Sead Jelec
ISKUSENJA
NACIONALNOG NARCIZMA |
Slusam sa radio
talasa bosnjackom uhu ugodnu pricu o
nasim srednjovjekovnim vitezovima koji su
sve svoje suparnike na evropskim
turnirima nadvisivali kako divovskim
stasom tako i snagom i ljepotom,
hrabroscu i magnetskom muskoscu.
U tome pseudo- historijskom maco maniru
pridaju i pisu fakultetski profesori
podastiruci nam historijsku
"faktografiju" o superiornoj
bosnjackoj fizickoj pojavi na splitskoj
rivi koja snagom i visinom, u ono pusto
tursko doba, nadilazi krsne Dalmatince.
Uplicu oni u te evidentne biolosko-
fizicke predispozicije, a da bi slika
bila kompletnija, i pricu o izuzetnim
ratnickim kvalitetima, bliskosti sa
oruzjem i silnoj ljubavi prema njemu.
Hrane oni tako bijedni kukavicki ego
nasih osvjedocenih podrumasa, dezertera,
mladjahnih drzavnih duznosnika koji se
prepoznaju po kravatama, diplomata koji u
ono ratno doba, "dobrovoljno" i
bez straha, odose u ambasadore i
konzule... Dčja vu! Sve to korespondira
sa starim mitom o, u Evropi
cuvenoj, seksualnoj potenciji Bosanaca
(u integralnom smislu toga pojma),
dodajuci mu egzaktniju naucnu podlogu.
Kreatori narcisticke grupne slike slijede
oprobanu folklornu matricu sa balkanskih
prostora - izdignuti svoj narod, a time i
sebe, iznad susjednih nam fizickih,
moralnih i intelektualnih pigmeja i
podici ga na Olimp mitoloske izuzetnosti.
Da bi ta izuzetnost imala svoje biolosko
objasnjenje, potrebno je izmijeniti i
bosnjacki pedigre i presijeci onu krvnu
zilu koja nas veze sa slavenskim narodima
i naci novo rodoslovno stablo sto dublje
ukorijenjeno u autohtono balkansko tlo.
Tako se nesvjesno ali sigurno ulazi u
mutne biolosko- etnogenetske vode na
jedrima razumljive iskonske teznje za
transcedencijom kako svoje bioloske veze
sa nezajazljivom bracom tako i svoje
izolacije i osjecaja kozmicke
usamljenosti i napustenosti. Kao oruzje
koristi se epsko- romanticarska pseudo-
povijesna istrazivacka metoda u kojoj,
kao krunski dokaz za nas opcebogumilski
orijaski rast moze posluziti i
"prsten promjera tri cm" nadjem
u kraljevskoj grobnici. Toj metodi ide na
ruku i odsustvo naucne, umjetnicke i
strucne kritike, a eventualne recenzije
"naucnih djela" imaju
panegiricki, bratsko- rodjacki i tribalni
karakter. Nacionalni mediji i izdavaci
stimulisu ovu vrstu publikacija, a
potencijalno citateljestvo i
slusateljstvo ih guta uzivajuci u svojoj
kic slici koju u njima nalazi.
Jasno je da ovako izuzetno biolosko
naslijedje nismo mogli naslijediti od Starih
Slovena, po kojima su
plemenitiji evropski narodi u poznoj
antici uveli pojam za slugu ili roba
(engleski slave, spanski esclavo itd.).
Treba dakle pronaci plemenitiju biolosku
zicu u kvalitetnijoj evropskoj, etnickoj
supstanci, lociranoj sto dalje od planine
Karpata. Prije pedesetak godina
neki nasi intelektualci pokusali su nas
okaciti na jednu gotsku granu germanskog
stabla. Tada je bio popularan
germanski ibermens kao direktni izdanak
germanske mitske "plave
zvijeri", a i Hitler
je vladao od Atlantika
do Urala. U medjuvremenu
su i Hrvati nesto
pokusali sa perzijanskim
Arijevcima, a Slovenci
sa Venetima. Sto
dalje od prljavih slugu i robova, toga
slavenskog etnickog smeca, kako su
Slavene voljeli definisati Hegel i Marks.
