Akademik Asim Peco
IZGOVOR AFRIKATA - GLASOVA:
ć, đ, č, dž
u govorima Hercegovine |
1. Jedna od tipičnijih osobina gradskog stanovništva u Bosni i Hercegovini
jeste izgovor glasova ć, đ, č, dž. Ovo naročito vrijedi za gradsko
muslimansko stanovništvo. U izgovoru tog dijela gradske populacije, a ne samo toga dijela
te populacije, umjesto dva para afrikata imamo, često, samo jedan - ili onaj palatalniji
- ć i č, ili nešto velarniju artikulaciju njihovu - č', dž'.
A da se i toga prisjetimo, artikulacija ovih glasova nije jedinstvena, nije homogena, kao
što je, npr. kod t, d, ili s, z, nego je sastavljena od
elemenata jednog ploziva (t ili d), i jednog palatalnog
frikativa (s’ i z’) ili jednog šuštavog (š
i ž). Zbog ovakve svoje artikulacije ovi glasovi, sa njima i afrikata c,
nejednako su objašnjavani u fonetici. Za jedne fonetičare to su složeni glasovi.
Sastavljeni su od artikulacije dvaju glasova: jednog ploziva (t ili d)
i jednog frikativa (s’, z’, s ili č, ž). Čak i
poznati gramatičari bili su mišljenja da pri artikulaciji č izgovaramo t
i š, pri artikulaciji c, t i s. Novija
ispitivanja tu su unijela izvjesne korekcije. Došlo se do saznanja da afrikate nisu
složeni glasovi, nego sliveni, tj. da se njihova artikulacija sastoji samo od elemenata
dvaju glasova, od elemenata jednoga okluziva (t i d), i
jednoga strujnog ili šuštavog (s, z, š ili ž). Tako,
na primjer, pri artikulaciji afrikate č imamo dvije faze artikulacije ploziva t
(imploziju, početak artikulacije, i okluziju, trajanje
artikulacije), a umjesto završne faze, koja prati artikulaciju svakog ploziva -
eksplozije -, imamo artikulaciju šuštavog š. Na eksperimentima to se
lijepo vidi. A pri obrnutom čitanju oči se čuju kao išto,
a kuća kao aćtuk. (1) Sastavni dijelovi artikulacije
jednog afrikata nisu ni po trajanju jednaki trajanju jednoga ploziva i trajanju jednog
sriranta ili šuštavog glasa, ali su obično duži od svakog uzetog pojedinačno. (2) To
opravdava naziv sliveni glasovi, glasovi čiju prirodu karakteriše dvojaka artikulaciona
komponenta: početak ima obilježje jednog ploziva, a završetak jednog kontriktiva ili
šuštavog glasa.
2. Za izgovor muslimanskog stanovništva u gradovima skoro u cijeloj Bosni i
Hercegovini tipičan je izgovor ć i đ umjesto dvaju
parova tih glasova. Istina, u govoru Bihaća lijepo se razlikuju ć
i đ od č i dž. U govoru Mostara,
bar do 1990. godine, karakterna osobina muslimana čaršije bilo je svođenje dvaju parova
afrikata na jedan, na ć i đ. To je vrijedilo i za
izgovor Čapljine i Stoca, ali ne i za izgovor ostalih
gradova Hercegovine. Za savremeni govor Mostara Muhamed Šator
navodi kao karakterističnu osobinu ”slabu artikulaciju” glasova č i
ć, dž i đ. Nešto niže Šator
kaže: ”Nerazlikovanje afrikata č i ć, odnosno dž
i đ, jeste također jedna od bitnih karakteristika mostarskog govora,
posebno užeg gradskog jezgra - čaršje, jer je u periodu urbanizacije Mostara
u ovaj grad došao veliki broj turskih činovnika koji u svom jeziku nisu imali
odgovarajuće afrikatske parove, pa su izgovori č i ć,
odnosno dž i đ, bili često svedeni na jedan glas. Za
ovakvu tvrdnju opredijelili su se mnogi lingvisti, jer ovu karakteristiku nalazimo i u
govoru drugih gradova koji su nastall u turskom periodu”. (3)
3. Evo šta sam ja o tome problemu napisao u svom radu o
ikavskošćakavskim govorima zapadne Bosne, prije ravnih 25 godina:
”Na centralnohercegovačkom području samo Muslimani
gradova: Mostar, Čapljina i Stolac, ne razlikuju ova
dva para glasova, upravo ne posjeduju u svom glasovnom sistemu glasove č
i dž. To vrijedi i za Muslimane Ljubuškog, Zapadna
Hercegovina”. Zatim slijede primjeri koje daje Milas, za Mostar,
kao i moji primjeri za govor Bune, Čapljine, Stoca i Ljubuškog.
Uz to slijedi konstatacija: ”Teško je reći da li je to i u ovim mjestima Hercegovine
stara ili novija osobina. Prvo, ovo nije šćakavsko područje, nije sve ni ikavsko.
Tipični ikavizam imamo samo u Ljubuškom. U ostalim ovdje navedenim
mjestima, koja pripadaju centralnohercegovačkom, ima kod Muslimana ikavizma.... ali to
nikako nije tipično ikavsko područje..., niti je ikada bilo integralni dio ikavštine.
Ikavizam je ovdje unesen sa strane, kao što su unesene i mnoge druge osobine netipične
za jekavsku Hercegovinu. Vrijedno je ovdje istaći... da Muslimani Jasenice
i Gracke, Zapadna Hercegovina, u ovoj osobini, a ne samo u ovoj osobini,
nikako ne idu sa govorima Muslimana Ljubuškoga... To vrijedi i za sva
muslimanska sela u centralnoj Hercegovini”. Tu se, zatim, konstatuje da u pismima Ali-paše
Rizvanbegovića, koja se čuvaju u Dubrovačkom arhivu,
razlikuju se ova dva para glasova. Tako je i u pismima Ljubuških kapetana
iz 17. vijeka. Ovakvo stanje nalazimo i u jeziku fra Lovre Sitovića
”koji je rodom iz Ljubuškoga”. Sitović je
”rođen u muslimanskoj porodici u Ljubuškom i ’kao dijete dopao u ruke bosanskih
franjevaca’ u čijoj je sredini ostao da živi do kraja života”. Sve
bi to govorilo da nerazlikovanje dvaju afrikatskih parova u ovom dijelu hercegovačkih
govora nije odveć stara osobina. (4)
(nastavak u idućem broju)
(1) više o ovome v. kod mene u radu: Priroda afrikata srpskohrvatskog
jezika, Južnoslovenski filolog, knj. XXV, Beograd 1961/1962, str. 161-183. i u tamo
navedenoj literaturi.
(2) v. tamo, str. 178-181.
(3) Muhamed Šator, Mostarski govor kroz stoljeća, Hercegovina, br. 9, str.
207-217.
(4) v. Asim Peco, Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, Bosanskohercegovački
dijalektološki zbornik, knj. 1, Sarajevo, str. 170-171. |
|
|
