Salko Saric
MURAD EFENDI U
MOSTARU 1858. GODINE
Austrijski knjizevnik i diplomat Franz
von Werner
u sluzbi Otomanskog carstva |
Murad Efendi (Murat
Efendija) je tursko ime Franza von
Wernera, koje je uzeo prelaskom u tursku
sluzbu. Bio je sin vlastelina u Hrvatskoj,
rodjen 30. maja 1836. godine u Becu.
Rano je stupio u austrijsku vojsku, ali
ju je uskoro napustio, da bi 1853.
prihvatio otomansku vojnu sluzbu. Poslije
rata 1856. bio je, zaposlen u otomanskom
ministarstvu vanjskih poslova, zatim je
dodijeljen velikom veziru Mehmed-
pasi i povjerene su mu razlicite
misije, 1859. boravi u Bukurestu,
a 1860. u Palermu.
Godine 1864. imenovan je za otomanskog
konzula u Temisvaru,
1873. za generalnog konzula u Veneciji,
a 1874. u istom svojstvu premjesten je u Dresden.
Godine 1876. je upucen za, savjetnika
ambasade u Pariz, ali
nije stupio na tu duznost, nego je
pocetkom 1877. pozvan u kabinet velikog
vezira Edhem- pase,
svoga zastitnika. Na ljeto iste godine
imenovan je za rezidentnog ministra za Svedsku
i Nizozemsku sa
sjedistem u Haagu.
Godine 1880. u rangu i sa titulom
opunomocenog ministra i izvanrednog
predstavnika umire u Haagu
14. septembra 1881. godine.
Knjizevni opus Franza von Wernera
je znatan. Godine 1869. objavio
je djelo "Klänge aus
Osten" (Zvuci Istoka),
1870. "Durch
Thüringen" (Putovanje kroz
Tiringiju), 1877. "Türkische
Skizzen" (Skice iz Turske),
1878. "Nasreddin Chodja, ein
osmanischer eulenspiegel" (Nasrudin
Hodza, istocnjacki objesenjak),
1878. pjesme "Ost und
West" (Istok i Zapad) i
druga djela. Od deset napisanih dramskih
djela najpoznatije su mu tragedije "Selim
der Dritte" (Selim III) i "Ines
de Castro". Kompletan
dramski opus F. Wernera
bio je na repertoaru beckog Burgtheatera,
te na mnogim pozornicama Zapadne Evrope
krajem 19. stoljeca. Posthumno su mu
tiskana sva dramska djela objavljena u
dva sveska 1881. godine |
 |
|
Murad Efendi je boravio u
Mostaru krajem aprila 1858.
godine u diplomatskoj misiji
poslanoj od Porte, a o
tome cemo nesto vise reci na
kraju ovog teksta. Svoja sjecanja
sa tog putovanja objavio je u
knjizi, tiskanoj u dva sveska,
pod naslovom "Türkische
Skizzen" (Leipzig, 1877.), u
prvom svesku objavljen je tekst
"Grinnerungen aus der
Herzegowina" -
Sjecanja iz Hercegovine
- str. 128-160. |
|
Osim Mostara boravio je
kratko i u Stocu,
putujuci za Trebinje. Iz
tog interesantnog teksta ovog uglednog
diplomate saznajemo veoma zanimljive
detalje o velikom otomanskom carstvu,
koje je pri kraju svoje moci, ali
i neke opservacije o njegovoj proslosti:
"Osmansko carstvo se osvajanjem
oblikovalo iz konglomerata drzava, a da
osvojene zemlje osvajaci ne bi stopili u
jedinstvenu drzavu a podcinjene narode ne
bi stopili u naciju. Religija pobjednika
bijase vanjska veza za ovaj kompleks
zemalja i naroda, a kalifa kao religijski
poglavar, najvisi vodja, gospodar i
vrsilac moci. Pokusaj stapanja osvajaca i
osvojenih u naciju nije cinjen nikad i
nigdje; takav pokusaj lezi izvan
islamskog nazora". (str. 129-130)
Iz ovog diplomatskog zapisa saznajemo da
su na put u Bosnu
krenuli tako sto je Porta
ovoj misiji na uslugu stavila jednu
drzavnu fregatu. Prvo su pristali na Kipru,
zatim u Smirni, Rodosu i
Krfu, "radi nekih
poslova", da bi odatle pristigli u Bosnu,
tj. u "bosansku luku u
zaljevu Klek". Od Kleka
do Mostara putovali su
na bosanskim konjima, za ciju
izdrzljivost je Murad Efendi
pun hvale. Putovali su losim cestama po
"stjenovitom, neprohodnom
terenu" jer: "gradnja
cesta je kod domaceg stanovnistva stalno
odbijana s gnusanjem. Neprohodnost
njihove kamenite zemlje za njih je uvijek
znacila nuzan bedem protiv neprijatelja,
a taj neprijatelj se vijekovima zvao
Austrija". (str. 136)
Za raju u Bosni kaze da
se hranila jednostavno i da se njihova
kuhinja sastojala "od vlaskih
mamaliga (kukuruzni kolac), luka, ovcijeg
sira i mlijeka, a riza i peceno ovcije
meso su iskljucivo svecana jela. Usprkos
ove jednostavne hrane, ovaj soj ljudi
nize srednje gradje lijep je i
snazan". (str. 138) Od stanovnika,
tokom putovanja za Mostar,
susretali su samo muske pripadnike raje,
a oni su "nosili haljetke od
svijetlo smedjeg filca, hlace od istog
materijala plave ili bijele boje naborane
sve do koljena, a odavde prelazeci u
dokoljenice. Turbani i pojasevi bijahu
tamno crveni, obuca se sastojala od
opanaka, na zatiljku su imali zadjevene
cibuke. Turski jezik nisu razumjeli;
inace cak i muslimanski seljak ove zemlje
obicno govori slavenskim jezikom koji je
zasicen turskim rijecima". (str.