Ponovo ozivljava "Ilirski
pokret", hvata se ilirska
veza, a Baton,
taj novootkriveni bosnjacki
cukundedo, postaje paradigma
naseg junastva, otpora i zilavosti,
ujedno nam produzujuci i historijsku i
drzavnopravnu vertikalu za jos jedan
milenij. Sve za bolju proslost,
superiorniju i utemeljeniju autohtonost.
Uzor nam je bacena komsijska narcisticka
rukavica. Hrvatski narcizam
je, uostalom, i zvanicno verificiran:
imaju vec nekoliko svjetski verificiranih
do-misica, a iza njih su bljesci i oluje,
te veleuspjesi na sportskom polju. Bojim
se da ce im Srbi
pomraciti svjetsku sportsku slavu
povratkom u svjetsku sportsku arenu iz
koje ih je embargo iskljucio. Taj im je
embargo, uostalom, i bio nametnut od
ljubomornog ostatka svijeta, svjesnog da
se moze domoci ponekog sportskog trofeja
samo kad nema Srba i njihove nebeske
genetske supstance u konkurenciji. (O toj
sportskoj ljubomori inferiornog ostatka
svijeta, kao uzroku sportskog embarga,
pisali su ozbiljni srpski mediji).
Srbi su vec davno
otkrili da su bliski krvni rodjaci sa Englezima
sa kojima su "nekad davno, u ranoj
arijevskoj proslosti, kao jedna familija,
zivjeli na indoiranskim visoravnima,
govorili istim jezikom, vjerovali u iste
bogove..." (N.S. Jovanovic,
predavanje u Anglo- jugoslavenskom klubu,
1929). Skromni predavac se nada da ce
"nauka, to providjenje covecije,
pronaci i otkriti nase pravo poreklo i
proglasiti Engleze i Srbe - za krvnu
bracu". Aferim!
Kao svijetli primjer ilirsko-
bosnjackog junastva i
visemilenijske ljubavi prema svijetlom
oruzju zadnjih godina se medijski istice
i primjer bosnjacke regimente koja, sa
autohtonim fesovima na glavi i dugim
austrijskim puskama u ruci, casno izginu
na Soci i okolnim alpskim
vrletima, a za racun austrijskog
cesara koji nam, malo prije
toga, ukinu ukazom bosanski jezik. Bjese
to jos jedan primjer nevine junacke
pogibije naseg covjeka bodrenog sa
"Haj sokole!" od stranog
cimbenika. Paradigma junastva ali
i gluposti, na sto na zalost, niko ne
ukaza. Kao sto se presucuje i
glupost, samozivost i kratkovidnost
nesloznih junackih vitezova na celu sa
ogranicenim kraljevima, koja doprinese da
Bosna saptom padne.
Junastvo bez lukavosti je - nevinost bez
zastite. Niko ne istice za uzor bana
Ninoslava kao primjer koristenja
glave i lukavstva u obrambene i
drzavotvorne svrhe. |
 |
Ozbiljnija antropoloska
istrazivanja o eventualnim
fizickim razlikama triju naroda koji su
do juce zivjeli izmijesani na istom
prostoru a danas su homogenizirani u
etnicka geta, nisu vrsena. Nema
provjerenih naucnih podataka ni o
eventualnim razlikama mentalnih
sposobnosti, kao sto je napr. kvocijent
inteligencije. Za ovakva "rasna"
istrazivanja u onoj Jugoslaviji
nije bilo odgovarajuce klime, jer se
tezilo stvoriti opcejugoslovenskog
covjeka. Zato je, sa naucnog gledista,
izuzetna nadarenost nase djece
narcisticki mit. Eventualne razlike u
fizickim osobinama i mentalnim
sposobnostima indicirala bi na moguce
razlicite etnogenetske korijene, jer su
pretezno nasljedno uvjetovane. Uticaj
okoline mogao bi se zanemariti jer nam je
ona zajednicka.
Mnogo je slozenija stvar sa karakterom.
