|
Praznih očiju, vlasi sijedih
Savijeni nad knjige jezika
Zemlje koja nas primi.
Tuđinski dani su isti
Jedan drugom lice.
U mimohodu prebiremo
Kamen oko hladne, zelene ljepotice,
Prebiremo slike prozračnog plavog neba,
Mirise smokvinog lista
Što raste iz kamena na Neretvi
Prebiremo humke, znanih i neznanih.
U mimohodu sahranjujemo,
Drvorede lipa, perunika
Mirise ulica i zgrada.
Ostaje nam da čekamo osvit zore
Koja će doći
Nenadno brzo, osvijetliti
Ono što nam je sveto.
|