Dzemal Humo
PRLICEV PUCANJ U
HAJRUDINA
Dnevnik iz pakla |
Prethodni tekst
Lezo sam, u utorak
9. novembra '93., u Jablanici u svom
krevetu u garsonjeri Samackog doma, u
kojem boravim odkako su me ovamo
prekrcali iz Mostara, prije 2 mjeseca.
Cito sam nesto, a na drugom krevetu Ibro
i Mirso igraju sah. U 4 sahata, poslije
podne Radio Sarajevo javi: Srusen Stari
most! Totalna paraliza svega u meni, a
vec sam, odjutros, sve pute utro kod
sebe, za tako nesto. Naime, cijeli dan
razmisljam o dogadjajima od ravno prije
pola godine, o 9. maju, o ustaskom napadu
na nas, i o ovim strahotama i belajima
sto su nas, u medjuvremenu, snasli od
njih. Nisam imo nista popit, sigurno bih,
naex, iskapio politre kakve mucenice.
Puni su oni tamo, ko sipak, silnog
naoruzanja i logistike: PAM-ova, PAT-ova,
VBR-ova, Zolja, Sijaca smrti, Maljutki,
topova, tenkova, oklopnjaka, ratnih
aviona i helikoptera, bagera, buldozera,
rovokopaca, dampera, te sve moguce
elektronike za lociranje, prisluskivanje
i ometanje nasih, vise nego oskudnih,
radio veza. U Mostar su
stigle i mnoge, gardijske bojne iz Hrvatske. |
 |
Neosporno je da je osnovni
strateski cilj Hrvata u ovoj agresiji
ovladavanje cijelom dolinom Neretve sve
do Konjica, i dalje do Bradine. Kako to
nije islo lahko, kako su se nadali, onda
su svoj plan reducirali nekoliko puta i
evo, poslije pola godine, cijela je
Neretva, od Carinskog mosta do Tekije,
suvereno u nasim rukama. Pa sta je od
Mostara u rukama HVO-a? Mostar bez
Neretve! Imaju oni onaj restl od Mostara
koji bi, otprilike, osto od Splita kad bi
mu otkino Marijan, Dioklecijana, Rivu,
more i jos pola grada. To bi na sve
licilo samo ne na Split.
Cijelo ovo proslo vrijeme se pitam zasto
oni vec jednom ne krenu na nas. Prvobitnu
liniju razdvajanja, nisu pomakli ni za
cenat, ne racunajuci onih 10-tak kuca
vis-a-vis Tehnicke skole,
koju su "osvojili" nasi ljudi,
u njihovom zarobljenistvu. A sada sebi
kazem: Ne, nije moguce da su oni na ovom
ostali, to bi bila totalna blamaza i
vojni fijasko za toliku vojnu orgiju i
ratnu skalameriju. Neprilicno je za
toliku vojsku da 6 mjeseci krade bogu
dane, hara, pljacka, odvodi civile u
konclogore, a od ratnih vjestina samo
snajperisu civile i tuku artiljerijom,
izdaljeg, po kucama i narodu, a na Buleveru
i Santicevoj ni uha ne
pomaljaju. Ovamo su oni udarali, prvih
nekoliko dana, svom zestinom, ali kad su
vidili Kako Musa dere jarca, podvili su
repove i ostali nas curiti iza debelih
zidina, i iza njih, zasipati nas kisom
svakovrsnih kursuma i granata.
Rusenje Mosta vidim sada kao
crvenu, startnu raketu kojom je pokrenuta
silna lavina koja ce se sruciti na sokake
na Desnoj obali i izvrsiti masakr
Ljiljana i gradjana, koje tamo zateknu.
Slutim najgore. Za mene je vec puklo svih
5 brana na Neretvi i osluskujem huku
drugog Nojevog potopa, a u njegovoj barci
nema ni jednog mjesta za nas. Ovo je
Blickrig. Ne vjerujem da ce se Mostar
bolje sprovesti od Pompeja, Varsavskog
geta ili, birvaktile, Hazara. Vec je ta
koljacka bratija, racunam, u Santicevoj,
Cernici, Donjoj mahali... Bartolomejska
noc se smrkava nad Mostarom. Ima da nas
nema. Grom me je nebeski medju oci
smjerio.
Mi smo, u ovom slucaju, vojno potpuno
inferiorni i ne mozemo mi tako brzo,
kontam, prebaciti na onu stranu
odgovarajuce pojacanje, da im se
suprostavimo i odbranimo Desnu obalu, jer
nemamo dovoljno ni oruzja ni municije,
cak ni puscane, evo ni jednog mosta, a
cini mi se ni hornih ratnika, vise. Vidim
ja, svima je vise ovog belaja preko
glave, a bojim se i Liljanima. Daj Boze
da nemam pravo.