138)
O nacionalnom identitetu Bosanaca
saznajemo ovo: "Nacionalna
misao kod ovog naroda jos je uvijek u
religijskim povojima. Kada se domace
stanovnistvo upita za nacionalnost, onda
ce jedan reci: "Ja sam
musliman", drugi: "Ja sam
hriscanin", a treci: "Ja sam
katolik". (str. 139) Diplomatsku
misiju iz Turske u mostarskoj dolini
docekali su mostarski prvaci. U njihovu
cast tu je postavljen garnizon, a pasa ih
je pozvao pred sator, koji je postavljen
u tu svrhu. (str. 140)
O gradu Mostaru saznajemo da se:
"Broj stanovnika Mostara procjenjuje
na 19.000, od cega su vecina muhamedanci.
Njih 3.000 se izjasnjava kao krscani
grcko-istocnog obreda, a 500 kao krscani
rimokatolickog obreda. Grad ima
40 dzamija i dvije grcke crkve. Kuce
gradjene od kamena imaju malo drvenih
elemenata. Prema orijentalnom nacinu
gradnje zlijebovi na krovovima uglednijih
zgrada jako strse naprijed, a prozori su
opremljeni musebcima. Klima je blaga,
slicna dalmatinskoj; ljeti pritisce zega,
a ako vjetar piri preko usijanih
stjenovitih masa, zega gusi. Od
industrijskih proizvoda grada zasluzuje
da se poimenicno pomene izvrsno
pravljenje blistavog oruzja". (str.
140-141) U Mostaru je
Murad bio smjesten u kuci nekog Hasanbega,
"Hasan- beg, tako se zvao moj
Amfitrion" (str. 141), a komesar
diplomatske misije Kemal Efendi
bio je smjesten u Konaku
(guvernerskoj zgradi). "Konak je
prostrana gradjevina, projektirana prema
carigradskom obrascu, ali izvedena sa
sklonoscu prema utvrdjenom dvorcu".
(str. 141) Od svog domacina
Hasan- bega Murad saznaje kako su Bosanci
nezadovoljni reformama sultana Mahmuda, o
velicini zlocina Omer- pase Latasa koji
je unisto kompletno bosansko plemstvo, te
kako Porta ne pokazuje nikakvo
razumijevanje za probleme Bosne zbog
novonastale politicke situacije u Evropi.
Saznajemo i da se Muradov
domacin Hasan- beg borio na strani Husein-
kapetana Gradascevica za
autonomiju Bosne
(1831-1832), te da ga je "postedjela
sudbina od smrti". (str. 141-142)
Informirani smo i o tome kako
"slavenska propaganda nastoji
povezati bosanske muhamedance s
krscanima, naravno s reservatio mentalis:
ako su najprije prognani Turci, onda se
hocemo razracunati s gospodarima".
(str. 139-140)
O nekim obicajima u Mostaru
saznajemo da su djevojke iz harema
uglednijih mostarskih kuca odlazile
ponedjeljkom i petkom u setnju u slobodni
prostor. Tim danima, po povratku kuci,
njihovi prosci su mogli razgovarati sa
njima kroz musebke u avliji, jer kako
rece Hasan- beg
"bolje je da na vrijeme upozna svoju
zenu, nego da s njom prve rijeci izmijeni
tek nakon vjencanja kakav je obicaj u Carigradu".
