Dzemal Humo
PRLICEV PUCANJ U
HAJRUDINA
Dnevnik iz pakla |
Prethodni tekst ·
Nastavak teksta
Na izgradnji ovih puteva,
pruga, mostova, ja osobno nisam radio,
ali sam skoro 3 pune decenije proveo u
ovim gudurama, na hidroelektranama, na
pripremi, na projektovanju, na izgradnji,
na odrzavanju njihove pogonske
spremnosti, na rekonstrukcijama. Za sve
ove poslove, isto kao i za puteve, pruge
i mostove, treba mnogo ljudi svih mogucih
profila i kvalifikacija, od najnizih do
najvisih. Na gradilistima su redovno
mladi ljudi, koji su ostavili svoje tople
i udobne domove u gradovima, mlade
supruge i djecu u skolama, koja rastu van
domena oceva autoriteta, i dosli ovdje da
mladost provedu u hladnim barakama,
menzama sa jednolicnom hranom, u
blatnjavim cizmama, sljemom na glavi i
prokislom kabanicom na ramenima, u strahu
kad ce se iznad njega omaknuti kakva
pecina i smlaviti i njega i radnike mu,
kad ce stati na kakvu curuk tahtu i
dzombosati se u nepovrat, kad ce se
otkaciti rotor generatora sa kranske kuke
u strojari a on ne zna sta se to dogodi:
zemljotres od 10 stepeni, atomska bomba
ili se dogodio Smak svijeta, kad ce neko
ograjisati na blankiranu zicu, a takvih
je na stotine, koje izmaknu kontroli i
dodju pod pogibeljni napon, kad ce se
Juso sofer napiti i istresti nocnu smjenu
u nabujalu rijeku, kad ce u Bajrinu
birtiju, Podgoricu, doci nova smjena
Spediterki i sve mu konte, radne planove
i programe pomrsiti, kad ce... U sve ove
objekte, pored grdnog betona i armature,
ugradjuje se i sva sila opreme vrhunske
tehnologije: brojni cjevovodi i
zatvaraci, turbine i generatori, dizalice
i kranovi, motori i transformatori,
rastavljaci i prekidaci, ispravljaci i
pretvaraci, vodovi i dalekovodi, zice i
kablovi, releji i automati, instrumenti i
agregati, ultrazvucni, infracrveni i
laserski sklopovi, zicne i bezicne audio
i vizuelne komunikacije, telemetrijski i
telemehanicki pretvaraci i monitori,
mini, mikro, i makro kompjuteri, te jos
sijaset drugih zavrzlama koji svi moraju
da rade u taktu i ritmu neuporedivo
uskladjenijem od Novogodisnjeg orkestra
Becke filharmonije.
U ove objekte se ugradjuje um,
pamet, znanje i obrazovanje, visprennost,
znoj i misice, nervi i dusa svoja,
mladost i zdravlje a cesto i ono
najsvetije - zivoti svoji. Na izgradnji
hidroelektrane Jablanica poginulo je 45
ljudi, a samo jednog dana njih 17 na
jednom miestu, kad je skela popustila pod
teretom i obrusila se u ambis. Na
izgradnji hidroelektrane Rama poginulo
nam je "samo" 10 graditelja.
Nisam slikar i ne umijem naslikat most:
ni grafitom, ni pastelom, ni bakrorezom,
ni duborezom, ni akvarelom, ni uljem.
Nicim, sem fotoaparatom. Nisam poeta i ne
znam srociti 10-ak stihova o
cupriji-dugi, sto nebo i zemlju veze.
Nisam ni politicar da znam price pricat o
mostovima sto ljude, narode i
civilizacije spajaju. Ja iz te, da tako
kazem, pticije perspektive, ne znam
gledati ni most, ni centralu, ni
fabriku... Ja ih, cini mi se, znam
gledati ocima jedinke, iz beskrajne
kolone graditelja, iz zablje perspektive,
odnosno fundamenta, i prisjecati se, ili
zamisljati, one grdne umne, emotivne,
fizicke i materijalne napore, a i brojne
radosti i osjecaje vlastitog ponosa, dok
se ovakav jedan objekat zapocinje i
privodi kraju. Cim se objekat zavrsi on,
za graditelja, gubi svoju suptilnost
stvaranja: osjecajnost za nevidjeno,
opreznost za dubiozu, spremnost za
nenadano, sigurnost za uradjeno. On
postaje materija, a graditelji, sa jos
istancanijim osjetilima, nose svoje duse
dalje i ugradjuju ih u slijedeca
gradilista.
