Salko Saric
KUPLERAJ U MOSTARU
Prilog historiji prostitucije u nasem
gradu |
HISTORIJSKI PRESJEK
"Supruge imamo da bismo s
njima radjali djecu a za razonodu imamo
prostitutke". Ovim je rijecima
opisao politicar Demosten (384. - 322.
pr.n.e.) izniman polozaj kurve.
U sacuvanim spisima Grci
nam opisuju sto se sve zbivalo u
bordelima njihova vremena. Najljepsa
razonoda nije se odvijala u skrovitim
odajama privatnih kuca, vec u najsvetijoj
kuci - kuci posvecenoj bogovima. Muskarac
koji je svoj novac trosio na sevu
osiguravao je sebi mjesto na nebu, a isto
tako i djevojka koja je dopustala da je
preplavljuje blagoslov ljubavi.
Ali javna kuca nije grcki
pronalazak! Pocelo je jos mnogo
prije, naime u Babilonu.
Nije slucajno sto je prvi velegrad na
svijetu zabiljezen u Bibliji
kao "velika kurva", jer je iz
dana u dan 18.000 Sumeranki
bilo, u cast bozice Istar,
zaposleno u vodoravnom polozaju. Tu su se
kurve dijelile u tri klase. Salme
su potjecale iz skromnih uvjeta, zikru
su bile obrazovanije i potjecale su iz
srednjih slojeva, a na vrhu ljestvice
nalazile su se kadistu,
kceri plemica i veleposjednika. Ono sto
su one u spolnim uslugama pruzale bilo je
tako uvjerljivo da je Sumeranki
za sva vremena pripao glas neumorne, svim
perverzijama vjeste druzice u postelji.
Otprilike u isto doba, naime 1200.
pr.n.e., radila je u jednom
bordelu u Jerihonu, na
zapadnoj obali Jordana,
ljupka bludnica imenom Rahaba.
Ljepota mlade dame opisana je u Starom
zavjetu. Medju musterijama te
zustre cure bile su i dvije uhode koje je
poslao Josua, nasljednik Mojsijev
i pobunjenik protiv tadasnje vlasti, da
izvide stanje u Jerihonu.
Buduci da je Rahaba
stamene momke skrila pred jerihonskom
policijom, Josua ju je
postedio kad je osvojio Jerihon.
Prije nego sto su bordeli u Svetoj
zemlji postali, poslije Sinagoge,
najposjecenije mjesto, nastale su javne
kuce u obliznjoj Grckoj.
One su se ubrajale u najbolje i
najrafiniranije medju svim koje je Sredozemlje
moglo pruziti. I u Grckoj
su se prostitutke djelile na tri klase: dikterlade,
aleutride, i omiljene hetere.
Najpoznatiji hram u Grckoj je bio Venerin
hram u Korintu gdje su se mogli
rasteretiti ljubavi gladni muskarci. A u
luckim gradovima Pirej
ili Misenium, javne su
kuce imale po stotinu i vise prostorija.
Sreca je da kurva antike nije ponijela u
grob tajnu o tome kako se muskarcu za
novac mogu pruziti rajske slasti, vec ju
je predala u naslijedje Rimljanima.
Da su gradjanke nekad najmocnijeg grada
na svijetu posjedovale osnovnu erotsku
nadarenost, kazuje nam i predaja o
osnutku Rima. Kaze se da
je vucica dojila Romula i Rema
(po starorimskoj tradiciji, Romul je
utemeljitelj Rima), a Vucicom
se nazivala lijepa prostitutka
sto je svoj zanat obavljala u selu koje
je poslije postalo poznato diljem svijeta
pod imenom Rim.
