Rusmir Mahmutćehajić
S LICA I PREMA NJEMU
Šarčevićevo
sabiranje granica evropske upitnosti |
UVOD
Naslov ”Sfinga Zapada” može
biti preveden kao ”lice zalaska”.
Time je naznačena složenost
odnosa u kojem su prisutne rodne
i usporedne veze četiri pojma:
Sfinga i lice, zapad i zalaz.
Kameni prikaz glave žene s
lavljim tijelom shvatljiv je i
kao naglašavanje ženskog lica.
Uloga tog prikaza jeste
označavanje slike jednosti:
snaga obznanjena u ljepoti.
Najljepša uspravljenost u kojoj
je čovjek stvoren ima ’vidljivost’
u tome licu. Njegovim izdvajanjem
i dovođenjem u zapisni odnos sa
smirenim lavljim tijelom
naglašene su ljepota i snaga,
kao dvojina koja potvrđuje
jedninu. Lice kao prijevod slike
jeste svođenje. Ta slika
omogućuje pokrenutost koja
sadrži slušanje, govorenje,
gledanje, mirisanje i kušanje:
pet osjetilnih vrata sabire se u
puninu šest mjera i njihovo
otvaranje od prostora i vremena
prema beskonačnosti i
vječnosti. Ali, u svakom prikazu
preovlađuje tajna. Lice Sfinge
jeste šutnja. S njim je hladna
trpnost kamena, pokornog nebu u
kojem je njegov zavičaj. U njega
dospijevaju glasovi, slike i
mirisi. Ono im se odziva samo
šutnjom i slikom. Taj prijevod
može biti i znak u koji gleda,
iako on ne mora biti i viđen.
Tako, to lice može biti ogledalo
ili znak onog lica prema kojem je
ono usmjereno. Ako je to Zapad,
ostaje pitanje: Kamo je usmjereno
lice Zapada i šta ono vidi,
čuje, miriše i kuša? Ponuđena
mogućnost prevađanja zapada u
zalazak potiče novo pitanje:
Šta je to naspram zalaska?
|
|
 |
Uvodna postavka odgovaranju i na
prvo i na drugo pitanje može
biti i poruka da sve iščezava
osim lica jednosti. Ako lice vidi
zalazak, onda mora znati i to
što ne iščezava. Njegova
šutnja je i korijen i plod
govoru. I ne samo to. Zalaz
svjedoči izlaz. Ne može biti
obznane potpunosti bez
uvjetnosti: neizrijek ima potvrdu
u jednosti riječi, a ona u
neiscrpnosti govora. I
govorenjem, u njegovoj punoj
mogućnosti, jastvo dospijeva do
Jastva kao neizrijeka.
Šutljivo lice to svjedoči
upravo svojim gledanjem u
zalazak. Time u sebi traži
istok, onu uvijek jednu i istu
otvorenost, u kojoj su jedno i
prvost i posljednjost, i
unutarnjost i vanjskost. Zato
pokazano lice jeste slovo o
vječnosti. Ono je uvijek i
ogledalo drugom, u kojem se i
samo vidi. Ta drugost je glavno
pitanje govorenja Abdulaha
Šarčevića, pisca knjige Sfinga Zapada. Kristaliziranje tog
pitanja zbiva se u filozofiji.
Ali, ne samo u njoj. Ono traje u
literaturi i umjetnosti. To je
pitanje o istini koja nije
mišljena na kartezijanski
način, koja nije adaequtio rei
et intellectus. Ova knjiga
uključuje motive evropske
filozofije, ali s usmjerenošću
prema njihovoj poslijemodernoj
razgradnji, u traganju za ’izlazom’
iz labirinta kartezijanizma. Ona
tako naslućuje i uspostavIja
obzor polifonog diskursa u kome
se jastvo izriče s drugim i
prema njemu. Sretanje drugog,
ili, drukčije rečeno, traganje
za sobom u licu drugog, i to u
smislu objave onog što je mir iz
kojeg izviru kretanja, šutnja iz
koje istječu govori i tama iz
koje svjetlost izvodi sjenke,
postaje Šarčevićeva filozofska
zaokupljenost. A to vodi
uključivanju u tok
preispitivanja evropskog
mišljenja o drugom. U tome je
izdvojivo nekoliko obrisa preko
kojih je moguće pokazati prema
tom polifonom izricanju. Iako se
preko mnoštva faceta ustrajno
brušenog dragulja evropskog
mišljenja i vanjska i unutarnja
svjetlost sve raskošnije, ali i
zamršenije, raspršuje u
prostore bivanja i mišljenja,
ostaje neodgovoreno pitanje o
samoj naravi svjetlosti bez koje
to mišljenje nije ništa. A
pitanje o njoj tone u privid
raskošnosti odraza. Ono
iščezava u zaboravu i prvosti i
posljednjosti, i unutarnjosti i
vanjskosti. Šarčević ne bježi
od te enigme. Svojim ispitivanjem
nastoji je vratiti počelnoj
novosti.