Zato sam, prvo sa nevjericom, a
onda so zaprepascenjem i velikim bolom,
poco primati vijesti o rusenju mostova u
Mostaru, po onda i onih drugih.
U Mostaru je, u najuzoj carsiji,
sruseno, do temelja, svih 5 mostova, pa
ako ovome dodamo i dva zeljeznicka i
jedan cestovni, na njegovoj blizoj
periferiji, onda je to 8 mostova.
Prvo su sruseni, u maju '92., svi sem Starog
mosta, koji je srusen posljedni,
godinu i po dana kasnije. Nisam se, cak
ni do dandanas, potrudio do saznam ko ih
je srusio: Srbi ili Hrvati.
Znam da su i jedni i drugi imali svoje
straze na njima, - jedni sa jedne a drugi
sa druge strane mosta. Do se postavi
citav taj rusilacki saltanet pod most
treba vazdan ljudi i poslova, pa mi je
daleko od pameti da straza na jednoj
strani mosta ne zna da se isti most
minira, na drugoj strani.
Ovo moje mozda i povrsno rezonovanje mogu
preslikati i na rusenje mostova u Zitu
i oba mosta u Capljini,
koji su sruseni odmah u aprilu '92. god.
Hrvati su rusili i
srusili sve mostove na putu M-17,
od Bijelog Polja do Jablanice.
Na Aleksin Han je Ivan Rogic, predsjednik
HDZ-a Jablanica, dovezo cisternu
dinamita, 12. aprila 1992. god.,
i postavio je na most, ali je samo
djelimicno ostecen srednji, veliki
raspon, tako do je, uz neki provizorij,
opet posto prohodan i za drumska vozila.
Ponovo su dosli, 8. avgusta iste godine,
zatekli nespremnu nasu strazu, koju je Armija
u medjuvremenu postavila, ubili dvojicu: Senada
Begovica i Mirsada
Begica, a sestoricu zarobili,
odvezli ih u Split i,
poslije grdnih maltretiranja i ponekog
degeneka, razmjenili za svoje.
I most na Bijeloj rusen
je 2 puta: prvi put 12. juna '92., kad je
srusen samo kraci raspon prema Mostaru,
pa je i on, poslije nekakvog
majstorijanja, premoscen i posto
prohodan. Opet su dosli 10/11. maja o.g.,
tj. dan poslije napada na Mostar,
i do temelja porusili oba mosta: na Bijeloj
i Jasenjanskom potoku.
Tom su prilikom ubili: Esada
Delica, Ibrahima Omerovica i Samira
Memica i zarobili 7 Dreznjaka,
koje su "Liljani"
oslobodili poslije oslobadjanja Bijelog
Polja. Sva je prilika da Sokoli
tada nisu bili na svom mjestu, mada im
ova mahana nije svojstvena.
Pokuso je HVO, svim
silama, da srusi i ona 3 mosta, u Dreznici:
cestovni preko Neretve,
zeljeznicki preko Drezanke
i most za Vrda na Drezanki,
ali su Sokoli
blagovremeno odbili Hrvate
dovoljno daleko, i sa Cabulje
i sa Cvrsnice, i tako
sacuvali ove dragocjene mostove.
Mozda bi mogla biti posebna prica o mostu
na Musali - Titinu mostu.
Ne znam kad je ovdje napravljena prva
cuprija i kako je ona izgledala, ali je
vjerovatno izgradjena najkasnije u 17.
stoljecu, jer su vec tada
postojale obje dzamije, sa obje strane
cuprije: Musala i Ricina,
odnosno Cosehavadzina i Lakisica
dzamija.
Prilikom izgradnje uskotracne pruge,
desio se, za nas tehnicare, kiks:
zeljezni resetkasti most, sto je bio
izradjen u Madjarskoj i
dovezen prugom iz Metkovica
u Jablanicu, da se
montira na vec izgradjene temeljne stope
na obje strane rijeke, bio je kraci 4
metra od predvidjenog. Onda su ovu
konstrukciju vratili u Mostar
i montirali je na Musali,
a novi most porucili u Engleskoj.
