Milan Andjelic
(Norveska)
STRAHUJEM OD
ZABORAVA
Sjecanja na mostarske kafane |
Prethodni tekst
STARA DAMA
Zgrada hotela
"Neretva" napravljena je jos u
vrijeme Austro-ugarske monarhije i jedna
je od gradjevina sa kojima se grad
ponosio. Okrugli i poluokrugli
prozori, zivopisna ornamentika, privlacne
boje - karakteristike su vecine
gradjevina iz tog doba. Takva je bila i Gimnazija,
Muzicka skola, Gradsko kupatilo...
Napravise ih austro-ugarski osvajaci.
(Danasnji osvajaci ruse sve pred sobom). "Neretva"
je, kao i sve ostale njene zgrade -
posestrime, prezivjela dva svjetska rata.
Prolazile su vojske kroz Mostar,
cinile svakojaka zlodjela prema ljudima,
ali gradjevine, uglavnom, nisu dirale. A
onda dodjose neke druge vojske,
"nase", pa uz vec pomenuta
zlodjela prema ljudima cinise zlodjela i
prema svemu sto je ljudska ruka stvorila.
Ni stara, dobrodrzeca dama "Neretva"
nije ostala postedjena.
Vidio sam je jednom prilikom u toku rata.
Izmedju mene i nje bila je rijeka, bez Titovog
mosta. Sa ove, desne strane,
izgledalo je da se ta stara dama, za koju
su me vezivale nebrojene zajednicke noci,
jedva drzala na nogama. Imao sam silnu
zelju da obidjem okolo, preko tada jos
postojeceg Starog mosta,
ali mi je ponestalo snage da bi se mogao
suociti sa svim onim sto bih na tom putu
morao vidjeti. Moja lijeva obala
srca bila je gotovo do temelja srusena.
"Neretvu", a poslije i Stari
most i cijeli moj grad srusili su, kako
rece moj cijenjeni kolega i pjesnik Miso
Maric, "pjevaci gangi i sviraci
gusala". Bolio je sruseni Titov
most (dok sam stajao tog
prohladnog februarskog jutra, godine
ratne, '93, na desnoj obali, neposredno
uz jos jednu ranu neprebolnu - hotel "Bristol"
- takodje unisten), ali je srusena "Neretva"
boljela jos vise. I sada, cesto, u
mislima, stojim na istom mjestu i gledam
u moju staru damu. A izmedju nas Neretva,
nepremostiva, ali jos uvijek plava,
zelena, lijepa do suza. |
 |
... Imala je "Neretva"
svoj sarm, svoju ljepotu. Imala je ona i
dobrih i losih dana, perioda kada se u
nju ulazilo iskljucivo u odijelu i
kravati, odlazilo na nedjeljne ruckove i
vecere, kada je u nju dolazila mostarska
gospoda.
A, imala je i obrnut imidz, ponekad, pa
su se u njoj i case razbijale i pijani
gosti pjevali iz petnih zila. Volio
sam onu "Neretvu" - izmedju.
U kojoj se moglo sa porodicom i
prijateljima provesti najugodnije vece uz
nezaboravnu muziku rahmetli Dzenana
dr Salkovica, ili prekrasnih
sansona Dragana Stojnica,
recimo, ili maestralno muziciranje Muamera
i Melihe Kulukcije i mnogih
drugih u poznatom "Crvenom
restoranu". Volio sam i onu
"Neretvu" u
kojoj se, gore u kafani, moglo popiti i
malo vise, i zapjevati a da ti niko ne
zamjeri, i zaplesati, pogotovo na terasi,
dok je sa Neretve pirkao prohladni
povjetarac. Volio sam onu
"Neretvu" u kojoj su radili
vrsni ugostitelji Marko Buconjic,
Meho Suta, Novak Jonlija, pred
kojom je Zuja naplacivao
parkiraliste, a Franc
upotrebu klozeta. U kojoj, ili pred njom,
su po cijeli ubogi dan sjedili znani i
neznani Mostarci, u
kojoj je mostarski duh vrcao iz svakog
njenog gosta. "Neretva"
je imala svog velikog konkurenta hotel "Bristol".
Gledali su se preko puta, preko rijeke,
ponekad sa ljubomorom. Ljeti je
muzika svirala na terasi
"Neretve", a slusali su je i
oni koji su sjedili pred
"Bristolom". Oni su bili u
povlastenijem polozaju - em nisu placali
dodatak za muziku, em im nije smetala
buka, pa su i uz muziku mogli
promuhabetiti.
