Milan Andjelic
(Norveska)
STRAHUJEM OD
ZABORAVA
Sjecanja na mostarske kafane |
Zalosno je kad
sjecanja pocinju da blijede. Kada nam
ponekad, (a, bogami, sve cesce) treba
puno vremena da se prisjetimo nekog
dragog nam imena, vaznog datuma, naziva
ulice kroz koju smo bezbroj puta prosli
(zagrljeni, ili sami sa rukama u
dzepovima polako i natenane, ili zurno,
ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili
tuzni...)
Zastrasujuce je kada shvatis da, danima,
nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te
okupirala svakodnevnica, pa onda pocne
griznja savjesti, hladnoca oko srca, u
stomaku...
Onda pocinjemo bijeg u sjecanja,
iskupljujemo se, okajavamo slabosti.
Vracamo se svome gradu, prijateljima,
ulicama, kafanama... Proslim danima.
Danima bezbriznosti, ispunjenim srecom,
ljubavlju...
... Ljeto je. Tamo nekih
sedamdesetih. Upeko zvizdan. Ostaju
tragovi bosih nogu na uzavrelom asfaltu.
Zurimo na Neretvu. Na Skakala. Bacamo se
laste u njen hladni zagrljaj. I, onda
polako nizvodno, plivajuci ili na slaufu,
pa kraj Orla, Silosa, kroz Tresajbe, kraj
Pijeska, ispod Carinskag, Velike i Male
spile, Titov most, Bunur, Stari most.
Izlazimo na uzarenu przinu, zagrijavamo
promrzle kosti i onda pjesice nazad, u
istu avanturu. Mozda pecine i ona opasna
mjesta sa virovima i izvorima, i nisam
poredao kako treba (a mnoge sam
propustio, zaboravio, nazalost) ali
mostove jesam. Njih je nemoguce pobrkati.
A, treba im dodati i Lucki,
i onaj na Cekrku, i vojni, i
zeljeznicki na ulasku i izlasku
iz grada. Ti mostovi, svi, ne
samo Stari, bili su na neki nacin
sinonimi Mostara. Vezivali su te komore
naseg srca, spajali obale i ljude, cinili
Mostar Mostarom. Nikada svoj grad nismo
dijelili na lijevu i desnu obalu,
obadvije su kucale zajedno, pa zar je
neko cuo da moze funkcionisati samo jedna
polovina srca.
Mostovi su sruseni. Oni koji su
ih rusili mislili su da tako ruse Mostar.
Ali, Mostar na takav nacin nikada nije,
niti ce biti, srusen. Njega su srusili i
rastocili na mnogo perfidniji nacin.
Rastjerujuci njegove zitelje. Mostar je
sada: u Mostaru na lijevoj i desnoj
obali, u Zagrebu i Beogradu, u Italiji,
Njemackoj, i Danskoj, u Svedskoj,
Norveskoj, Holandiji, u Svicarskoj,
Engleskoj i Americi, u Kanadi, Australiji
i Novom Zelandu... Tamo gdje su Mostarci.
Mostar je u onima koji
ce se, sutra, u njega vratiti, ali i u
onima koji mozda nikada nece. U onima
kojima su sve, osim golog zivota, uzeli. Mostar
im niko, niti ima pravo, niti moze uzeti.
Istina (i nazalost) nikad vise onog naseg
Mostara. Uostalom,
nikada vise nista i nece biti kao nekad.
Nikad kao nekad. Ili mozda ipak, nekad!?
"RUZNO PACE"
Uspomene krijepe, daju snagu i bole, do
neprebola.
Ne znam zasto, ali sve cesce su moje
misli upucene mostarskim kafanama i to
onima u kojima za stolom, ili ispod
njega, ostade dobar komad zivota moje
generacije, nase mladosti, nasih nadanja
i mastanja, osmijeha i suza, radosti i
razocarenja... |
 |
Jedna od
tih kafana je "Rondo".
Ovdje me, u Norveskoj,
svaka drvena, niska kuca sa ravnim krovom
(a ima ih, hvala bogu) podsjeca na tu
kafanu. Bila je ostala poprilicno
sacuvana nakon zestokih bombardovanja
prvih ratnih mjeseci. Sjecam se, bila je
citava, kada su sve muskarce s Avenije,
Zgona, Rudnika, Strelcevine... u
gluho doba noci silom dotjerali na Rondo
radi mobilizacije.
Kafana je, tada, izgledala
citava. Poslije su je, cujem, namjerno
srusili. Oni isti koji srusise Stari
most. Mirisala im je previse mostarski.
A, kako i ne bi, kada je godinama bila
stjeciste svih generacija Mostara.
