|
Gradimir Gojer jeste zaista neobična pojava on the Sky of culture Bosne i Hercegovine. I dramski pisac, dramaturg, režiser, pjesnik, publicist, direktor, ali i član. Stranaka. Različitih. U posljednje vrijeme. No, ne ulazeći u njegovu privatnost što nam valja cijeniti kod svake živuće osobe (kod nas je to još uvijek daleko od stvarnosti – mislim na rešpekt privatnosti!, op. a.), Grada, a ne libim se reći da je i moj ne samo kolega već i prijatelj, pokušava i to, moram priznati, i uspijeva, veoma uspješno održati ritam metodološki jetkog i višeslojnosti usmjerenog dramskog režisera.
Nije od onih koji će to raditi samo ”kod kuće”, u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Već će i sa uspjehom otići do Zenice. Da, sa uspjehom, bez imalo patetike. No, da pojasnim: Miodrag Žalica je pisac koji je iza sebe ostavio sijaset uspješnih dramskih ostvarenja, ali, kako i reče dramaturg predstave, Dr. Zehra Kreho, – Miodrag Žalica je oduvijek predstavljao svojevrsni enigmatski upit… Kako i rekoše, Žalica jeste zaista jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dramatičara. Možda je zbog toga i zadatak Gojerov bio utoliko teži jer valjalo se nositi sa ”bremenom” opstojnosti pisca koji je za nas, mlađu generaciju dramskih autora, bio dramski genije u pravom smislu te riječi. Čime to objašnjavam? Jednostavno, činjenicom da je Žalicu trebalo iščitavati i ne samo čitati. Danima, i vraćati se tekstu. Možda je Grada baš u tome i uspio. Kako? Višeslojnost! Da, kada glumački pokret na sceni dočarava okruženje oko Dolores Ibaruri La Pasionaria i kada revolucionarna Čičerone postaje više od pukog kazivača dešavanja odnosno redukcionistički predstavljajući dešavanja na sceni kroz repeticiju najznačajnijih dijelova teksta po završetku prezentacije. I ne samo to već i kroz čistoću viđenog gdje čak i lik Huana Ruisa (koji jeste možda najblijeđi u samoj predstavi, ali ne kao lik Gojera i/ili Žalice već kroz isključivo neubjedljivu prezentaciju samoga glumca) postaje dio sveobuhvatnog mozaika izričaja koji se ogleda u onoj čuvenoj sintagmi Non pasaran pretočenoj u domaće viđenje fašizma koji neće proći!
Pardon, Fašizam neće proći!
Čak ni izvanredna, žanrovski gledano, refleksija lika jednog Lavrentija Pavlovića-Berije ne može postati snažnijom od sveukupno ciljanog djela samog autora vođenog blagom rukom jednog Gojera (Staljin je ovdje samo lik bez teksta!? S razlogom! Dok Komaricki, Ivan Arpadovič jesmo svi mi, danas i ovdje).
Da, blagom rukom, uz izvanrednu scenografiju i kostimografiju Vanje Popović koja ne zamara već, dapače, samo nadograđuje potrebno, jer blagošću lika jedne samo naizgled ”razvratnice” Dolores dobijamo sliku bola jedne generacije koja ostaje neiskazana unutar sopstvenog pokušaja da promijeni svijet.
Da, svijet sumorne i oštre stvarnosti koja čak i u svojoj naivnoj želji da okruženje života samog postane boljim za sve nas, uspijeva ostaviti nadu da će, ipak, jednog dana i biti bolje.
Gradimir Gojer je, zaista, iščitavajući jedan period egzistencije Žalicinih junaka, uspio stvoriti sliku licemjerstva, ljubavi, patnje, mržnje, hipokrizije, borbe, ali i usmjerenosti višem cilju bez obzira na žrtve, pretočiti u veoma čitljivu predstavu za koju ne da pretpostavljam, već jesam i uvjeren, gledalište neće ostati nijemo. Već, dakako, aplaudirajući, stojeći (baš kako i ja to učinih u društvu moje supruge te noći u Zenici), stvoriće pretpostavke ne samo za održanje ovakvih predstava već možda i stvaranja novih, kreacija, ali i buđenja starih, vizija, boljitku svijeta u kojem živimo, što strijeme.
Ko pomenu Bulgakova i ”Majstora i Margaritu”?
Sabahudin Hadžialić
Zenica-Bugojno,
13.02.2007.- 16.02.2007. g.
|