Nasljedna osnova za karakter vrlo je
tanka i nesigurna, te se on smatra
proizvodom socijalizacije individue. U
njega spadaju osobine kao sto su hrabrost
- kukavicluk, tolerancija -
"genocidnost", lazljivost -
istinoljubivost, tvrdicluk - nesebicnost,
pohlepa, teznja ka zgrtanju,
destruktivnost, uzivanje u mucenju drugih
ili sebe samog, narcisoidnost itd.
Da li su razni tipovi karaktera
ravnomjerno rasporedjeni medju pojedinim
narodima (nacijama)? Imajuci u vidu
genezu karaktera odnosno socijalnog
faktora i njegovu dinamicnost u vremenu i
prostoru, odgovor je negativan. Odatle
poznati stereotipovi o karakternim crtama
pojedinih naroda (napr. skotska skrtost,
njemacka radinost, engleska
"hladnoca", slavenska dusevna
sirina, nasa domaca otvorenost,
srdacnost, toplina i gostoljubivost ...
). U novije vrijeme ubacen je u igru i
bosnjacki merhamet i tolerancija.
Sustinsko pitanje je: da li kod pojedinih
naroda dominiraju karakterne osobine koje
danas smatramo pozitivnim sa viseg
etickog stanovista, ili je njihova
distribucija ravnomjerna? Uskogrudni
nacionalist (da ne kazem sovinist) i
vjerski fanatik odgovorice pozitivno na
prvi dio pitanja, kad je rijec o njegovom
narodu ili religijskoj skupini.
Ozbiljniji intelektualac nastojace da ne
padne u gresku primitivnih rasista tipa Jovana
Cvijica koji olako uocavaju
fizicku, mentalnu i karakternu
superiornost svoje "rase"
(naroda).
Na zalost, mnogi nas intelektualni
poslenik, naucni radnik, dnevni
politicar, prigodni skriboman u trendu te
ostali notorni kukavice i podrumasi olako
plove u vode narcizma pridavajuci svome
kolektivitetu atribute koji pocinju sa
naj... po cemu se sociolingvisticki i
prepoznaje ova kolektivna karakterna
crta. Superlativi kao sto su: najjaci,
najljepsi, najvisi, najpametniji,
najsposobniji, najhrabriji,
najtolerantniji, do jucer stidijivom,
odavno ostavljenom od svojih
"zastitnika", a pogotovo
marginaliziranoj individui krzljavog
rasta i neugledne vanjstine sa griznjom
savjesti sitnog nocnog ratnog pljackasa
ducana i magaza po mjesnoj zajednici i
obliznjim lokalitetima. Ako takav
individuum kaze javno da je najljepsi,
najposteniji... bice izvrgnut ruglu svoje
okoline, sto ce dozivjeti i ozbiljni
postariji domacin sa Mojmila ili iz Buca
potoka koji, usred ratne zime, na -10
stepeni prodaje smrznutoj nani vrecu drva
za 20 DM, ako kaze da je olicenje
merhametluka... Ali, ako to isto kaze za
svoj narod, bice proglasen patriotom.
Narcisoidni nacionalista vidi samo vrline
svoje i poroke one druge nacije. U
narcisoidnom karakteru nacionalnih,
politickih i vjerskih grupa leze korjeni
fanatizma a mobilizacija grupne
narcisoidnosti je najvaznija priprema za
rat. Sa vrijednosnog stanovista pozeljno
je maksimalno suzbijati narcisoidnost,
kako osobnu tako i grupnu. Eticko-
religiozni cilj pojedinca je redukcija
narcisoidnosti sve do nulte tacke.
Umjesto gordosti i sujete - skromnost i
samozatajnost.
Da li cemo znati odabrati pravu
mjeru nasem drogiranju sa nacionalnom
velicinom, izasavsi konacno iz perioda
stida i samozataje svog bica, ili cemo
upasti u zasnosno nacionalno- vjersko
samoljublje, "opsesivno se okrecuci
pamcenju i pretvarajuci kulturnu
tradiciju u kic paradu" (Dzevad
Karahasan), zavisi uveliko od
profesionalizma nasih novinara i
historicara, etike kulturnih radnika,
mudrosti politickih vodja, te skromnosti
vjerske uleme. |
|