POVIJEST
Pokazujući prema Sfingi Zapada
licem knjige, Šarčević razvija
pitanje o povijesti. Ono je u
temelju evropske slike svijeta -
ako je za nju uopće moguće
reći da ima temelj, onu
neizmjenljivu trostruku tamu u
kojoj neizrijek stvara riječ -
budući da gonetanje tajne
sadašnjeg časka, kao dodira
vječnosti s konačnošću, biva
zakriljeno viješću o njegovom
izmaknuću: time se premošćuje
nerastavljiva praznina središta
u kojem se i na prekinut i na
vezan način stječu i razlaze
mir i kretanje, jednost i
mnoštvo, vječnost i
vremenitost. Pothvat ispitivanja
evropske obuzetosti svojom
poviješću on ne pokreće, niti
vodi iz nekog drugog, izvanjskog,
obzorja. Svoja kazivanja, sa
izmjeničnim kretanjima u knjizi
od njezinog hrpta, simbola
izvorne jednosti govorne
mnoštvenosti, prema svijetu, te
natrag prema jednosti, uređuje u
svoj raskošnosti evropske
filozofije. Njezina
isključivost, koja je istovjetna
sa smjeranom obuhvatnošću,
neprestano joj nameće ravni na
kojima se raspršuje sigurnost
njezinog govora, često u
potresnim raspadima. Ta povijest
hoće sve da ima u svom lancu
uzroka i posljedice. Zato joj se
i otimaju sva ona stanja bivstva
koja su izvan mjerljivosti:
njezine dvojine ne nadlaze ratio
i ne mogu znati neizrijek
nedvojine kojoj jednost jeste
prvo potvrđenje. Povijest biva,
tako, položena u tok šest
mjera. Njezin svijet jeste
mjerljivi - vrijeme i prostor
neprestanih mijena i uvjetnosti.
Čovjek jeste vrhunac u tom toku:
on zato hoće uspomenu na razvoj
od niskog početka do svoje
uznosite volje i otvorenosti
promjene za njegovu moć
oblikovanja. On jeste vrhunac:
svijet je potčinjen njegovom
kraljevanju, ali nikada nije u
miru. Obrnuta slika - u kojoj je
svijet samo jedna razina bivstva,
ni najviša ni najniža, u kojem
neizrijek ima Boga koji govori, a
duh, tvarni svijet u koji ’utiskuje’
veću zbilju više razine u lancu
svjetova - postaje mit, izraz
nemogućnosti čovjeka davnine da
bude svoj u ponuđenom
kraljevstvu slobode biranja i
odlučivanja. ”Drugim
riječima: jezik Zapada je moguć”,
veli Šarčević, ”samo kao
jezik uma*, one volje za
kontinuitetom i suvremenošću
koja postaje svjesna same sebe,
koja je svijest o slobodi što se
ispunjava svojim napredovanjem. A
sve to opet znači da se Ja
izriče kao evropsko Ja.” U
takvom izricanju ono zaboravlja
svetost, neupitnu i neiscrpnu
okomicu preko koje pojave imaju
stalnu vezu s nestvorenom i
nestvorljivom jednošću. Sveti
duh postaje vremeniti, a um samo
njegova razlivenost na površi
materijalnog taloga. Usvojena
prividnost sadanjeg časka vodi
kroz naraciju neprekinute
historije, ali nikada i do prvog,
jer njega i nema u poravnjenom
svijetu. Ona usmjerava i prema
budućnosti ali nikada i do
sigurnosti smrti.
|
 |
Ta cjelina povijesne
neprekinutosti toka, koja sebe
sabire u voljnoj
suprotstavljenosti svijetu,
shvaća se kao razvoj. Ali,
njegova ukupnost smješta se u
maglinu početka, neizrecivost od
koje se sve usrjeđuje prema
čovjeku, i to prema onom
evropskom, u kojem se sveti duh
preinačuje u napeto i usmjereno
djelovanje ’vremenitog duha’.