Ponosili smo se tim "ruznim
pacetom" u najljepsem
dijelu grada, okruzenom stoljetnim
platanima. Voljeli smo je, provodili dane
sjedeci pred njom, dok je zestoko ljetno,
mostarsko sunce asfalt topilo. Sakupljali
se tu i zajedno odlazili na utakmice "rodjenih",
a poslije slavili pobjedu, ili u casama
hladnog gemista utapali tugu zbog poraza.
Prve randese tu imali, prve simpatije tu
sticali, posljednji momacki dan tu
slavili, castili povodom radjanja
djeteta...
Doci u Mostar a ne popiti pice na
"Rondou", znacilo je ne biti u
Mostaru. Znali su to i Ivo
Andric, i Gustav Krklec,
i Mak Dizdar, i Mika
Antic... Kemo i Davorin
su uz Misu Marica tu
jutra docekivali. Ico Voljevica
je svoje najbolje viceve i provale,
zajedno sa Mehom Seficem
tu stvarao, a Vlado Puljic, Alija
Kebo, Ivan Kordic i mnogi drugi
pjesnici, bas tu svoje najbolje stihove
napisali. Mostarski boemi su tu pocinjali
"novi radni dan", razbijajuci
mamurluk. Kafane
"Rondo" vise nema. Oni
cuvaju mnoge tajne, mnoge ispricane i
neispricane price, pa i ovu posljednju -
o rusenju. Oni su krunski svjedoci nekog
budjenja. Nadam se da zbog toga nece
platiti glavom. |
 |
IMIDZ ELITE
Nosio je i nosi zvucno ime -
"Bristol". Gledao je u svoju
konkurentkinju "Neretvu", preko
rijeke, takmicio se sa njom, a opet bio s
njom u nekoj dubokoj i cvrstoj vezi.
Spajao ih je Titov most. Niti bi
"Bristol" bio ono sto je bio
bez "Neretve", niti bi
"Neretva" bila ono sto je bila
bez "Bristola".
Taj puno mladji "gospodin" "Bristol"
respektovao je "staru damu",
odnosio se prema njoj dzentlmenski, a
opet, ponekad pokusavao, a bogami i
uspijevao, otici korak naprijed. Uspio je
"Bristol" stvoriti sopstveni
imidz, imati svoje stalne goste. Sa te
strane i nisu bili neki konkurenti.
Pojedini Mostarci ce reci da se u njemu
okupljala "prava mostarska
raja". Drugi ce reci da to nije
tacno. I jedni i drugi su u pravu.
Mostarci su se okupljali u svim kafanama.
Mozda je, ipak "Bristol" imao
svoju najstabilniju postavu. Istina je i
to da je u njega najvise zalazila
mostarska elita. Medju tim stalnim
gostima bilo je advokata, slikara,
novinara, pjesnika, profesora, sportista,
direktora...
Meha Sefic, mozda
najpoznatiji mostarski slikar, proveo je
u njemu mnogo vremena. I tu je zajedno sa
svojim nerazdvojnim kolegom Icom
Voljevicom, smislio puno
mostarskih liskaluka. Proveo je u
"Bristolu" mladost i poznati
mostarski advokat Avdo
Rizvanbegovic, poznatiji
Mostarcima kao Avdo Zima,
tu su provodili dane poznati mostarski
privrednici i politicari poput (opet
aktuelnog i, cini se, nezamjenjivog) Jole
Muse, bio je "Bristol"
i "druga kuca" poznatih
mostarskih sportista Dusana
Bajevica, Franje Vladica i Envera
Marica... |
 |
Prebiruci po ostacima
sjecanja dolazim do saznanja da
mnogi od one stalne
"Bristolove" ekipe vise
nisu u Mostaru. Gdje li se oni
sada nalaze? Mozda na
nekoj od obala svoga podijeljenog
grada ili, pak, u nekoj od
zemalja sirom svijeta. Da li su
tamo nasli neke svoje
"Bristole", neku novu
raju s kojima prave izlete u
proslost? Sumnjam. Njihovo "bristolovanje"
je arhivirano, konzervirano mozda
za neka bolja vremena. Ali,
poznavajuci te uporne "bristoldzije"
gotovo sam uvjeren da ce dobar
broj njih, ponovo, biti skupa.
Generacije su to koje se ne
predaju lako. Sto ce
kazati - dok je
"Bristola", a bice ga,
bice i "bristoldzija".
Neki drugi advokati, slikari,
pjesnici, sportisti, politicari,
profesori... imace u njemu opet
svoja stalna mjesta. Oni ce, u to
ne sumnjam, ustupiti to mjesto,
ako zatreba, nekom od
"veterana" kada se
ponovo pojave u hotelu svoje
mladosti.
Nastavak
teksta |
|
|