Vjerovatno ta konstrukcija ni ovdje nije
nasla svoje pravo mjesto, pa je vrlo
brzo, nakon 40-tak godina, tj. 1936.
god., napravljen novi,
armiranobetonski most, na istom mjestu,
tj. izmedju hotela "Neretve"
i "Bristola".
To je onaj fini most, svima nama itekako
poznat, kojim je cijeli Mostar,
barem jednom dnevno, preso preko njega,
zaustavio se i naslonio na jednu od
njegovih ograda, posmatro Neretvu
i lijepi svijet sto prolazi pored njega i
divio se ljepoti i mladosti, sto ga je
neprekidno zapljuskivala.
Odrasto sam i sazrio u nasoj staroj
porodicnoj kuci, sto se nalazila na
sadasnjem parkiralistu, slobodnom
prostoru izmedju Stare poste
i Krasa. U Cernici
mi stanovali udata sestra i amidze i iso
tamo svaki dan - preko mosta, 8 godina u Gimnaziju
- preko mosta, redovno u Cim
- preko mosta, na poso - preko mosta, u
setnju do Rondoa i Balinovca
- preko mosta, na randese - preko mosta.
Dobar dio mladosti sam ostavio na
terasama Neretve i Bristola,
pa kad sve ovo saberem, ispade da cijeli
zivot nisam nista drugo radio, nego visio
na ovom dragom i prelijepom mostu.
Za vrijeme izgradnje ovog mosta
napravljen je jedan privremeni, drveni
most, ciji se temelji i danas vide, kad
se gleda nizvodno, pod most. Silazilo se
na nj iz Kalajdzica sokaka
i izlazilo kod Banje.
Most na Musali srusili
su '92. UNPROFOR je, novembra iste
godine, dovezo jednu resetkastu
konstrukciju i premostio Neretvu,
ali ga se HVO dopovezo,
dok mu nije doso glave. Prvo je, 20. maja
'93., poslo na nj cisternu
dinamita, ispred Gimnazije,
koja je, "srecom", skrenula u Banku
i srusila je do temelja, pa su ga stalno
granatirali sa Huma i Planinice.
U petak 23. jula o.god., u 6 i 15, pocela
je strasna zveka i tutjava, u neposrednoj
blizini moje kuce, u Fejicevoj,
ni 200 metara daleko od mosta. Bio sam
upiso 30-tak recki u svoj rabos, a dodje Lilja
u 7 i 30, donila mi dorucak, i odmah sa
vrata, sva uplakana, kaze da su
srusili most na Musali, sa 34 granate, i
da geleri pljuste po njihovim sobama i
kucama. Prebili mu kicmu, glavni
nosac, i most se presamitio na dvoje.
Drvena se potplata sva rasturila i most
je potpuno neupotrebljiv. Prekinuli i
vodovodnu cijev, sto se vodom
snabdijevalo sa one strane, i sad je
jedina cesma, na cijeloj nasoj strani, na
Luckom mostu. To je
cijev sto visi o sajli, jer je i ovaj
most porusen. |
 |
Osto je jos jedino Stari most,
kojim se, samo u trku, moze preci, jer ga
artiljerija i snajperisti stalno
zasipaju, cijelo ovo pola godine. I onaj
pokrov na mostu, od cijevi, mreze i
dasaka, sto su ga montirali Ale
Dzinovic i rahmetli
Mirza, jos dok su ga cetnici
granatirali, do 9. maja, razvaljen je i
ne cini nikakvu zastitu, kad se preko
njega pretrcava.
Raja sada napravili ponton, na Bunuru,
a malo uzvodno, na Peralama,
izlijevaju temelje da postave zicani.
Ovaj opanak, sto mu je caca prije
jednu, dvije, tri, cetiri decenije, siso
sa Zovnice ili sljego preko Buska, pa
bespravno sagradio kucu na muslimanskoj
zemlji ili eraru u Ilicima, Cimu,
Smrcenjacima, Rudniku, Panjevini,
Djikovini, Bjelusinama, Sehovini... pa se
ta mjesta sada zovu Goranci Novi,
Nevesinje Novo... , ili se uselio u skupi
drustveni stan, u centru grada, posto je
zavrsio zanat, skolu, fakultet, posto
majstor, sef poslovodja, direktor, bio
clan poslovodnog odbora i komiteta SK,
magistriro i doktoriro, sad nas on
zasiplje granatama, i sa jedne i sa druge
strane, a u svim mogucim medijima narice
kako mu je Juga, njemu i njegovom
napacenom narodu, samo o glavi radila.