Otvorenost razvoja od povijesnog
čovjeka isključuje svaki drugi
tok: nije moguće neposredno
objavljivanje zbiljnosti u
opuštenosti, moljenju,
poniznosti, siromaštvu ili
pokornosti, jer, ako bi to bilo
moguće, postojana i neizmjenjiva
usmjerenost povijesti ne bi bila
ništa do razumska naplavina.
Tako, svijet Istoka, ispunjen
opsežnijim slušanjem tišine,
gledanjem tmine, mirisanjem
čistine, kušanjem vode i
opipavanjem bezobline - čemu su
iskazi stid, grehota, sramota,
dobrota, ljepota itd. ne nudi
uzvrat ushićenja naspram opsjene
razvojem. ”I tu, u tom iskonu
života i smrti, mira i nemira,
čovjek želi”, tumači
Šarčević, ”da prevlada
metafizičku sudbu, prokleto
ozbiljnu igru opredmećivanja i
izricanja Duha, da bi dospio do
samog Taoa, do neizrecivog. To
zacijelo pripada Orijentu i
paradoksu našeg života, tajni
ljudske duhovnosti.” Time je
zapadna pretpostavka, preinačena
u volju da jastvo bude moćno, a
ne ponizno, dovedena sobom u
temeljnu nesigurnost: čak i onaj
Istok koji ne postoji kao moć i
neprekinuto povijesno zidanje
ustrajava kao puna drugost. I
potpuno pokoren moći, on ostaje
opušten i zadovoljan puninom
praznine u neizrijeku kojem govor
ništa ne oduzima niti dodaje.
Sadašnji svijet Zapada ima svoj
korijen u pretpostavljenoj
dovoljnosti pojedinačnog
mišljenja, koje hoće i može
’obuhvatiti’ i bivstvo i
znanje. U tome jeste priznatljivo
Božije stvaranje, nakon čega je
svijet i ’ostavljen’ svojim
zakonima i ljudskom mišljenju:
on djeluje u punini kozmičkog
’mehanizma’ koji je i
spoznatljiv i opisiv. Naspram te
moderne slike prisutna je i ona
neizmjerljivo duljeg trajanja:
svjetovi su u neprestanom novom
nastajanju, oni su stalno u dahu
Premilosnog, onog čije su
riječi neiscrpive; zbilja ne
obznanjuje svoju mudrost ni u
jednom časku, ali nema časka
bez nje.
FILOZOFIJA
Neprekinuta povijest ulazi, međutim,
u labirint mišljenja koje
neograničenu slobodu nastoji
pronaći bez ’odvojenog’
potpunog uporišta. Labirint od
po-vijesti mišljenja postaje
filozofija raz-uma: njezine
nosive potpornje i veze gradi
logika. To nju razlučuje od
intuitivne umnosti** koja je
izravno opažanje istine. Na
razumskoj razini logika može
djelovati ili kao dio umnosti ili
suprotno, stavljajući se u
službu pogreške. Neumnost može
oslabiti pa čak i uništiti
logiku, tako da filozofija može
postati sredstvo gotovo svega.
”Idealizam - koji je za
Filozofa ’divno rađanje
Sunca...’ - taj idealizam
slobode ima svoje porijeklo”,
piše Šarčević, ”u magmi
apstrakcionizma, u apstraktnom
materijalizmu, u postvarenom Umu,
u agoniji racionalizma: oba su
pola izrazi suspendiranja Iskona
svake povijesne supstancije,
Zemlje rođenja Kulture,
filozofije, znanosti i
umjetnosti.” Bitak se, prema
tome, ne zatvara u mišljenje:
”Radi se, zapravo, o tome”,
tumači Šarčević, ”da se
bitak otkriva u nadmašivanju
mišljenja čije su mogućnosti
razvijene do vrhunca, to jest da
mislivo sustaje kako bi iskusilo
da u osnovi svagda počiva
Nemislivo. Još gire: sam bitak
ne iscrpljuje se ni u kojem
određenom liku: ni u
opstojnosti, ni u svjetovnosti,
ni u znanstvenosti, ni u
tehničnosti, ni u
iracionalnosti, ni u
spekulativnoj mističnosti itd.”