O Mostu vise uopste ne ramisljam. Jebes
Most. U ovom stanju svoga duha on mi je
zadnja rupa na svirali. Kada bude doso
njegov vakat, napravicemo ga mi, ako
ustreba, i veceg i ljepseg i starijeg,
kako bi znao kazat, otpopica, rahmetli
Ico. A ja, kako momentalno vidim
stvari, ne bih ga nikad vise gradio. Meni
su sada metli vreo sac na glavu i bojim
se da cu ga nosit sve do svoje smrti. I
da pozivim orlova vijeka, ispod njega
vise nikad necu moci vidit stvari onako
kako sam ih dosad vidio. Necu moci nikad
vise vidit most u svom svome monumentu.
Ja cu samo vidit tu jezivu, prijetecu,
zjapecu, opominjucu prazninu koja me
odonud uzasava... To je isto ko da zenu
svojih snova gledam kako mi rasirenih
ruku trci u zagrljaj, ali sva razroka,
razdrljena, sa rascupanom kosom do ispod
bedara i dozivlje me nekim prezrelim,
hrapavim i neartikulisanim avazom.
Vec je 5 sati, a ja sjedim vas obamro.
Sjetih se ove nase Kablovske televizije i
Dnevnika, kojeg daju u 6 i po, svaki dan.
Znam, ovaj ce ih dogadjaj zateci
nespremne, treba nesto odmah napisati.
Napisah nesto nabrzake, procitah i vidim
da je zbrda-zdola. Pisem ponovo, krizam,
ispravljam, prepravljam, dodajem i, tako
sve u sirovom stanju, smotam i zovem Mirsu
da otrci u Stanicu i ovo preda: vec je 6
i 15. A Mirso, ko gluho, krme, ne cuje.
Svi su taki sahisti, oni sva cula
iskljuce kad igraju.
U dva sahata poponoci, faca me san, a sve
se na meni i u meni raspada: misici mi se
i na rukama i na nogama cimaju od
kostiju, oci mi iskocile i ne vidim
prozor, sve mi se u trbuhu i prsima
istumbalo: sto je gore to je dolje, srce
mi preslo na desnu stranu, dzigerice mi
spale dolje a slezena dosla u grkljan.
Polahko me san savladava, a ja ponavljam
u sebi: Umrijeces ti prika nocas, zoru
neces docekati.
Sjutra me Huso pita:
- Kad si cu za Most?
- U 4 popodne, kazem.
- Pa, kad ono napisa, sigurno si to vec
imo pripremljeno?
- Moj Huso, velim mu ja, ono je napisano,
dva puta, za manje od jednog sahata, ali
to nije piso ovaj Dzemo,
to je piso neki drugi, tajnoviti Dzemo,
koga ni ja dovoljno ne poznam, pa nekad i
ne razumijem. To je guka, moj Huso, koja
vremenom sedimentira u ljudskoj dusi, i
kad u njoj vise nema mjesta, ona pokulja
i istace se tako zorno, da je ni kaseta
ne moze snimati, a kamoli covjek
zapisivati.
A komsija me, Remza,
pita?
- Gledao sam Te i slusao nekoliko puta,
na Kablovskoj; ne brenujes ih Ti, svosve.
A zar ne pomislis, nekad, da bi Te mogli
negdje zgrabit i da Ti ovo skupo naplate?
- E, moj Remza, velim mu
ja, greska je u Tvom, a ne u mom,
razmisljanju. Je li Ti mislis da kad bi
oni, nedo Bog, upali u Jablanicu, pa
ufatill i Tebe i mene, da bih samo ja
glavom platio, a svi vi sto sutite, da bi
ostali sa glavom na ramenu. Da si ozenjen
Hrvaticon ili Srpkinjom, da djecu nisi
sunetio, da Ti noga nikad nije
prekoracila dzamijski prag, da jedes kuci
krmetinu, sva tri obroka dnevno, da se
pokrstis, i predijes svoje ime u Ivan, ko
sto je Hasa Nozic
uradio, da objesis sebi krst o vrat, od
pokile, i puzes golih koljena po
kamenjaru Medjugorja ili
Ostroga, da im se
dodvoris, ulizes i grdne im usluge
obavis, sve preko mrtvih glava svoga
naroda, pa da te zato posade u
ministarsku fotelju Herceg-
Bosne, ko onu nesrecu, mog
exkolegu, inzinjera Zulfu
Robovica, opet bi se i tvoja
glava, katli-tadli, zakoturala po
kaldrmi, ko i moja. Ti si njima kriv samo
zato sto si se rodio sa imenom Remzija,
nikakva im vise Tvoja krivnja ne treba.
Bogami, ko da si slijep i gluh pa ne
vidis sta im je konacna nakana. I ako ce
se mojom glavom sutat po avliji, neki Ostojici
i Maksimovici ili Bobani
i Prlici, onda cu i ja
da kazem, barem stoti dio, svoje istine.
Eto, sluso si me, nikad i nikad, ni
jednom rijecju, nisam nesto reko sto nije
gola i nepatvorena istina, Boze sacuvaj.