Ovaj papak, ako ovo bude cito, nikad nece
shvatiti o cemu ja ovo skrabam. Meni su Hrvati,
ovaj put, zapalili i sorili dvije
porodicne kuce: vilu u centru Mostara
i staru Kulu na
porodicnom imanju u Cimu,
na kojem su se moji radjali stoljecima,
pa i ja, koji smo u ljetnim mjesecima
dolazili na ovaj svijet, ali za njima ne
tugujem, toliko koliko za ovim mostovima.
Na rusenje mi kuca gledo sam ko na
euforiju, bezumlje, ali rusenjem ovih
mostova ubili su u meni i onu posljednju
zehru varljive nade, koju sam do sada,
vjerovatno nostalgijom a ne racijom, na
silu, zadrzavo u sebi, da ce mozda razum
ipak prevagnuti totalnu iscasenost uma,
kojim su, i jedni i drugi, naelektrisali
ovo podneblje. Ne mogu, ne mogu nikako do
pojmim da ipak tamo, u njihovim
korpusima, ne postoje one kriticne mase
trezvenih, razumnih, pametnih, cestitih,
a u prvom redu odvaznih i srcanih ljudi,
sto bi se reklo ljudi sa mudima, koji su
kadri isprsiti se i istrcati pred ovaj
stampedo, pa i ako ga ne mogu zaustaviti,
ono ga bar skrenuti na teren, na kojem ne
moze uzrociti ovolike belaje. Zar je
moguce da je taj silan svijet, sa kojim
sam rasto, skolovo se, radio, drugovo i
prijateljovo, odreda gola prostitutka i
pizduni. Ili je ovo neka opsta zaraza,
kuga, sap, slinavka koja je inficirala
sve do jednog, ili im je vrana mozak
popila i paralisala im elementarna
ljudska cula i osjetila, pa izgubili sve
duhovne i civilizacijske ziroskope,
kompase i orijentire.
Napravice Dzemo sebi
kuce, akobogda, i bolje i vece i ljepse
od ovih, i u Mostaru i u
Cimu, tu brigu ja ne
brinem. Ali sa kime ja ostavljam da mi
zive moji najdrazi, od kojih se jos mnogi
nisu ni rodili?
Bio sam na amputaciji druge noge u Splitu,
kad su mediji javljali o rusenju mostova
u Mostaru. Nisu ih
srusili odjednom, nego u razmacima 4-5-6
dana. A onda, se vaskoliki hrvatski
mediji dali u kuknjavu: kuku tamo njima;
aman zaman. Prave se brojne ilustrovone
monografije koje izravno stizu i u UN,
organizuju se izlozbe u Splitu,
Zagrebu, Ljubljani i inostranstvu,
kasirani panoi velicine skolske table
vuku se sleperima po bijelom dunjaluku,
na Poljudu se organizuje
veliki muzicki spektakl, na kome se
okupilo pola Splita,
formira se Udruga za
sponzoriranje izgradnje mostova u
Mostaru, vec je gotov i projekat
novog mosta na Musali, i
dali mu i ime: Splitski most,
bez obzira sto on jednim osloncem dotice
jednu, a drugim osloncem drugu dzamiju.
Topic, Prlic & Co ne skidaju
se sa mikrofona, ekrana i naslovnih
strana novina gdje sedmicama naricu o
sudbini mostova u Mostaru - stolnom gradu
Hrvata, mada i repci na grani cvkucu da
su bas i oni izravni naredbodavci
njihovih dosadasnjih, a vidjecemo i
buducih, rusenja, jedan kao gradonacelnik
Hrvatskog Mostara a drugi kao predsjednik
vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne, sa
stalnim stolovanjem u Mostaru, cijelo
vrijeme dok se ovaj dzombosavo i mostovi
mu letjeli u zrak.
Prethodni tekst ·
Nastavak teksta |
|
