Poludjelo džiklja šiblje. U vjetru se svija trava.
Šuti šuma i padina. Vedro nebo zavarava.
Svaki korijen ovdje niče iz zglobova i iz glava.
Uši čuju bruj motora što im tijela zatrpava.
Grije sunce. Liju kiše. Svakog srpnja žeteoci,
kreću žeti i prolaze stazom iznad istog sluha.
To su djeca. Mlade žene. Ili majke. Nisu oci.
Oni su u grobnoj jami.
Kost do kosti. Duh do duha.
Zemlja topla. Vlažna. Masna.
Svakoga srpnja sasvim ista.
Smiruje se dugo vrenje kojim je prožeše tijela.
Stalno joj je bliže život. Kost smrti je sasvim čista.
Mudrija za nebroj nas.
Prosinula bljeskom bijela.
Smrt je brza i konačna. Nepogrješiva i tačna.
Kad se zgodi i pogodi, ubitačna.
Ko će znati? Ko da shvati?
Uostalom, čemu, sve to?
Izginusmo nebrojeni.
Nastavi se vrelo ljeto.
Pišem, da se pamti, eto.
* * *
Atif Kujundžić
|