Rade Prelević
KOMUNIKACIJA SA SLIKOM
o slikaru Mladenu Soldi
|
 |
I
pored činjenice da faktografski u slikarstvu Mladena Solde, osim u onom dijelu koji ovog
puta neću uzimati u obzir, svijet njegovog zavičaja nije prisutan, ipak se može reći
da je bitna karakteristika njegova stvaralaštva strasna privrženost zavičajnom svijetu.
On je, međutim, toliko sveden da nam pokazuje onu dimenziju koja ga čini univerzalnim. Soldo
zapravo traga za duhom zavičaja, koji se u njegovoj tragičnoj viziji otkriva kao
opšteljudska |
|
sudbina. Onaj
najambiciozniji dio svoga slikarstva u posljednjem desetljeću Soldo i
ostvaruje uglavnom u sklopu dva vrlo bliska ciklusa koje naziva ”Djedovina”
i ”Zapisi u kamenu”, islikavajući svojom paletom, istina
subjektivnu, ali zbog toga ne malo interesantnu ”povijest” Hercegovine.
Ako bismo željeli odrediti onaj tijek slikarstva kome je Soldo
najbliži, rekli bismo da je to jedna varijanta apstraktnog ekspresionizma,
dakle, onog tijeka u umjetnosti koji je nastao svojevrsnom sintezom dva najznačajnija
smjera u slikarstvu 20-og stoljeća, koji je u različitim oblicima dominantne
orijentacije naše likovne umjetnosti u zadnjih trideset godina. Razvijajući se u sklopu
tog i takvog opredjeljenja, Soldo se sada nalazi u onoj fazi koja je i
ranije nagovještavana, ali nije nikada do kraja izvedena, u kojoj se neka čisto likovna
problematika nalazi u prvom planu, kao što je pitanje kolorita i fakture ili određenja
one granice do koje se predmetni svijet može svoditi, a da se potpuno ne apstrahira od
njega. Očigledno je i pored čestih pokušaja da se oslobodi predmetnog svijeta, da Soldo
ne može bez prikazivačkog plana.
On se uvijek iznova vraćao predmetnosti kao nositelju misaono - emotivnog
kompleksa sile. To stalno vraćanje predmetnom svijetu stvar je svjesnog kompromisa koji
je posljedica spoznaje da se komunikacija sa slikom, do koje mu je stalo, teško
uspostavIja ako se predstavi doživljaj nezavisno od njegova nositelja. Možda zbog toga
što je preokupiran tim problemima, sadašnje Soldine slike se čine
teško uhvatljivim kada je u pitanju njihovo značenje, iako su faktura kao i neka
kompozicijska rješenja sami za sebe vrijedni pozornosti. Vjerojatno otuda dojam da je on
u ovim slikama mnogo mirniji, što može biti znak iskustva pa i mudrosti koja s iskustvom
dolazi, ali i svjesnog napora da sliku oslobodi nekih literarnih sadržaja, koji su se u
obliku izvjesnih dramatskih patetičnosti mogli zapaziti, istina i kao vrijedna kvaliteta,
u slikama nastalim sedamdesetih godina. Inzistiranje na čisto likovnim problemima
neminovno je moralo dovesti do, da tako kažem, snižavanja temperature u njegovu
slikarstvu zbog čega, za razliku, od ranijeg razdoblja, njegove slike sada izgledaju
dosta hladno.
|
 |
Lebdeći, sumanuti svijet neobičnih Ikara, koji pamtimo iz
ranijih slika stropoštao se i lupio o zemIju i tu je u ovom trenutku uhvaćen u svojoj
potpunoj pomirenosti, opuštenosti i malaksalosti. U tom smislu su karakteristične slike
koje su svedene samo na jednu skoro potpuno reduciranu figuru: ukočena, izdužena ljudska
tjelesina koja malaksala pada na tle, a koja neodoljivo podsjeća na Pijetu
kojoj se ni slučajno ne može desiti da uskrsne, ili skoro fosilni oblik konja ili psa
koji na nogama izdiše, pokazuju na najočigledniji način značenje Soldinih
slika, nije ono na čemu prije svega inzistira, da iz toga proizilazi sva ona
neuobičajena statičnost i hladnoća što i u drugim slikama zapažamo, da je faktura
slike zapravo onaj problem koji umjetnika zaokuplja i do čega mu je prije svega stalo. Ta
i takva orijentacija traži i posve drugačije kompoziciono rješenje slike.
U ranijem periodu u najsretnijim trenucima Soldo je svoje osnovne
sadržaje smještao u gornjem dijelu slike ili je čitav svijet na slici pokazivao
tendenciju da se po platnu raspline. Kao poslije nekakve strašne eksplozije lebdjela su
na tim slikama, oslobođena gravitacije ljudska, životinjska i ptičja tijela, koja su u
tom sumanutom letu posjedovala neobična simbolična značenja. Sada
postavljajući sebi neke druge zadatke, koje još ne možemo tako jasno pročitati, imamo
i drugačiju situaciju. Uglavnom je Soldina slika oštro podijeljena na
dva dijela tako da je gornji dio skoro prazan, islikan jednoličnim i monotonim nijansama,
što može u jednoj potpuno slobodnoj i neobaveznoj asocijaciji izgledati kao prazno,
ravnodušno nebo koje nas ne prima. No čitav taj prostor nema uobičajenu dubinu koja bi
takvu asocijaciju opravdala, pa nam on izgleda prije kao pozadina u kojoj ta ravna,
monotona ploha, ne krijući u sebi nikakvo simboličko značenje, na likovnom planu
predstavIja površinu čija se jednoličnost oštro suprotstavlja drugom, uznemirenom
dijelu, gdje se nalazi onaj osnovni sadržaj slike, koji se na taj način potencira.
On je konstruiran od figura koje neki put s naporom, sa manje ili više uspjeha,
identificiramo kao ljudske, životinjske ili ptičje, koje u težnji da se svedu na
elementarne površine dobivaju skoro fosilni oblik. Nije teško zaljučiti da taj figurativni
svijet na Soldinim slikama nije tu da bi nam nešto poručio,
jer on ne tumara po prostoru za svojim smislom ili identitetom, nego se koristi kao osnova
na kojoj se obojenim površinama postižu čisto likovne vrijednosti. Otuda i
prividno paradoksalna situacija da u sklopu jednog po mnogo čemu statičnog svijeta Soldo
postiže dinamiku fakture i intenzivnost kolorita. Čitavi slojevi boja, koji se
nanose na često geometrijski svedene manje ili veće površine, svojim odnosima djeluju
uzbudljivo ispod mirnog i jednoličnog gornjeg dijela. Ti obilni nanosi boje slici,
dakako, daju reljefnost, a te površine na taj način postaju ekspresivnije. Česti
svijetli tonovi od čisto bijele, preko zelene do blijedoplave reklo bi se da ovom
slikarstvu daju neku vedrinu. Rijetki su, međutim, slikari koji tim i takvim
koloritom uspijevaju, kao Maden Soldo, izraziti jedan tragičan osjećaj svijeta. |
|
|
