Mehmed Sator
LEGENDA KOJA
SVIJETLI
Posljednja Hujkina zelja |
Ratna '93. Kraj
mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni
dani, jedni za drugim i slicni jedan
drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno
granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice,
Planinice... Po spustanju mraka, tamo oko
21 sat, dzenaze poginulim. Pet, deset,
petnaest, a ponekad i 20 dzenaza. Obicno
izmedju rusevina u bivsoj robnoj kuci
"Standard", ili u holu zgrade
Narodnog pozorista. Svaku vecer na ovim
mjestima se skupimo, kako bi ispratili
rahmetlije sa kojima smo mozda do unazad
cetiri-pet sati pricali pod nekom
strehom, u zavjetrini ili u nekoj od
brojnih rusevina.
26. juna. Podne je. Velika vrucina, zrak
prorijedjen, otezano disanje ili kako
neko rece - disemo na skrge. Iako
granatiranja ne prestaju, Mostarci
u inat nece da se sklone sa ulica i
sokaka. Zvanicna vlast upozorava preko
radija, oglasa i policajaca da se ljudi
sklone i izbjegnu udar granate, snajpera.
Ali nista ne pomaze. Ljudi k'o ljudi, iz
nekog inata, srdzbe ili ponosa,
dostojanstveno setaju Glavnom,
Fejicevom i Cernicom. Tako
prkose spodobama sa brda.
Drzeci se zaklona, oko podne, krecem
prema Tepi. U susret mi
dolaze Hujka i Cico Sahovic.
Kako sam u posljednjih desetak godina
stalno vozario do Sarajeva
i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem.
Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku.
Dosta sam cuo o njegovim podvizima, pa i
susretao na ulici, ali ga nisam upoznao.
I evo trenutka u Telcevoj ulici
kada me Cico upoznaje sa
cuvenim komandantom. Iz neke znatizelje
pridruzujem im se do Glavne ulice. Najedanput
ce Hujka: "Jarani moji, prije tri
dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao
efendiji Smajkicu: "Dragi muftija,
sprema se velika bitka. Mi cemo je
dobiti, ali predosjecam da ce se sa mnom
neki devar desiti. Ako poginem, dragi
muftija, sahranite me ovdje u Sehitluckom
parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod
onog sirokog stabla." Cico
i ja se sagledasmo, ali Cico
se ubrzo izvuce iz ove situacije, pa se
obrati Hujki: "Okani se toga
Hujka, zivjeces ti nama, jos sto godina i
voditi u nove bitke." Tako se i
rastadosmo.
Pet dana kasnije zapoce velika
bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni
logor. Pred samo svitanje, po gradu se,
od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj
smrti. Sok! Nevjerica, tuga. Ni velike
pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor
ne obradovase Mostarce. Tuga za Hujkom je
bila pregolema. Komanda donese odluku da
se Hujka sahrani u Sehidskom parku. Sa
njim jos deset boraca. To se i obavi 1.
jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog
drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i
meni prije samo 5 dana. I staro i mlado
slatito se na dzenazu Hujki. Svi su
zeljeli da odaju posljednju pocast
legendarnom Midhatu. |
 |
Duboko potresen kasno sam se vratio kuci.
Vukla me je silna zelja, valjda
inspiracija, da nesto napisem o vrlom
Hujki. U jednom dahu nastali su ovi
stihovi: |
Gospodine muftija, Bozji pravednice,
Ja, Midhat Hujdur, po nadimku Hujka,
obican covjek i do vjere drzim,
Jesam komandant slavne brigade,
i jesam Muftija, dragi, imao bitaka
mnogo,
kao borac i vodja jedinice
"Slavne",
borbe mnoge ostavio iza sebe.
Jest', uceni covjece, da se islo hrabro,
na Gorance, Hum i Podvelezje,
i gdje jos, sada se ne bih sjetiti mog'o.
Islo se, muftija nas, u svako doba dana i
noci,
vise gladan, nego sit, vise sanjiv nego
cio,
ali islo se bez mrka pogleda i prijekora.
Padali smo i dizali se, ali islo se na
naprijed,
sa ciljem zacrtanim, osloboditi grad,
od onih sa brda sto pucaju u obicne
ljude,
sirote zene, nejaku djecu i bolesne
starce.
Efendija dragi, vidi golema cuda,
te spodobe s brda pucaju samo po raji,
smjestenoj u kucama uz nasu ljepoticu
rijeku,
samo po sirotinji sto se oko nje skrasi,
dok ostali dio grada, hvala Bogu,
ostavise na miru.
Mnogi su moji jarani pali,
sto su imali, dragi efendija, za Mostar
su dali,
i neka ih Allah pravedno nagradi.
Gospodine muftija, bozji pravednice,
ja slutim da se i meni blizi posljednja
bitka,
slutim da ce moji jarani i tu prepreku
srusit'
i da cu i ja tome doprinos dati,
ali da pobjedu, ipak, necu docekati.
Zato, muftija dragi, ispuni mi posljednju
zelju,
spustite me u mezar u haremu sto se po
sehidima zove.
Molim Te, efendija, neka to bude bez
velike pompe,
Jer, Hujka je zivio, radio je, eto, borio
se,
uvijek uz jarane svoje,
pa neka Allah odredi ima li mjesta za
Hujku,
pored njegovih skuti. |
Sutradan odoh kod muftije.
Primi me od srca. Upita me sta me je
nagnalo da dodjem. Ispricah posljednji
susret sa Hujkom. Rekoh mu da je Cici i
meni Hujka saopstio svoju posljednju -
zelju. Muftija klimnu glavom i uzdahnu.
Prekidoh nastalu pauzu:
Dragi muftija, ja sam kao sto Vam je
poznato sudija, nisam pjesnik, istina,
nesto pisem - vise za "svoju
dusu". Nakon dzenaze o Hujki sam
napisao ovu pjesmu, pa sam, da bi sebe
provjerio, dosao kod Vas da provjerim da
negdje nisam pogrijesio. Muftija, opet,
klimnu glavom i pokaza rukom da to sto
sam napisao procitam, sto i ucinih.
"Duse mi, kao da si bio ovdje u
danasnji dan kada me je posjetio rahmetli
Hujka. Duse mi, kao da si i ti sjedio
ovdje. Cuvaj to sto si napisao. Mozda ce
jednog dana vise vrijediti, nego sto
vrijedi danas."
Ubrzo se i rastadosmo.
Spustajuci se niz stepenice na
Sehitlucima, nisam ni slutio da ce se
Sehitluci tijelima najboljih Mostaraca,
za svega 5-6 mjeseci toliko popuniti.
Citava jedna besmrtna mladost.
Nezaboravna su imena Hujke, Arifa, Mirze,
Harisa, Sece, Tesle, Lendre, Nake... neka
im je veliki rahmet. |
|
