Slovo urednikovo -
Alija Kebo
MUHAMED I JOZO |
Vrzino je kolo i
ovaj mir i ovaj rat.
Jednako, i u ratu i u miru caruje -
mrznja. Protiv te bolestinje ne moze se
pelcovati; to jos na ovim prostorima, pa
ni u medicini nije registrovano.
Poslije Natovih zracnih udara na SRJ, ili
ce se raspetljati balkanski cvor, ili ce
doci do sveopsteg potopa.
Na kraju milenija, izgleda da se niko na
ovom dunjaluku nece moci osjecati posve
slobodnim i zasticenim.
Serija "Esmeralda"
kao da ocrtava duhovni profil jedne
epohe.
Dok oni, silni i mocni vladaju svijetom,
grabe i uzivaju ovozemaljska blaga, oni
drugi sirotuju i lamentiraju nad svojom i
tudjom sudbom.
Tako je vazda bilo u povijesti... Tako
je, na primjer, jedan Hitler
ucinio golemo milionstruko zlo
covjecanstvu i svom narodu, a jedan Gandi
svom narodu ogromno mnogomilionsko dobro.
Ali, ostavimo povijest. Proslost treba
cuvati i cijeniti, samo u nju se nikada
ne treba zaklinjati, niti po njoj roniti;
proslost je zaokruzila svoje procese
samim tim sto se, na ovaj ili onaj nacin,
ostvarila u jednom razdoblju; proslost
moze da bude pouka, podsticaj, ali treba
gledati naprijed, treba ici dalje - pred
zivim covjekom je buducnost koja se ne
moze odloziti.
Dok, tako, melanholisem o proslosti,
pokusavam da iz rasutog pamcenja iskopam
dva dogadjaja:
- Uoci agresije na nasu zemlju, na jednom
eminentnom skupu intelektualaca u Oslu
poruceno je da mrznja nema milosti prema
onima koji odbijaju da se bore protiv
nje; ona ubija svakog ko joj se ne pokusa
suprotstaviti.
- Nekako u isto vrijeme, u beogradskom
Domu omladine cetnici vojvode
Seselja su razbili glavu velikom
piscu Mirku Kovacu,
autoru toliko znamenitih djela, medju
kojima i briljantnog poetskog spisa "Evropska
trulez", i to samo nekoliko
trenutaka posto je za govornicom iznio
svoje uvjerenje da je "duznost
svakog liberalnog intelektualca da ne
dozvoli da se od nase zemlje napravi
Rumunija"!
Sada je od cijele ove, bivse,
zemlje napravljen i Vijetnam, i Baskija,
i Irska, i Palestina, i Liban, i Bosna i
Hercegovina, i Libija, i Irak...
Ali, na ovom nesrecnom Balkanu,
ovoj nerazdvojivoj smjesi naroda,
kultura, civilizacija, religija, jezika -
svaka erupcija mrznje, izgleda da svima,
bas svima, neizbjezno donosi ulogu -
prokletog naroda.
A vulkan mrznje je otamo i krenuo,
prosukljao iz SANU, pa
je vjerovati da je minuli i ovaj, novi
rat posredno izraz i izbor kolektivnog
duha, a ne samo duha garniture koja je na
vlasti. Jer, na mitinzima, na trgovima i
promocijama mnostvo ljudi ce vikati da su
za mir, da ne zele rat, ali uistinu nista
nece poduzeti protiv ratotvoraca.
Moze li, poslije svega da
"covjek gleda svoja posla"?
Ne moze... Dugo bijasmo pod okupacijom
Turaka, pa Austrougarske monarhije, pa
Nijemaca i Italijana, pa Milosevica i
Tudjmana, a sada smo u neku ruku pod
aneksijom Nata i Evrope, na nasu srecu,
ili nesrecu.
Stoput treba biti robom - da bi srce
zapjevalo slobodom, neko je pjevao.
Oko nas su sve same teskoce i nevolje,
puna glava problema koje moramo rijesiti
uz odricanja, mozda nepoznata dosad.