Poticanjem obrtanja varljive
predstave o tvarnom svijetu kao
konkretnom, a duhovnom kao
apstraktnom Šarčević otvara
prolaz prema svjetovima,
omogućujući jastvu da istodobno
bude i more bez obala i ukupnost
njegovih konfiguracija. Takvo
gledanje uključuje u se
priznanje jednote tame i
svjetlosti, koja se obznanjuje
’prelamanjima’ na
neograničenom mnoštvu ’faceta’.
A za to su potrebni i mnoštvo
svjetova i stupnjeva jastva.
Bivstvo je ’zapućeno’
labirintom postojanja i
pokazanja: ono je u traganju za
dahom istine u sebi, onom
nestvorenošću i nestvorivošću
koja jeste svjetlost, za koju
Vjesnik veli: Kako mogu vidjeti
svjetlost? Ozbiljenje vazda
ugrožava mogućnost da sam put
bude uzet umjesto cilja. Jer,
razlučivanje ne-zbilje od zbilje
jeste i zapućenje i put. Ali,
iako zapućenje može nastati u
svakom jastvu, u tome što ono
jeste, put prema istini
objavljuje jedino ona sama. A on
je pristajanje uz zbiljno. Preko
njega labirint postojanja
svjedoči jednost početka i
kraja. Zamršenost evropskog
filozofijskog govora razdrješuje
se u tom dosezanju jednosti. ”Vidimo
da je riječ”, zbori
Šarčević naspram dvojine koja
nudi i zahtijeva svoje
odgonetanje, ”i o smislu
ljudskog i duhovnog djela uopće,
u kojem ne može ova ili ona ’struktura’,
sistem znakova, misao što se
razvija i opravdava na
različitim nivoima, izraziti
samu istinu i strepnju ljudske
zemlje. Tada shvaćamo opasku
Friedricha Nietzschea povodom
svakog duhovnog, filozofskog ili
pjesničkog djela: iz
najsnažnijih riječi jednog
osamljenika potmulo se čuje još
jedna nova i opasnija vrsta
šutnje. Šta, zapravo, znači ta
pohvala Labirintu kao povijesti
ako ne to da svi pojmovi i sva
izricanja impliciraju
dvosmislenost, da mislilac, taj
stanovnik ljudske Pustinje,
udarajući u oštre bridove
smrtonosne pustolovine vremena,
još vjeruje kako, naprimjer,
filozof svoje misli i istinske
životnosti ne prepušta djelima,
sluteći da se iza svake spilje
skriva još jedna dublja spilja
života, ’da je ispod svakog
dna bezdan’. Uostalom, ako
Pustinja raste - jer ’teško
onom ko Pustinju skriva’ - tada
i ponor u nama govori i šuti
istodobno, tada ’svaka
filozofija skriva također filozofiju’.”
|
 |
Valja naglasiti da Šarčevićevo
mišljenje naznačava i propituje
dvojinu koju sačinjavaju
sigurnost modernosti i sumnja
poslijemodernosti. Cijeli pothvat
modernosti, koji nasljeđuje doba
kršćanskog nazora o svijetu, u
kojem ni ljudsko ja ni kozmos
nemaju zbilju mimo Božijeg Ja,
počiva na trima pretpostavkama:
manje je važno i sigurno da
zbilja može biti osobna nego to
da ona jeste uređena; ljudski
razum je sposoban da prepozna taj
poredak onakvim kakvim se on
obznanjuje u zakonima prirode;
put ljudskog ocjelovljenia
sastoji se, uglavnom, u
otkrivanju tih zakona, njihovom
iskorištavanju gdje je moguće i
prilagođivanju njima tamo gdje
nije. Očito je da taj
zapadnjački nazor o svijetu,
koji je prekrio i prožeo i mora
i kontinente, prepušta prostoru
i vremenu zamjenu svoje
sigurnosti novom sumnjom.
Mislioci o rubu, svi oni koji u
punom smislu pripadaju
poslijemodernosti, nisu više
sigurni u poredak svijeta.
