|
Premda je duboko zagazio u pozne godine života, pisac Ivan Brajdić (1924. Brod Moravice, Gorski kotar) uporno dopisuje otvorene stranice svoga proznog stvaralaštva. Nakon zavičajno-domoljubnog romana Hod po mukama objavljenog 2004. godine, prošle je godine objavio svoju dvadesetu knjigu proze pod naslovom Trešnjevačke noći. Riječ je o knjizi u koju su uvrštene dvije novelirane ”staromodne” pripovijesti iz prošlih vremena, kako ih sam autor označava u podnaslovu djela.
Radnje pripovijesti pod naslovima Bijeg iz tmine i Grijeh i pokora odvijaju se u zagrebačkom kvartu Trešnjevka u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Pripovijesti projeciraju socijalnu sliku društva u kojem radništvo i niži slojevi proživljavaju sumorne godina bitisanja na gradskoj periferiji. Prepušteni sami sebi, pohlepnim poslodavcima i mrzovoljnim državnim činovnicima, nemoćni radnici i zanemarena sirotinja muče se i zlopate u nestabilnom vremenu između dva svjetska rata, radeći za koricu kruha i za zeru kavanskog duha koji im se nudi kao privremeni izlaz iz začaranog kruga straha, nemoći i posvemašnje neimaštine.
U pripovijesti Bijeg iz tame glavni likovi su industrijski radnik Ivan Lenković i bivša radnica Ljerka Špan. Mladenačku romansu začetu u tvorničkom krugu prekida Ivanova momačka nestrpljivost i sirovost. Želja da što prije ostvari strasne muške nakane uzrokuje prekid veze s mlađahnom Ljerkom, koja ubrzo napušta tvornicu i odlazi na nepoznatu adresu. Razočaran vlastitim postupcima i nenadnim prekidom veze s voljenom ženom, Ivan se odaje piću formirajući mokro društvo sa još dvojicom kolega po radu i večernjem dangubljenju. I dok ga nesretna majka Terezija čeka doma do u sitne sate, Ivan tulumari i bekrija po lokalnim kavanama, trošeći teško zarađene novce na piće i razuzdane žene odane najstarijem zanatu na svijetu.
Nasuprot njemu, Ljerka pokušava pronaći stručak sreće u zagrljaju drugog muškarca. No kako to obično biva u ovakvim situacijama, umjesto sreće ona pronalazi tugu. Najprije dobija dijete s nepouzdanim ženskarom Zdenkom Novačićem da bi se potom, nakon njegova bijega, iz nužde udala za Martina Kalića. Prisilni brak donosi joj još veće nevolje. Grubijan Martin zlostavlja je i tuče, ugrožavajući njezin i djetetov život.
Nakon višegodišnje patnje i zlostavljanja sreća joj se osmijehne Martinovim zaposlenjem u trešnjevačkoj tvornici. Dolaskom u poznatu sredinu, Ljerka odluči potražiti Ivana i zamoliti ga za pomoć i zaštitu od obijesnog supruga. Izmučen vlastitim zastranama i životnim pogreškama, Ivan prihvata Ljerkinu ponudu za nastavak ranije prekinutog zajedničkog života. U noći ponovnog susreta njih dvoje dogovaraju bijeg iz zemlje i odlazak u Ameriku. Taj plan uspijevaju realizirati i već za nekoliko mjeseci pronalaze zaposlenje u dalekoj zemlji, odakle se Ivan pismom javlja zabrinutoj majci Tereziji. Tako završava agonija zabrinute majke, dezorjentiranog sina, zlostavljane žene i njezinog nejakog djeteta. Poučna pripovijest podsjeća nas na ine životne sudbine koje su, zahvaljujući Ljudskoj želji, volji i odlučnosti preusmjerene s nemirne pučine razočarenja u mirne luke spasa.
Druga pripovijest pod naslovom Grijeh i pokora bavi se tematikom promašenog života osoba sa dna društvene ljestvice. Glavni likovi su sitni džepar Marko Zvonar i njegova kafanska družica Jelica. Markovi zgubidanski poroci dovode u opasnost sva osobe koje su mu na bilo koji način bliske. Progonjen od policije i žandarma zbog učinjenih nedjela, on se sklanja u kavanu u kojoj je česta gošća njegova ljubimica Jelica. Vođen lopovskim instiktom, sa sudrugom Franjom uspijeva izmaći policijskoj potjeri. No takva sreća ne prati neiskusnu Jelicu koju bijesni čuvari reda mučki premlaćuju i siluju. Mlada djevojka umire od posljedica premlaćivanja a njezin nesuđeni ženik, slomljen gubitkom voljene osobe, mijenja stil i način života postajući uzornim radnikom hrvatskih željeznica. Mučen grijehom iz mladosti i ophrvan pokorom i žalom za voljenom osobom, Marko u rodnom kraju, na groblju u Brod Moravicama, podiže lijepi mramorni spomenik svojoj jedinoj ljubavi. Na taj način vraća tek mali dio duga osobi koju je volio, i čiji je život njegovom nepromišljenošću prerano ugašen.
Brajdićeve pripovijesti nose neizbrisiv pečat vremena iz njegove najranije mladosti. One slikaju sumornu zbilju u kojoj ljudski život vrijedi onoliko koliko mu važnosti pridaje društvo i svaka jedinka ponaosob. Čovjekova sudbina u pravilu je u njegovim vlastitim rukama. No u stvarnosti ta se granica osobnosti ponekad nedopušteno prelazi. U slučaju Marka Zvonara i njemu sličnih, posljedice učinjenih pogreški trpe drugi ljudi. Nerijetko njima dragi, pa utoliko posljedice za njih bivaju teže i trajnije.
Književnik Ivan Brajdić govori i piše jezikom likova čijim se životima bave njegove pripovijesti. To je uglavnom jezik goranaca koji su, u potrazi za poslom i kruhom, nastanili periferije većih gradova i tu formirali obitelji ili se odali bećarskom životu. Njegov način pripovjedanja često je arhaičan i staromodan, što autor priznaje na početku svojih pripovijesti. Čini se da on na taj način želi biti autentičnim prikazivačem vremena koje je ostalo daleko za nama. Ne toliko po stilu života ljudi toga vremena koliko po načinu njihove međusobne komunikacije i dosezima piščeve pojednostavljene leksike.
U svakom slučaju pripovijesti književnika Ivana Brajdića, ma koliko bile leksički i stilski nesavršene, svojom tematikom i nedvojbenom porukom pružaju čitatelju mogućnost širenja vlastitih spoznaja o prošlosti i odabiru životnog puta koji će zaobići svekolike ”scile i haribde” što nas vrebaju od početka do njegovog kraja. Promatrane iz empirijskog ugla, Brajdićeve pripovijesti ispunjavaju osnovnu književnu zadaću, jer pružaju pomoć čitatelju u razlikovanju dobra od zla. U njima će se, s toga, lako prepoznati svi oni koji tu crtu razgraničenja ne vide niti prihvataju kao temeljno životno načelo. Naravno i oni drugi koji tu crtu besprijekorno slijede i uvažavaju.
|