Posebne, paralelne odnose nismo u stanju
uspostaviti sami sa sobom, a kamoli sa
susjedima. Mnogo je izazova koji traze da
se zestoko uhvatimo s njima u klinc, da
se iznadje izlaz.
Ali - kako! Kako, kada na ovom mrtvom
poligonu nebrojenih zrtava zbog kojih
place svako covjecno srce jos uvijek
vladaju oni koji bi i dalje da dijele i
razgradjuju rodjenu zemlju i prema cijoj
zamisli, na prostoru drugog entiteta ni
jedna ptica ne bi smjela nikad vise da
poleti, pcela da zazuji, i ni jedan, ni
Bosnjak, ni Srbin, ni Hrvat da se vise
pojavi.
Kako - kada se na sve strane bosnjastvo
ignorise, bosnjastvo koje nije politicka
kategorija, nije utopija - ono je
egzistencijalno iskustvo naroda koje se
na ovim prostorima kristaliziralo kroz
stoljeca.
Zato, vrlo postovani citaoci, vjerujte
ako hocete, ne vjerujte ako necete, mene
u ovom casu - vise od Srbije i
Kosova - tisti moja
Hercegovina i moja Bosna. Tisti
me, posebno, slucaj hercegovackog
pjesnika, nastavnika i logorasa Muhameda
Elezovica i doministra
unutrasnjih poslova Federacije pokojnog Joze
Leutara. |
|
Sve do Natove intervencije vjerovah da ce
nasa skora sudbina biti: borba protiv
ruznoce, pakosti i zla, borba za
suzbijanje vucje jagme za profitom i
primata privilegovanih, a za toleranciju
i suzivot, u cemu, ponekad, i necija
lijepa rijec, dobrota, necija
solidarnost, ili naprosto smijesak
smanjuju tenzije mrznje u kolektivnoj
ludnici u kojoj se citavi narodi nazivaju
hijenama.
Na to upozorava i slucaj Muhameda
Elezovica i Joze Leutara.
Prvi je, da podsjetimo, u maju prosle
godine u Stocu, usred
grada i usred bijela dana, na podmukao i
svirep nacin, iza ledja, napadnut i
zeljeznom polugom pretucen - valjda samo
zato sto je prezivio strahote i grozote Dretelja
i Heliodroma - i sto se
vratio da opravi svoju kucu, a drugi je, usred
glavnog grada BiH bio zrtva
gnusnog zlocina, tempirane bombe
- s tom razlikom sto se pjesnik Elezovic
probudio iz duboke kome i sto se danas,
umjesto u rodnom Stocu
lijeci u Sarajevu, dok
se Jozo Leutar, i pored
svih nastojanja ljekarskog konzilija nije
probudio iz kome, i sto je, umjesto u
rodnom Duvnu, sahranjen
na gradskom groblju u Mostaru.
I jedan i drugi slucaj su ispitivale i
rasvjetljavale lokalne, kantonalne,
federalne i Esforove komisije, ali sva ta
isljednistva o ovim, i jos stotinjak
teroristickih akata idu - macku pod rep.
Hoce li lanjsko mucko
premlacivanje Muhameda Elezovica u Stocu
i nedavno sramno ubistvo Joze Leutara u
Sarajevu biti posljednja opomena dovoljna
da oslobodi snage razuma nad mrznjom i
mrakom koji je sve gusci?!
Kada sam se zadnji put s njim sreo u Sarajevu,
dobri i plemeniti Muhamed
Elezovic bijase duboko potresen,
pricajuci kako zali divnog covjeka i
casnog Hrvata Jozu Leutara
i da saucestvuje u boli njegove obitelji.
Tom prilikom, Cuprijan Elezovic
dao je za casopis "Most"
najnoviju svoju pjesmu pod naslovom "Most
pjesnik". O pjesmi
nije nista komentarisao, nek se sama
tumaci ako je kadra. Samo je kazao da su
Stari most u Mostaru sagradili neimari
najbolje sto su umjeli kao Kapiju Sunca i
da bi (novi) Stari most trebalo da bude
Kapija Mudrosti, Kapija Mira i pomirenja.
Pred kojom ce nicice pasti sve ljudske
svinjarije. |
|