Ali ne reci, u ovoj situaciji, popu-pop,
bobu-bob, onda sam hipokrit, licemjer,
kukavica i seronja, a tih se
kvalifikativa uzasavam.
Dosla raja, prekjuce iz Mostara i
pricaju da je onog momenta kada je puko
glas po Mostaru, da je srusen Most, 5-6
stotina raje, u hipu, preko zicara, bilo
na onoj strani, sa oruzjem u ruci, bez
poziva, organizacije i komande. Svi su
trcali koliko ih noge nose, spremni da
izginu do posljednjega.
Nema sale!
Nema sale, bogti jadan. Sa mostarskom
rajom, kada bude stani-pani, nema
zajebancije. Ni mi sami sebe dovoljno ne
poznamo. Ne poznamo tu latentnu zivu silu
koja je utkana i u potku i u osnovu ovog
materijala, i koja nas svaki put, iznova,
iznenadi, ohrabri, ojaca i podigne u
nebesa.
A do cuprije dotrcalo, sve u behutu i
raspameceno, stotine ljudi, zena, djece,
diglo ruke nebu, placu, kukaju, bogorade
i proklinju.
U to isto vrijeme u Jasenici,
Rodocu, Cimu, Ilicima, na Aveniji, ispred
kafica na Starom igralistu... hiljade se
rafala sasiplju u nebo: vriska, huka,
slavlje i veselje, euforija, urnebes,
kucaju se case, grli i nazdravlja, a pice
tece potokom i jazom. Toliko zveke nije
bilo, ni stoti dio, u Mostaru, 9. maja
'45. god., kad su javili da je pao
Berlin, Njemacka kapitulirala i da je
zavrsio II svjetski rat, u Evropi. |
 |
Pricaju mi da se onaj moj papir reemitiro
nekoliko puta na Radio Mostaru: plakala
raja i na nasoj i na onoj strani. I Radio
Sarajevo to emitiro. Poslo mi Fazlo,
urednik Kablovske, Crnog,
da me pita hoce li dati nekim Sarajlijama
onaj moj papir, traze da ga okace na neku
izlozbu.
A to je bio samo moj grc, vapaj, ocaj,
gdje sam molio Liljane, kumio ih,
preklinjo, hrabrio i sokolio.
Molio sam Ljiljane u Santicevoj,
Bulevaru, Cernici, Semovcu i Donjoj
mahali, i zavrsio, otprilike, ovako:
Ne dajmo papcima da nam dodju do Neretve
i da nam je opogane.
Ostalo nam je ona Jedina.
To je nasa Sveta Rijeka, nas Kult, nase
Molenje, rijeka naseg vjerovanja,
zaklinjanja i ociscenja.
To je nas Jordan, nas Gang.
To je rijeka nasih mladosti i nasih
starosti, blagodati, haira i bericeta,
rijeka Nase civilizacije. Ona je nas
Eufrat, nas Nil, nas Jang Cenk Jang.
To je rijeka nasih rascenja i uzrastanja,
nasih sejtanluka, hairsuzluka, kahpiluka,
hrsumluka, hasiluka, ujdurmi,
ugursuzluka, alcakluka, seretluka,
akrobacija i pehlivanluka, liskaluka u
fiskaluku, gaziluka i svih bogoretnih
marifetluka, natjecania i nadmetanja,
ogledanja i zagledanja, gitara i slagera,
ceznji i uzdaha, nasih prvih ljubavi i
vrelih poljubaca.
Ono je nasa Temza, nasa Neva, nasa Sena.
To je rijeka nasih vikenda, raspusta,
ferija i godisnjih odmora, kupanja i
brckanja, lovljenja i ribarenja,
vratolomija i avantura, ladjarenja,
bivakovanja, i cadorovanja, gradelanja i
aksamskih pijuckanja, kahvenisanja i
muhabeta, rahatluka i serbezluka,
zafrkancija, zajebancija i podjebancija.
Ona je nas Jukon, nas Jenisej, nasa
Parana, nas Kolorado.
To je rijeka nasih relaksacija,
melanholija, samotovanja, sanjarenja,
opustanja, meditacija i inspiracija.
Ono je nas Don, nas Dunav nas Ind, nas
Misisipi, nas Amazon, nas Rio Grande. To
je Rijeka Nezaborava, Rijeka nasih
stalnih prisjecanja i zeljnih povrataka.
Ona je Nasa Neretva, Nasa Rodjena -
Dragulj koji tece, kako su je davno
nazvali Stari Kelti i to je vjerno ime,
kroz milenije, zadrzala do dana
danasnjeg.
I, evo sada, kidisali papci da, nam ovu
nasu Miljenicu obescaste, srce da nam
iscupaju, dusu da nam satru, razum da nam
pomute.
Ne dajmo Neretvu. Branimo je. Branimo je
svim i svacim. Branimo je i prsima i
zivotima svojim.
Potok krvi dajmo za nju, ne zalimo je.
I, svaku kap nase krvi zamjenimo prije za
stotinu pasjih glava.
Prethodni tekst |
|