Razumljivo je sto su pisci historije
htjeli zaviti ovako skakljive cinjenice u
romanticno obojenu legendu. No, narodna
predaja nije brinula o igri hronicara
skrivaca. Ona je rimske kuce bluda
nazivala lupanare (lat. lupus -
vuk; lupa - vucica). Usmena je
predaja podigla zeni, koja je Romula
i Rema dojila, spomenik kakvog
nema u vjecnom, ali pomalo licemjernom
gradu. Zna se cak i njeno gradjansko ime Aca
Laurentia. Rimske prostitutke,
prije nego sto bi pocele da rade u javnoj
kuci i urone u burnu praksu, prolazile bi
pravu skolu. Obrazovanje prostitutki
trajalo je godinu dana. Kandidatkinje su
ucile smijeh i plac, hod i govor, ples i
pjevanje. Sve to onako kako muskarci od
ljepotice na prodaju i ocekuju. Jedna od
najpoznatijih rimskih prostitutki bila je
izvjesna Leda, sto se
kurvala u bordelu u Via Sacra
i kazu da je za svoja izuzetna seks-
umijeca zaradila silan novac. U svojim
memoarima Katul je nahvalio izvjesnu
bludnicu Arneonu. Cuvena
je i supruga cara Klaudija
Mesalina. Sevila se pod imenom Lysisca,
a najradije se upustala u odnos s
primitivnim muckarcima, mornarima i
gonicima mazgi.
Dok su se gradjani Srednje
Evrope, Francuske i Njemacke
mogli prepustiti zagrljaju lijepe
prostitutke morala su prohujati stoljeca.
U ovim zemljama rasadista placene ljubavi
bila su srednjevjekovna kupalista
pogotovo u germanskim zemljama. Tek oko 1500.
godine u ovim zemljama gradjanski je
moral iznudio formalno kaserniranje
prostitutki. Uredjene su zatvorene kuce ("maisons
closes"), ne samo u Parisu,
Rimu, Bologni i Bruxellesu vec i
u uspavanoj Njemackoj.
U javne kuce se odlazilo "radi
zabave", "vesela provoda"
i "posezanja za uzitkom". Francuski
historicar Jacques Rossiaud
tvrdi da je "...od srednjeg
vijeka do renesanse odlazak mladica u
javne kuce bio za njih dokaz da su
normalni, sto vise cesto su ih roditelji
poticali na to..."
Devetnaesto stoljece u Evropi
nam je ostavilo dosta realistickih
podataka o njegovom erotskom zivotu.
Javne kuce i kabarei koji su
predstavljali veoma znacajan dio urbane
scene opcinjavali su umjetnike, od
slikarstva (E. Degas, C. Guys, J.
L. Forain, H. de Toulouse Lautrec)
do realizma u literaturi (Maupassant,
Zola, Flaubert, braca Goncourt itd).
U dvadesetom stoljecu bordeli imaju dasak
raskosi, a prostitucija poprima nove
oblike djelovanja, skladno senzibilitetu
vremena.
MOSTAR
Prvi pomen prostitucije u Mostaru
seze u daleku 1658. godinu.
Naime, historicar Ciro Truhelka
je 1905. godine obznanio
u sarajevskom "Glasniku Zemaljskog
muzeja" u svesku XVII, postojanje do
tada javnosti nepoznatog putopisa
Francuza Poulleta iz 1658. godine u
kojemu je ovaj opisao svoje utiske sa
putovanja kroz Dubrovnik i Bosnu.
Dio tog putopisa posvecen je Mostaru
i u njemu se u jednom pasusu opisuje
scena prostitucije. Kasnije su neki
historicari analizirali ovaj putopis
ocijenivsi ga povrsnim, a neki od njih
dosli su do "zakljucka" da Poullet
nije ni bio u Mostaru. O
tome je pisao i Mostarac Husaga
Cisic u svojoj knjizi "Mostar
u Herceg-Bosni" (Mostar
1991.).