Budući da zbilja u cijelom
pothvatu modernosti nije osobna,
sumnja rastače i stav da
razumski diskurs može dosegnuti
ikakav pouzdan cilj. Znanost je
temeljni odraz i promicatelj tog
uvjerenja o zbilji kao poretku
koji ne ovisi o jastvu onog koji
ga spoznaje. Ali, iz tog
proistječu filozofska
antropologija, filozofska
kozmologija, i tako redom - sve
ono što je već potreseno i
upitno u svojim temeljima.
Zagonetka o čovjeku i svijetu
postaje dramatičnija, a odgovor
na nju zamršeniji i zamračeniji
nego ikad prije. To proizvodi
razlučnu pukotinu s dvije strane
jednog i istog pitanja: Ako je to
usud prihvaćene slike svijeta,
uz koju su vezane tolike nade, da
li je, nakon svega, slika svijeta
uopće moguća?
O PISCU
”Ta kuća je spaljena na
početku Drugog svjetskog rata”,
priča Šarčević. Riječ je o
kući u Starom Majdanu u kojoj je
rođen. I nastavlja u istom
kazivanju: ”Odlazio sam,
poslije rata, tamo, u maju, s
rođakom Huseinom. On je shvaćao
zašto tamo idem. Dolazio sam u
našu bašču, u kojoj su nekad
bile trešnje i višnje. U to
vrijeme cvjetala je trešnja. A
odrastao sam na njoj, u toj
krošnji: cijeli svijet imam s
tom trešnjom. Ona mi je u tijelu
i na koži.”
|
 |
Kuću i krošnju procvale
trešnje uokvirivao je blagošću
padina i polja, šumom rijeke i
ženskim pjevanjima ispunjeni
vidik bosanskog kraja na domaku
Banje Luke. Od neizmjerne srijede
ljudske pojedinačnosti razvijala
se prema pitanjima o
beskonačnosti i vječnosti
Šarčevićeva osobnost.
Izricanje je tražila u obzorima
zapadnjačke filozofije. Pred
zidovima i ogledalima njezinog
labirinta težila je ’proći’
s one strane, vjerujući da to
’drugo’, iako za razum samo
tama i neobličnost, ne može
biti bez smisla za pothvat da se
izricanjem dosegne neizrecivo.
Dječak u krošnji procvale
trešnje preinačivao se, ne
silazeći s nje, u filozofa u
drvetu svijeta. Mišljenjem je
prolazio od sjemenke do ploda,
osjećajući stalno miris zrelih
žita u poljima oko Starog Majdana. ”Vršidba mi je”,
kazuje on, ”najljepša
uspomena. Taj plod koji sazrije i
pane sam, bez prisile! Tu titra
tajnoviti korijen moje ljubavi za
svijet koji sam sazrije i pane u
dosuđeno vrijeme i na pravo
mjesto. To poslije nalazi odraz u
mome shvaćanju Logosa, kao
sabiranja, zbora i riječi. I
sada me dotiču taj miris
sazrelog žita, skupljanje i
smještanje ploda.” S tim
naznakama neposrednog doticanja
svijeta kao znaka neizrecivog
Šarčević kreće u naukovanje
kroz učilišta i knjige: osnovna
škola u Starom Majdanu,
gimnazija u Banjoj Luci,
filozofski fakultet u Zagrebu, i
dalje. U tom kretanju od sebe i
prema sebi izdužuju se i
uspravljaju dva smjera njegovog
mišljenja: razmatranje i
preispitivanje evropskog misaonog
iskustva u njegovom povijesnom i
sadržajnom rasporedu, te
imaginacija kojom nastoji
razriješiti pitanje ’zatočenosti’
u pretpostavku dovoljnosti razuma
odvojenog od svog
natpojedinačnog i
nepojedinačnog izvora. Predaje
filozofiju u najširem smislu na
učilištima u Skoplju, Sarajevu
i Tucsonu (Arizona). Njegovo
mišljenje zapisno se odražava u
knjigama: Iskon i smisao (1971.),
Sfinga Zapada (1972.), Kriza
svijeta i istina (1974.),
Iskustvo i vrijeme (1981.), De
Homine: Mišljenje i moderni mit
o čovjeku (1986.), Utopija
smisla i istina vremena (1988.),
Čovjek i moderni svijet (1988.),
Estetička teorija danas: Ideje
Adornove estetičke teorije
(1990.), U labirintu svijeta
(1990.), Iskustvo vremena
(1993.), Filozofija u moderni
(1999.).
