Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 208 (119 - nova serija)

Godina XXXII mart/ozhujak 2007.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Bisera Suljic'-Boshkailo
Hodo Katal

Poznanstvo

Ja sam Hodo.

Od zemlje do zemlje hodim,

od planine do planine –

Svuda govorim uspomene.

Ono shto ne mogu da kazhem,

Jecaji vjetra odnose.

Chujesh li pjesmu Modrih rijeka?

Chujesh li jecaj shuma, bol?

Vidish li u zjenama sjaj zatochenichki?

Cheznesh li ochima tim

Iz kojih bljeshti vatra

Na polja nashe ljubavi?

Zov

Zhivim na planini, na izvoru rijeke kao bor na kamenu

ni zhedan ni zimomoran, ko list jedan jedini, list zelen

kog vjetar kovitla, kishe liju, noc' grli, a sunce uvijek iznova grije.

Ponekad zovnem sa vrhova golih dok korachash zapadno, s one strane

gdje psi laju na zvijezde. Proshli smo mnoge zemlje, mnoga mora preplovili,

rijeke. Gdje smo sada, kraj chijeg zhala osjec'amo noc'ne mirise

prepune ptichje pjesme koje liche, ponekad, na pjesmu ptica zavichajnih?

Pamtim burila na glave nashih majki, sliku, uspomenu iz detinjstva,

i svaki put, dok pijem vodu, lomim lik po povrshini nemirnog ogledala.

Vidim usput konje pod tovarima, kaskaju, tragove kopita utisnutih

u zemlju? Ljudi zamishljeni hodaju i broje sive oblake, shto ponekad liche

na ladje bachene u plavetnilo mora, raspeta jedra vjetar nosi u sumrak.

Stizhemo li sad kraj toplih ognjishta, u mirisnim odajama, sanjamo li

daljine? Gde bejah nekada, gde talas mora sjevernog obale zapljuskuje;

sanjash li zhivot, bistre vode, djetinjstvo, let ptice? Gledash li slike rasplakane djece,

blijede zhene shto mrmljaju na jezicima stranim? Sjec'ash li se vjetrova, dodira,

golih vrhova planinskih, domovine, razlivenih boja na horizontu, tishine?

Zvijezde su nas uvijek vrac'ale zavichaju ko Odiseja Itaki, grobovima predaka,

majchinim molitvama, rashirenim rukama okrenutim ka nebu shirokom,

kao bijela krila ptice, kao krov kuc'ni koji nas je branio od kishe, od groma, od oluje.

Dok mjesec smrznut bdi iznad kuc'a u noc'ima beskrajnim, mi smo

silazili do rijeke i bacali kamenje u plavetnilo vode, slushali odjek mukao,

slichan nashoj samoc'i, slichan nashoj ljubavi. Ali nasha sjec'anja, ali nasha ljubav

postala je zagonetka, tajna za nashu dushu. Dok smo prolazili mostom,

dugo smo stajali ispod kamenog luka, ispod kamene vedje,

gledali svetlucanje vode pri zalasku sunca, rumene konje razigrane,

po nebu Zapada. Ljubavi moja, putovanjima nashim nikada kraja biti nec'e.

2.

Nazirem te ispod vodenichkog tochka, u pjeni vode djurdjevske,

dishesh ispod razbijenih kapljica, u pjeni, okic'ena biljem,

nazirem ti lik i osmijeh koji budi dan. San te nosi.

Lebdish kao sjenka oko mene pravish krugove kao vodenichko kolo,

i padash u grotlo bunara.

Nestaje ti glas ka horizontu, sprzhen prvim jutarnjim suncem.

Ali ta svjetlost, ali taj oganj, godinama ispunjava nashu dushu,

nasha nadanja, nashu ljubav, bojama rodnih predjela koje smo voljeli.

I tu smo stali, i tu smo kao bor shto ka nebu tezhi, uzhilen u pukotini kamena,

pjevali istu pjesmu. A nash glas, a nash odjek, a nasha rijech, pela se ka horizontu,

pela se ka zapadnom nebu, gdje nashim ochima, gdje nashim bojama

predele chinimo vjechitim;

vjechite stijene,

vjechita mora,

vjechito nebo zvijezdama okic'eno.