O proslosti "najstarijeg zanata na
svijetu" u Mostaru
nije napisano nista. Sigurno je samo da
je zbog apostola morala jedan segment iz
zivota grada ostao nepoznat i tesko
pristupacan ozbiljnijem istrazivanju. O
erotskom zivotu uopce na ovim prostorima
moze se doznati ponesto iskljucivo
zahvaljujuci radovima cuvenog austrijskog
folkloriste, pripovjedaca i seksologa Friedricha
Salomona Kraussa (Slav. Pozega 1859. -Bec
1938.), koji je u godisnjaku pod
nazivom "Anthropophyteia"
(izlazio u Leipzigu od 1904. do 1913,
ukupno X svezaka), sa svojim suradnicima,
znatno obradio i jedan segment erotike
u BiH. Nesto je pokusala i
njegova dugogodisnja suradnica Jasna
Belovic u knjizi "Die
Sitten der Südslawen"
("Obicaji Juznih Slavena",
Dresden, 1827.).
U najnovije vrijeme pojavila se u Becu
knjiga autora Reden/ Schweikhardt
"Eros untern Doppeladler" Bec,
1993. ("Eros pod dvoglavim
orlom"), koja se dobrim
dijelom bavi temom erosa i u BiH
za vrijeme Austro- Ugarske uprave.
Sa relativnom pouzdanoscu o proslosti
prostitucije u Mostaru
moze se govoriti od 1878.
godine tj. od vremena Austro-
Ugarske okupacije BiH. Kao u
cijeloj BiH tako i u Mostaru, bio je
stacioniran veliki broj austrougarske
vojske. U samom Mostaru postojala su tri
velika vojna logora: Zapadni, Sjeverni i
Juzni logor. Austro- Ugarske vlasti su
dozvoljavale prostituciju u bordelima, pa
njihovo otvaranje nije zaobislo ni
Mostar. U Mostaru se za bordele
govorilo kupleraj - sto
je njemacka rijec za bordel ili javnu
kucu.
UBISTVO IVANA CORICA
Hronoloski gledano prvi objekat u
kome su ordinirale i prostitutke
sagradjen je u Mostaru 1895. godine.
Naime, poduzetni Madjar Djula
Kramer (madjarski Gyula Krámer
ili njemacki Georg Kramer) otvara na
Semovcu "Badhaus restaurant"
("Kupatilo restoran"),
kome je dao ime "Hundert
Zähne" ("Stotinu zuba").
Taj neveliki objekat imao je uz kupatilo
i restoran, i nekoliko soba za
iznajmljivanje, a u unutrasnjosti zgrade
postojala je lijepa kafanska basca uz Radobolju.
U basci ovog objekta (11.10.1898.
godine), dogodilo se ubojstvo Ivana
Corica dvadesetsedmogodisnjeg sina
"Napretkovog" gostionicara
Simuna Corica.
Naime, nesretni mladic zaljubio se u neku
od cura iz "Stotinu zuba" koju
je simpatizirao i izvjesni madjarski
vojnik. On je Corica uz pomoc nekog
vojnika bacio u korito Radobolje. Mladic
je pri padu udario glavom od pecinu i na
mjestu ostao mrtav. Na njegovoj
sahrani desio se presedan. Naime, tada je
prvi put na jednoj sahrani govorio biskup
mostarsko- duvanjski fra Pasko Buconjic
- uputivsi prijekor vlastima zbog nemila
dogadjaja. (Prema kazivanju pokojne Srecke
Milicevic, Mostar 1902 - 1975,
rodice ubijenog Corica.)
Pored ovog, jos jedan objekat otvoren kao
"Praona" u Dudinom
sokaku, danas ulica
Drage Palavestre, sluzio je i za
prostituciju. "Praona"
je bila okruzena visokim avlijskim zidom,
a imala je i veliku kapiju kroz koju su
mogli prolaziti fijakeri. To je bilo
veoma povoljno za diskretne dolaske i
ugovorene susrete. |
 |
Tek godine 1905. Mostar je dobio
zvanican kupleraj, veliko zdanje uz
Carinski most, koje je vidljivo i danas.
Prvi vlasnik kupleraja bio je David
Steiner. Godine 1911.
vlasnik 1/3 kupleraja postaje Josef
Mandlbaum, a iste godine David
Steiner daruje 1/3 svoga
vlasnistva Leopoldu Mandlbaumu i
Tereziji Mandlbaum, rodjenoj Papo.