U tom opsežnom filozofskom djelu
raskošnim umijećem zrcale se
njegova zadubljivanja i
obuhvaćanja najvažnijih
sadržaja evropskog mišljenja. I
nije tome moglo izbjeći njegovo
dosezanje do samog ruba:
unutarnje pitanje sveg njegovog
izricanja svjedoči dosege i
granice kartezijanskog Cogito
ergo sum i mogućnosti intuitivne
intelektualnosti. Raskošnost i
složenost evropskog
filozofijskog zemljovida vraćaju
se - ustvrdljivo je to preko
Šarčevićevog mišljenja -
metaforičkom pitanju o mirisu
kao tanahnoj, ali upravo zato i
moćnoj naznaci oblika u njegovoj
neuhvatljivosti i suštine u
njezinoj neizmjerljivosti. Jer,
miris svjedoči čistotu duha kao
neograničenog stvaralačkog
počela. Njegovo lebdenje nad
vodama, čistinama primateljstva,
igre između tajne i pokazanja,
uma i neograničljivosti njegovih
govora, tvore obznane u vidiku
koji nikad ne iscrpljuje čistotu
počela: voda uvijek upućuje
mirisu kao svjedočenju jednote,
čistote i tišine: ”s vodom
doživljavam miris”, veli
Šarčević. A takvo osjećanje
nikada ne ostaje izvan punine
smisla svake riječi. Ono vraća,
kako će to posvjedočiti
Šarčević, izvornom osjećanju
rijeka njegovog djetinjstva, ali
i svijesti da taj sadržaj
bivanja i spoznaje sve više
iščezava. U tome se ogleda
odnos dvaju ljudskih vidika -
onog prema kojem čovjek
dospijeva u svoju sadašnjost
rastom iz nizine prema tvrđenoj
visini svog stanja i onog prema
kojem čovjek slazi iz svoje
izvorne potpunosti prema stanjima
zaborava i stalnoj mogućnosti
obnovljenog sjećanja, koja ga
usmjerava prema izvornoj
savršenosti. Pitanje o gubljenju
te veze s izvornom puninom, koju
mišljenje ne jamči onoliko
koliko to čine stid, grehota,
obzirnost, ljepota, strah i tome
slični neposredni činitelji
intelektualnosti, iz čega
slijede gubljenje i osjećanje
krivnje i odgovornosti, pokazuje
se, kako sabire Šarčevićev
filozofski govor, u paradoksu
hijerarhije bitka, što je
neizbježan sadržaj
dijalektičke isključivosti. Kao
da jestost može biti uvjetna?!
Ljudska pojedinačnost u takvome
odnosu gubi svoju izvornu
neodredljivost. Duša prestaje
biti ’ocean bez obala’:
njezina spoznaja nje same
prestaje biti uvjet za spoznaju
kozmosa. Drugo je moguće bez
obzira na mrklinu u kojoj ostaje
prvo. I tu se može poznati zalaz
neposrednih mogućnosti jastva u
Jastvu. Tu miris prestaje
svjedočiti čistotu, prostor
prazninu, govor tišinu, kretanje
mir, mnoštvo jednost.
* Uputno je naglasiti
Šarčevićevo lučenje uma i
razuma: prvome odgovara
obuhvaćanje, a drugome
dijeljenje i rastavljanje. Njegov
um nije onaj u Hegela, koji može
postati ”um u povijesti”, ali
ni intellectus perenijalne
mudrosti, koji je natpojedinačni
izvor svakog znanja i veza svake
pojave s Jednošću.
** Taj pojam ima u tom slučaju
strogo tradicijsko značenje: um
(intellectus) jeste prijemna
sposobnost, a ne proizvodna moć;
on ne ’stvara’, već prima i
prenosi; on je ogledalo koje
zrcali zbilju prikladno, te prema
tome i učinkovito.
Napomena: Zbog dužine teksta - ovdje smo izdvojili
samo dio teksta iz štampanog izdanja Mosta. |
|