(str. 145) Saznajemo i to da su otmjene
dame u Bosni odjevene
prema carigradskoj modi kao i to da se na
lijevoj obali Neretve, u
podrucju izmedu Jablanice
i Seonice
"muslimanke pojavljuju posve
nepokrivene, a ovaj izuzetak se prihvata
kao adet (obicaj)". (str. 145-146)
Inace, cilj diplomatske misije
poslane od strane Porte u Mostar bio je
ovaj. Pocetkom 1858. godine
izmedu Porte i Crne
Gore izbio je spor oko
razgranicenja. Navodno su bili sporni
neki pasnjaci kod Grahova,
pa se Porta osjetila
primoranom poslati neke bataljone u juznu
Hercegovinu i istovremeno je
odaslala izvanrednog komesara za
ispitivanje i reguliranje spornih
pitanja. Kao komandant vojske poslan je Husein-
pasa, a za komesara misije
poslan je Kemal Efendi i
Murad Efendi kao njegov
sekretar. Crnogorski knez Danilo
u Mostar na pregovore
poslao je svoga sekretara gospodina Delarua,
kao svog opunomocenika. Kako nam Murad
saopcava, pregovri u Mostaru
nisu uspjeli "diplomatija nije mogla
nista da uradi nego da stvori uvod u
poglavlje koje se treba ispisati
macem". (str. 146) Husein-
pasa je 29. 04. 1858. godine iz Mostara
krenuo prema Crnoj Gori,
tj. Grahovu. O sukobu
izmedu turske vojske i Crnogoraca
(od 11. do 13. 05. 1858. godine), kojeg
crnogorski historicari slave kao
"veliku pobjedu" Murad
Efendi izvjestava:
"...Stanje stvari bilo je slijedece:
Husein-pasa je u svom
logoru bio nedovoljno obezbjeden
namirnicama buduci da je znatan transport
hrane pao u ruke pobunjenika. Nakon sto
je ponovo odbio pokusaje jurisa Crnogoraca,
stupio je s njima u pregovore.
Izmedju njega, izmedju jednom vec
pomenutog Delarua i
crnogorskog glavara utvrdjeno je:
osmanlijske jedinice se za predaju
utvrdjenog logora mogu nesmatano povuci
na utvrdu Klobuk.
Povlacenje je pocelo, a ipak na pola puta
usred jednog klanca, bilo je prekinuto
napadom Crnogoraca.
Sutnja topova oznacila je kraj borbe.
Dolaskom cetvorice neregularnih jahaca,
domacih stanovnika Trebinja,
upoznati smo s tokom borbe: osmanlijski
bataljoni vise nisu postojali. Samo su
pristigli bjegunci, pojedinacno i u malim
grupama sa polomljenim oruzjem i bez
odbrane, garavi od baruta, s odjecom u
dronjcima i umrljani krvlju. Kukavna
slika! Samo su neki lakse ranjeni
umakli; drugi su poklani. Crnogorci su
ovoga puta prekrsili svoj stari obicaj
da, ranjenicima odsijeku glave i velikim
dijelom ga reformirali tako da su onima
koje su ugrabili jataganom skalpirali
gornju usnu, nos i dio koze sa cela, da
bi te pobjednicke trofeje ponijeli kuci.
Mi sami smo zrtve one kanibalske strahote
koja moze biti u slici i prilici Bozijoj,
zalosni dokazi kako licemjerstvo i fraze
postojano vladaju svijetom. Za
ova se plemena zahtijeva interes Evrope u
okvirima krscanstva i kulture! Crna Gora
drzi do nezavisnosti, a ipak i nezavisno
od stalnih odnosa sa Venecijom i ostalim
krscanskim Zapadom, ova utvrda grcko-
slavenske kulture jos uvijek stoji na
stanovistu Hurona i drugih divljaka.
Crnogorci jednaki sa
ostalim Slavenima
turskih zemalja, ne bore se za svoju
egzistenciju - jer ona ni sada nije
ugrozena - nego se bore za posjedovanje
moci. Dobro, protiv toga se nista ne bi
moglo primijetiti. Ono sto je u tome lose
jeste laz kojom se ogrcu ova
nastojanja i nastoji se obmanuti javno
mnijenje Evrope, prikazujuci
borbu kao otpor kriscanstva protiv
islama, kao boj za kulturu protiv
varvarstva. Do sada Slaveni
turske jedva da su stekli pravo da
nastupe u ime civilizacije i da pod ovim
izgovorom apeliraju na simpatije Zapada.
Njihova kulturna misija u najboljem
slucaju je ne posve sigurna promjena u
buducnosti. Kakav god se prigovor
stavio protiv Portine vladavine -
Crnogorci i njihovi saplemenici danas
jedva stoje na nivou kulturnog stanja, a
izvjesno ne na nivou humanistickog stanja
na kojemu se nalazi osmanlijsko pleme.
Ovaj vjerolomstvom izazvan pokolj bice u
crnogorskim puckim pjesmama slavljen kao
slavna pobjeda kod Grahova!..."
(str. 154 - 156)
LITERATURA
- Murad Efendi, "Türkische
Skizzen", svezak 1, str. 128 - 160
- Heinrich Ziegler, "Murad
Efendi", Diss. Münster 1917,
(izdano kao knjiga u Dortmundu 1917.
godine)
- I. Pederlin, "Franz von
Werner" U: Südostforschungen 32,
1973 - Franz Brümmer, "Lexikon der
Deutschen Dichter und Prosaisten des 19.
Jahrhunderts." Bd. 5. Leipzig (?)
str. 89 -90 |
|