Godine 1928. Josef Mandlbaum
daruje svoj dio Tereziji
Mandlbaum i Neli Mandlbaum, rodjenoj
Gros, tako da su od tada njih
dvije vlasnice objekta.
Godine 1939. u Kraljevini
Jugoslaviji donesen je Zakon o prestanku
rada javnih kuca.
U februaru 1952. na
osnovu ugovora o zamjeni nekretnina
izmedju vlasnika i SO Mostar
zgrada kupleraja postaje drustveno
vlasnistvo, a iste godine u novembru
zgrada se dodjeljuje PI
"Djuro Salaj" za
izgradnju stanova. (K. C. stara 2211/2)
Ovaj kupleraj bio je veoma dobro vodjen i
izuzetno posjecen sto od austrougarske
klijentele sto od Mostaraca. Kazu da su
bogati mostarski trgovci znali
priredjivati takve zabave u kupleraju da
se o njima dugo prepricavalo. Basce uz
kupleraj zvale su se "vojnicke
basce", a po Mostaru se
seretski pjevalo:
Kupleraju, djevojacki raju,
u tebi se cure ne udaju!
Poslije I svjetskog rata,
stvaranjem Kraljevine Jugoslavije (1818.)
kupleraj nastavlja da egzistira, ali
javlja se tada i novi oblik prostitucije
u Mostaru tzv. ulicna
prostitucija. "Diskretna"
prostitucija odvijala se u
poznatim mostarskim kafanama
"Pariz", na Setalistu,
"Ruza" na Bascinama i
"Bijela ladja" na Ogradi.
Tu su djevojke vecinom unajmljivali
oficiri starojugoslavenske vojske.
Poznato mjesto za naci kurvu bilo je i "Zupancica
podrum" u Telcevom sokaku.
Godine 1929., u blizini
kupleraja na Carini,
Mostarac Ibrahim Hakalo
otvara u pocetku ducan, a kasnije kafanu
"Lira", koja je bila
veoma popularna sto zbog dobre muzike sto
zbog izuzetno lijepih "komada".
Mnogi Mostarci su tu procardali silne
novce. Neki su prodavali vlastita dobra
da bi se zabavili u "Liri".
Gradjani su to opet prokomentirali
duhovito - pjesmom:
Ela ladi, pita sladi, evala.
Mila majko, ova pita debela.
Mili babo, kol'ko isces za kravu,
Da je dadem Ibrahimu Hakalu.
(Prema kazivanju rahmetli Camile
Jakupovic, rodjene Kusturica,
Stolac 1898. - Rijeka 1980.)
FAHIRA IZ MOSTARA I RUZA IZ
POSUSJA
Godine 1929. "Jugoslavenski
list" biljezi (13. 01. 1929.) kako
je izvjesna Ruza Kovac
zbog bluda po Mostaru
uhicena i vracena u Nevesinje,
a isti list biljezi godinu dana prije
(26. 10. 1928.) kako se nekom Slavku
Miljanovicu iz Trebinja, u
Mostaru sudilo radi trgovine bijelim
robljem tj. vrbovanja djevojaka za
prostituciju.
Tokom II svjetskog rata
talijanski vojnici su odlazili
organizirano iz Mostara u splitske javne
kuce. Ali, u Mostaru je u to
vrijeme cvjetala individualna
prostitucija sa talijanskim vojnicima,
pogotovo pod Pecinom u
Kujundziluku. Talijanski oficiri
bili su smjesteni u hotelu
"Neretva" i govori se
da su znatno koristili usluge mostarskih
prostitutki.
Dolaskom njemackih vojnika u
Mostar poslije kapitulacije Italije
(sept. 1943.), bila je
zabranjena ulicna prostitucija sa
njemackim vojnicima. Tako su
dvije prostitutke zbog prekrsaja zabrane,
izvjesna Fahira iz Mostara i Ruza iz
Posusja bile ubijene na taj nacin sto ih
je njemacka vojna policija bacila sa
Carinskog mosta u Neretvu. To se
desilo u januaru 1944. godine.
