen kao: ”Zločini
protiv čovječnosti”, glasi:
”Međunarodni tribunal će
imati ovlaštenje da goni lica
odgovorna za slijedeće zločine
kada su učinjeni u oružanim
sukobima, bilo međunarodnog bilo
unutrašnjeg karaktera, a upereni
su protiv civilnog stanovništva:
a) ubistvo,
b) istrebljenje,
c) zarobljavanje,
d) deportacija,
e) zatvaranje,
f) mučenje,
g) silovanje,
h) progon na političkoj, rasnoj
i religijoznoj osnovi,
i) druge nečovječne radnje”.
3. NADLEŽNOST RATIONE
PERSONAE (lična nadležnost i
pojedinačna krivična
odgovornost)
Tribunal će imati nadležnost da
sudi fizičkim licima, shodno
odredbama Statuta (član 6
Statuta Tribunala). Dakle, važan
element u odnosu na nadležnost
ratione personae (lična
nadležnost) Tribunala, kako je
to i rečeno u članu 6 Statuta,
je načelo lične krivične
odgovornosti. Lična krivična
odgovornost ne može se ”izbjeći”
pozivanjem na institut imuniteta
koji posjeduje, na primjer, šef
države, ili drugi visoki vladin
funkcioner. Takođe, ličnu
krivičnu odgovornost ne
isključuje ni činjenica što je
optuženi kriminalnu radnju
učinio u službenom svojstvu.
Lice u tzv. nadređenom
(subordiniranom) položaju, isto
tako, treba smatrati lično
odgovornim za davanje naređenja
da se izvrši zločin. To lice
smatra se odgovornim i za
propuštanje da spriječi
zločine ili onemogući
nezakonito ponašanje svojih
podređenih. U ovom slučaju
riječ je o tzv. komandnoj
odgovornosti (kazano vojnom
terminologijom) odnosno
pretpostavljenoj odgovornosti ili
krivičnom nehatu (kazano
terminologijom krivičnog prava).
Pretpostavljena odgovornost ili
krivični nehat biće
primijenjeni ako je lice na
poziciji nadređenog znalo ili
imalo mogućnosti da zna da su
njemu podređeni bili u vezi ili
su izvršili zločine, pa je
propustilo da preduzme neophodne
i razumne mjere da spriječi ili
suzbije izvršenje krivičnih
djela ili da kazni izvršioce.
Postupanje po naređenju vlade
ili nadređenog ne oslobađa
izvršioca odgovornosti za
izvršeni zločin. Izvršenje
naređenja nadređenog može se
smatrati olakšavajućom
okolnošću, posebno u slučaju
prinude ili u nedostatku moralnog
izbora. Osnovi oslobađanja od
krivične odgovornosti koje
primjenjuje Tribunal su: uzrast
(maloljetstvo), neuračunljivost
i opšta pravna načela u ovom
pogledu ”priznata od svih
naroda”. Pojedinačna (lična)
odgovornost kako smo je ”opisali”,
nomotehnički je ”uobličena”
u članu 7 Statuta Tribunala.
4. NADLEŽNOST RATIONE
LOCI I RATIONE TEMPORIS
(teritorijalna nadležnost i
vremenska nadležnost)
Član 8. Statuta Tribunala,
sasvim precizno, odredio je
teritorijalnu i vremensku
nadležnost Tribunala. ”Teritorijalna
nadležnost Međunarodnog
tribunala će se prostirati na
teritoriji bivše Socijalističke
Federativne Republike
Jugoslavije, uključujući njenu
kopnenu površinu, vazdušni
prostor i teritorijalne vode.
Vremenska nadležnost
Međunarodnog tribunala će se
prostirati na period koji
počinje prvim januarom 1991”.
Prvi januar 1991. godine je
neutralan datum koji se ne
povezuje s bilo kojim posebnim
događajem i ne implicira sud o
karakteru konflikata na području
bivše SFRJ.
5. SUKOB NADLEŽNOSTI I
PRINCIP "NE BIS IN
IDEM"
Formiranjem Tribunala nije
isključena jurisdikcija
nacionalnih sudova u domenu
nadležnosti Tribunala određenoj
njegovim Statutom. Ako postoji
sukob nadležnosti Tribunala i
nacionalnih sudova, prioritet je
na strani Tribunala. U bilo kojoj
fazi postupka Tribunal može da
zahtijeva da nacionalni sud
ustupi nadležnost Tribunalu.
Načelo ”ne bis in idem”
upućuje na princip da se jednom
licu ne može suditi dva puta za
isto krivično djelo. U kontekstu
postojanja prednosti Tribunala u
odnosu na nacionalne sudove,
načelo ”ne bis in idem”
onemogućava potonje suđenje
pred nacionalnim sudom. Načelo
”ne bis in idem” ne
spriječava potonje suđenje pred
Tribunalom u slijedeća dva
slučaja:
a) da kvalifikacija radnje pred
nacionalnim sudom ne odgovara
njenoj kvalifikaciji prema
Statutu Tribunala,
b) da nisu postojali uslovi
nepristrasnosti, nezavisnosti ili
stvarnih mogućnosti presuđenja,
kao garancije, pred nacionalnim
sudom.
Ukratko, Statutom Tribunala
utvrđen je princip procesne
supremacije Tribunala u odnosu na
nacionalne sudove.
Pod ovim principom, dakle,
podrazumjeva se pravo Tribunala
da, ne samo sam pokrene i provede
postupak, već i da preuzme
postupke pokrenute pred
nacionalnim sudovima, kao i da
obnovi pravosnažno završene
postupke pred tim sudovima.
Odluka Tribunala je konačna u
odnosu na nacionalne sudove.
Međutim, pravno pozicionirano
odlučivanje Tribunala kako je to
već navedeno, izrazito narušava
autoritet principa ”res judicata”, u odnosu na odluke
nacionalnih sudova, a time i
princip pravne sigurnosti. Dakle,
princip procesne supremacije
Tribunala u odnosu na princip ”res
judicata” upućuje na pravnu
problematičnost ovog odnosa.
Ali, princip i odnos o kojem je
riječ ”su tu”, pa o njima,
pri pokretanju postupka i
suđenja za ratne zločine iz
nadležnosti Tribunala, naši
pravosudni organi moraju obavezno
voditi računa. Sukob
nadležnosti i princip ”ne bis
in idem” regulisani su članom
9 i 10 Statuta Tribunala.
* Ovaj prilog ima za cilj da
istakne značaj Tribunala u
procesu denacifikacije, posebno
na prostoru Bosne i Hercegovine,
što Tribunal, u posljednje
vrijeme sa ”ubrzanim” tempom
uspješno čini. |
|