BASTA MLADOSTI
Sjecajuci se mostarskih kafana i pisuci o
njima (u "Bosanskoj
posti", listu za izbjeglice
ovdje u Norveskoj) bio sam svjestan
cinjenice da ce se neki sloziti sa mojim
impresijama, a neki ne (uostalom kao i
citaoci ovog cijenjenog casopisa). Ali,
tako je to, uostalom, i sa mnogim drugim
stvarima u zivotu. Pocesto se ne slazemo
ni sami sa sobom. Evo, i ja mislim da sam
napravio "licnu gresku" i
nepravdu prema sopstvenim uspomenama.
Jer, kada je o mojim kafanama rijec morao
sam poceti sa hotelom "Mostar".
U njoj je, poput mnogih drugih, i moja
generacija Uciteljske skole proslavila
ispit zrelosti. Mnogi od nas su tada prvi
put, a neki i posljednji, obukli odijelo
i stavili kravatu, "nalokali"
se do besvijesti, zaplesali... i tako
usli u jedno veliko sranje zvano
"zrele godine". Te "zrele
godine" ce nam jednu
"zrelost" kasnije donijeti -
rat, stradanja, suze, izbjeglistvo... Tada,
u hotelu "Mostar", ili nekoj
drugoj kafani, veselili smo se zivotu,
zajedno, ne pitajuci jedni druge za
nacionalnosti, vjeroispovijest...
Dijelili smo se na "Zvezdase",
"Dinamovce",
"Velezovce", na one koji mogu
popiti manje ili vise, koji smiju ili ne
smiju skociti sa Starog mosta, uvaliti se
na "Velezov" stadion preko
zida, i mnogo drugih, ali puno ljepsih,
bezazlenijih, i uzbudljivijih podjela od
ovih danasnjih. Hotel "Mostar"
imao je najljepsu bastu na svijetu.
Ljeti, po danu, bjezali smo u njenu
hladovinu i rashladjivali se gemistom i
pivom, a navece cekali za slobodan stol.
Drhtali od uzbudjenja kada bi popularni
mostarski pjevac Safet Mehic
najavio ples u kome "dame
biraju" i nerijetko
ostajali razocarani rezultatima izbora.
Cini mi se da su bas ti izbori korijen
odbojnosti prema svakoj vrsti izbora kod
mnogih koje poznajem iz moje generacije.
Basta hotela "Mostar"
godinama je bila najdraze stjeciste
mladih generacija. Ne samo zbog
ambijenta, vec i godinama nepromijenjenog
personala za koje je i danas, toliko
godina poslije, tesko naci adekvatne
rijeci za njihovu ljubaznost. |
 |
Ko se, ako je bar ponekad tamo navracao,
ne sjeca duhovitosti i ljubaznosti Djure,
Ivana, Zdravka, Cipe... Ljeti su
u prepunoj basti nastupale mnoge tadasnje
estradne zvijezde, a zimi bi, stalni
gosti preselili u kafanu hotela koja,
istina, nije bila tako privlacna ali je
imala svoj sarm. Hotel "Mostar"
i njegova basta ostali su, koliko cujem,
citavi. Sam bog zna hoce li ovi novi
klinci sto dolaze imati priliku da dozive
makar djelic onoga sto je u ovom objektu
dozivjelo i prozivjelo mnogo generacija
mladih Mostaraca. To im
od srca zelim. Nasa je generacija
unistila sopstvene snove. Oni koji dolaze
tu gresku ne smiju ponoviti.
Kada sam poceo pisati o
mostarskim kafanama nisam ni slutio u
kakvu cu zamku upasti. Sve ono sto nas je
vezivalo i veze za rodni grad, sve vise
boli. Tamo nas vise nema. A ovdje, gdje
smo ne primjecuje se da nas ima! U nasim
kafanama sjede neki drugi gosti. Nadje se
tu i pokoji gost sa naseg stola. Sjede,
pijuckaju svoje pice i prisjecajuci se
nekih proslih dana i dragih prijatelja
koji su razasuti sirom svijeta.
Ne uznemiravajte ih, i ne zapitkujte
previse. Samo im nazdravite ponekad. Oni
ce rado odzdraviti sa podignutom casom i,
mozda, osmijehom. Zivjeli!
Prethodni tekst |
|