Mostarci su svoje ulicne prostitutke
nazivali "brasnare",
a to zbog toga sto im je "stajga"
bila ispred magazina gdje se istovaralo
brasno na staroj zeljeznickoj stanici.
One same imale su svoja izmisljena imena
i nadimke, pa se jos uvijek pamte: Pula,
Gara, Keksara, Ketika, Dzekusa, Zela,
Luna, Hela, Cita itd.
Poslije II svjetskog rata
smanjio se broj prostitutki, ali one sto
su preostale, i neke nove, nastavile su
svoju djelatnost. Opet su mjesta njihova
iskupljanja bila kafana
"Koscela" u Kujundziluku uz
poznatu Pecinu, prostor oko stare
Zeljeznicke stanice i kafane
"Velez" u Cernici i
"Lira". Ulicna
prostitucija u Mostaru iscezla je negdje
krajem sedamdesetih godina. Poslije toga,
ona u Mostaru poprima "diskretne
oblike". Javna tajna bila su imena
gospodja i djevojaka koje su bile na
usluzi da prave drustvo i zabave sto
domacu klijentelu sto goste grada. Da je
prostitucija u Mostaru nastavila da
egzistira uvjerava nas i informacija iz "Euro-sex
guide" za 1979. godinu
(Amsterdam 1979. godine). Tu stoji za Mostar
da za djevojke treba pitati na
recepcijama mostarskih hotela, posebice "Hercegovine"
i "Mostara", a za one
koji traze zabavu sa muskarcima,
informira se da je veoma frekventno na
parkingu i u bifeu nove Zeljeznicke
stanice.
Ovo je bio skroman pokusaj da se
napravi uvid u proslost prostitucije u
nasem gradu. Podaci sigurno nisu potpuni.
Cak i da postoje odredjena istrazivanja i
statisticki podaci o prostituciji na
nasim prostorima oni ne bi davali potpunu
sliku, jer pored otkrivene prostitucije
postoji neotkrivena koja se u socijalnoj
patologiji naziva "tamnim
brojkama". Govorili smo samo o onome
sto se, zahvaljujuci sjecanjima starih
Mostaraca, moze sacuvati od zaborava.
I na kraju, evo jedne vesele
pjesme iz sfere tzv. "narodne
intime" zabiljezene u Mostaru od, u
tekstu pomenutog, Friedricha Salomona
Kraussa, objavljene u casopisu
"Kryptadia", Paris, 1902.
godine.
POSLE CURE U ILICE
Podigle se cure od Mostara
u Ilice da beru cvijece
pa pred njima dizdareva Fata.
Kad su cure dosle u Ilice
te nabrale bijelo cvijece
pa su sjele cure, uzinale;
one jedu meda i pogace,
pripijaju slatka museleza.
Gdje su pile, tu su se opile
gdje s opile, tu su i zaspale.
Privuce se jedno momce mlado
te curama gace drijesijase.
Od djevojak niko ne vidjase;
dockan vidje dizdareva Fata;
ona svoje drugarice budi.
drugarice dugo jadne bile!
I prije smo museleza pile
al nijesmo mokrih gaca bile!
Literatura:
Jacques Rossiaud "Matura u
bordelu", Izbor, 10, Zagreb, 1984.,
str. 87- 101.
"Euro-sex guide", Amsterdam,
1979.
"Bosanski glasnik" (Bosnischer
Bote) opci adresni prirucnik sa
kalendarom svih vjeroispovijedi u BiH,
Sarajevo, 1899. - 1906.
Slika:
Aquarell austrougarskog vojnika I.
Vadasza pod naslovom: "Gosti su
odlazili i dolazili..." nastao u
mostarskom kupleraju 1913. godine.
Original se nalazi u "Bildarchiv der
Österreichischen
Nationalbibliothek", Bec. |
|