Vjechitu ljubav prosipamo u neistrazhenom svemiru

da bi dozhivjeli ljepotu, da bi dozhivjeli mir,

da bi dozhivjeli beskraj. A u ochima smo nosili sliku zavichaja,

Pogled, Zekavicu, Orlujnak, dan vedar, noc' zvezdanu,

da bi znali, da bi mogli nazad da se vratimo.

Ali ponekad, nashe su gorke rijechi, nashe su rijechi ljubavi,

na moru jedra dizale, kroz ljute rojeve talasa,

gonile brodove, po kishi, po magli, po oluji.

Ljuljale ih i bacale ka preplanulim bojama sunca;

tamo gdje su vedre tvoje ochi gledale;

tamo gdje su njezhne tvoje ruke iskale;

tamo gdje su purpurne tvoje usne chekale.

A ti si brojila dane, brojila godine, chuvala ih u moje srce,

gdje chuvash najljepshe uspomene iz djetinjstva.

3.

Ovdje na planini gdje zhivim, kraj je djelima vjetrova,

ljubavi, mi shto nishta nemamo osim rijechi, nauchic'emo ih da zhive,

nauchic'emo ih da pjevaju, da se lome o stijene okomite

uz odjeke, dugom ispunjene. Jer ispred nashih ruku, jer ispred nashih ochiju

proshlo je mnogo godina: munje se lomile u ogledalo jezera Kac'un.

A mi smo bez ochiju, a mi smo bez dnevnog svjetla

nalazili put do vrhova golih kuda smo krenuli odavno.

Zaboravili smo savjete, zaboravili smo vjeru, zaboravili smo zhivot.

Volio sam da mi vjetar otvara puteve kroz shiroke shake,

da stada goni na pojilo. Jedini prijatelj, jedini na vjetrometini,

stoljetnji bor – bdi. Sve drugo je nestalo. I tragovi konja,

kopita, klinci utisnuti u kamenu,

Vidim, josh uvijek im vjetar uzde zatezhe na horizontu,

pjenu prosipa po nebu shirokom, puteve smrti trazhi.

Rijech trazhi, kamen trazhi, da sjedini vjechnost, da sjedini tishinu.

Snaga vjetra. Velichina planine odnosi dan, brishe plavetnilo neba,

a ja slusham dahtanje konja, vatreni njisak gledam na dalekom horizontu.

Ljubavi moja, tvoje ochi su bile prepune zvijezda, ali nisi smela,

ali nisi mogla da pogledash, da ih ne prospesh niz planinu.

A ja sam u oluji hvatao rojeve zvijezda

i sa Pogleda ih bacao na Zekavicu u prozore tvoje kuc'e.

Gdje da pogledam nisam znao, nisam znao gdje da stanem,

nisam mogao da zhivim, samo sam chekao smrt na planini,

na vrhu, gdje bi me nashla jednog divnog proljec'a.

Kad god se pozhelim rodnog doma, svojih brda, kuc'ica rasutih po njima, vrhova svojih planina ja uzimam u ruke stihove pjesnika moga kraja i s njima kao s fenjerima krenem uspomenama i putevima djetinjstva. Pjesme Hode Katala mi ipak sve to najblizhe osvijetle jer on je pjesnik mog rodnog Tutina, pjesnik koji je najblizhi mojim vodama s kojih sam nekada pila.

Hodo Katal pjesnik i planinar realistichno i ujedno romantichno, kao slikar kichicom, u raznim bojama metafore oslikava svoj i moj rodni Sandzhak. On, kako i sama pjesma Poznanstvo kazhe, hodi od zemlje do zemlje, od planine do planine i govori uspomene. Hodo nam docharava tako vjerno dushu svoje planine, svoje doline, rijeke, dushu putnika i pjesnika koji zanesen i zaljubljen hodi zemljom trazhec'i nove izazove. U njegovim pjesmama koje su prozhete velikom ljubavi prema prirodi, tim planinskim nedodirnutim vrhovima i bistroj ljepoti nalazi se zaljubljen chovjek, sanjalica, sretnik, sjetink, pamc'enik.

Hodi Katalu su chak i zvijezde na dohvat ruke. On ih tako lahko skida s neba i baca svojoj ljubavi o prozor.

Ali, ipak, pjesme Hode Katala su mi bliske najvishe zbog toga shto su iskrene i chiste i shto u njima lezhi zatocheni sjaj prirode i ljubavi.

Bisera Suljic'-Boshkailo

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zadnja stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2007-04-10

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden