|
Poetichko otvaranje djechjeg dozhivljajnog prostora
Godine 1954. veliki je medijski odjek imao prvijenac mladog Crnogorca i naturaliziranog Bosanca, partizanskog borca koji se nakon rata posvetio novinarstvu, Stevana Bulajic'a, pod naslovom Izvidjachi Vidrinog jezera. I danas se, nakon toliko godina, dadu zapaziti vremenom neprevladane poetichke vrijednosti, posebice vrijednosti same romaneskne jezgre pravog djechjeg romana, chija je sasvim pojednostavljena struktura josh uvijek kadra komunicirati s duhom danashnjeg, sasvim razlichita djeteta informatichkog i tehniciziranog stoljec'a, od onoga kojeg je zatekla kada se prvi put obznanila, u sredini proshlog stoljec'a.
Izvidjachi Vidrinog jezera7 je kratki roman (mada ima i mishljenja da je rijech o pripovijetci, pa se chak, u istom tekstu istog autora o njemu govori kao o ”celoj zbirci pripovedaka”, shto je besmisleno),8 vrlo jednostavne strukture, linearne fabule s tek jednom ili dvije digresije usporednog tijeka, koje i nisu nastale iz kompozicijske nego iz sadrzhajne nuzhnosti. Izabrano mjesta djechjeg ”zajednishtva” u Balajic'evu tekstu je siguran odbir: logorovanje gradskih djechaka na obali Vidrinog jezera. Tipichni lik djechjeg realistichkog romana predstavljen je druzhinom djechaka izdvojenom iz izvidjachke chete po diktatu zhive intelektualne radoznalosti, u elementarnom prirodnom ambijentu. Prekrshivshi ”izvidjachko disciplinsko pravilo”, djechaci se otiskuju, u cijelom lancu ”sluchajnosti”, u nepredvidjeni pustolovni tok pun neizvjesnosti i strepnje, nesigurnosti i straha, koji se, kao psiholoshke senzacije, otkrivaju ”prvi put” u zapochetu zhivotu.
U ozhivjeloj fabuli neprestani je niz dogadjaja, ulanchanih jedan u drugi, smislom da svaki sljedec'i proistjeche kao ”reakcija” na prethodnu ”akciju”.
Brale, Kole i Jusa su izvidjachki ”reprezentativni” odbir koji strukturira ”glavni lik” – druzhinu – a njima nasuprot je ”opozicija”: komandant logora, koji odrzhava ”red i disciplinu djechjeg kolektiva”, i shumar, ”chuvar reda i poretka u prirodi”. Buduc'i da su djeca prekrshila oba ”reda” (logorske discipline i zadiranja u zhivotni ”red” prirode), bjezhe ”s mjesta dogadjaja”, vjerujuc'i da bijegom s ”mjesta zlochina”, napushtaju i chine nevidljivim i sami ”poremec'aj” koji su prouzrokovali. Nevolje nailaze s prvim korakom u svijet koji dotad nisu pre/poznali, jer ga nikada prije nisu ni vidjeli u tako ”raznovrsnim” obrisima: shuma, noc', grmljavina, oluja, strah i osjec'aj posvemashnje izgubljenosti. U novom jutru, ”u prashumi dozhivljaja”, djechaci osjec'aju glad, promrzlost, beznadje – ali ”napreduju” u svojoj odluci da pobjegnu shto dalje. Tu se pojavljuju novi likovi (seoskog djechaka, pastira), koji c'e ih, vidjet c'e se ubrzo, zapravo i spasiti pozivom seljaka da otjeraju medvjeda koji bi se mogao pojaviti. Djechaci doista i ostvaruju ”susret bliske vrste” s opakom zvijeri, ali pristizhu seljaci – i sve se, uz josh poneku sitnicu, zavrshava s tipichnim sretnim svrshetkom!
Da je rijech o prepoznatom, ne samo ”tipoloshkom” tematskom mjestu djechjeg romana, nego i ”tipichnim” gradbenim postupcima, zabiljezhit c'e i kritichka recepcija, koju, izmedju ostalog, Bulajic'ev prvijenac ”umnogome podsjec'a na slichne romane namenjene (mladima), objavljene i na strani i kod nas, naprimer, na Nushic'eve Hajduke, jer se slichno opisuju nevolje dvojice dechaka koji su odbegli od svog odreda”.9
I bash to svrac'anje pozornosti na ”stalno mjesto” djetinjstva – otpora djechje prirode prema prisilnom ”adaptiranju” zadanom svijetu (od strane roditelja, odgajatelja, shkole, drushtva…) – bit c'e i tematski problem drugog bh. romana koji c'e se pojaviti nekoliko mjeseci kasnije, ali dovoljno da se prekorachi u sljedec'u, 1955. godinu.
Chetiri djechaka Slavka Mic'anovic'a, za razliku od Bulajic'eva romana, problematiziraju ”vjechiti” sukob ”ocheva i sinova”. I sve ono shto smo vec' podvukli kao prepoznate posebnosti poetike djechjeg romana u Bulajic'evim Izvidjachima, gotovo u potpunosti pronac'i c'emo i u Mic'anovic'evim Djechacima, mada s potpuno drukchijom sadrzhajnom supstancom i drukchijom gradjom uneshenom u fabulativni tok.
Vec' smo u uvodnim stranicama rekli da fabula u djechjem romanu gotovo redovito teche po pravcu vremenskog kretanja, pa je i u ovom primjeru, kao i u Bulajic'evu, istovjetan, jednosmjeran tok vremena koji osvaja buduc'nost svake nadolazec'e stranice. Ni u formalnom prepoznavanju lika nec'e biti nishta drukchije nego shto je identificiran u Izvidjachima Vidrinog jezera: fabulativnu struju u njemu pokrec'e druzhina djechaka (u prvom trojica, a u drugom chetvorica) – dakle lik koji velika vec'ina djechjih, poglavito realistichkih romana, prepoznaje stalnim mjestom, toposom tog juvenilnog narativnog oblika.
U tim prvim romanima, grupni lik jedino nema iznijansiranog vodje, nema lidera koji se pokorno slusha i opsluzhuje, kao u ”svakom organiziranom drushtvu” koje se oponasha i preuzima iz usporednog, zbiljnog svijeta (odraslih).
Autori, i jedan i drugi, smjeshtaju (gradsku) djecu u prirodni, izvangradski prostor, na obalu jezera, odnosno na obalu rijeke. Bulajic'ev motiv bijega je nesviklost i nepokoravanje organiziranoj izvidjachkoj disciplini; Mic'anovic'ev je motiv dubljeg, psiholoshkog opravdanja – na tiraniju ocheva, odgovara se bijegom kao jedinim moguc'im otporom fizichkim kaznama za djechje ispade unutar obiteljske, neprevladane patrijarhalne svijesti.
I jedna i druga druzhina, nashavshi se iznenada izvan ”civilizacije”, pochinje borbu za doslovno prezhivljavanje, trpi u oba romana pakleni olujni prolom pun grmljavina, pljuskova i sijevanja munja, i jedni se i drugi izlazhu opasnim rizicima (Bulajic' ih ”rezhira” kao susret s groznim medvjedom, a Mic'anovic' im na ”istrazhivachku putanju” podmec'e ni manje ni vishe nego jezivi filmski prizor ”propadanja u zhivo blato” mochvare. I u jednom i u drugom romanu pojavljuju se – ”niotkud”! – ”chudni starci”: u Izvidjachima lovochuvar, a u Djechacima neidentificiran lik ”chovjeka prostrane lubanje” (bash je tako napisano!)10, koji, uza svu epizodichnost, dodaju zhivost i zhivotnost i jednoj i drugoj prozi. Iz tako potpuno razlichitih motivskih ishodishta i opravdanja, a sa istim inicijalnim efektima (bijeg sa ”zadanog mjesta”) – razlichite su i realizacije tih dvaju prvih djechjih romana u bh. knjizhevnosti.
Bulajic' ju je ostvarivao psiholoshkim prepoznavanjem lika i njemu pripadajuc'eg dogadjaja s ochekivanjem malodobnog chitatelja kojem je roman i okrenut: ta se autorova intencija ochitovala u nekoliko slojeva teksta (koji su, nazhalost, izostali u Mic'anovic'evu uozbiljenu pa chak i usiljenu shtivu) – to se prije svega odnosi na zhivu izmjenu dogadjaja i prizora, susretanja novih, iznenadnih, neochekivanih likova, te vrlo vazhnih elemenata razasutih po cijeloj strukturi – djechje vedrine i bezbrige, te humoristichkih iskrica po svim romanesknim stazama i naumima.
Bulajic' kao da se, u zhurnalistichkom smislu, pomalo i poigravao tekstom, chinec'i ga prhkim i vrlo chitkim, ponekad dodushe i povrshnim, dok je Mic'anovic' priljezhno pokushavao uglachati tekst po nekoj zamishljenoj stilskoj shkoli, pre/chesto opisujuc'i shumu i rijeku ili ”frojdovski” poniruc'i u psiho-portrete rechenicama koje, nerijetko, sastavlja i vishe od 30 rijechi u visherednom nizanju.11 Leksichko egzaltiranje ljepotama prirode, najmanje na desetak mjesta, iskazivano je pustim frazama trivijalnog romana, tipa: Pa to je divno!
Mada jedan od historichara djechje knjizhevnosti tvrdi da je taj roman ”u svoje vrijeme znachio osvjezhenje!12, to je zaista teshko poricati jer mu je u domac'oj knjizhevnosti prethodio samo jedan jedini roman, Izvidjachi Vidrinog jezera. Prostor za usporedbe bio je vishe nego oskudan.
Treba, ipak, pamtiti oba romana kojim je ”probijen led” opne ”ledenog doba” kad su djeca josh uvijek bila malo vishe od ljupkih stvari, kad se zaozbiljno mijenjao njihov ”status u drushtvu”, kad su pisci, bez obzira na ostvarene rezultate, vjeshtinu svojih pera pretvarali u svoju vlastitu sudbinu – vidjet c'e se uskoro – poput svake prethodnice s velikim tezhnjama knjizhevnih pionira. Politichki kontekst nove drushtvene stvarnosti, u tom smislu, bit c'e vishe nego presudan.
Preusmjeravanje pochetka prema kraju
Djechji realistichki roman usmjerit c'e se prema partizanskoj i herojskoj tematici, oblikujuc'i u kratku vremenu zavidan ”knjizhevni korpus” koji je posluzhio kao sredstvo idejne propagande, poznat pod imenom ”Knjizhevnost Narodno-oslobodilachke borbe”.13
Knjizhevnost NOB-e ne bi uopc'e predstavljala problem, da ta knjizhevnost nije u najskorije vrijeme doslovno zagushila ukupni knjizhevni, knjizharski, knjizhnichki i shkolski prostor svojim umotvorinama pisanim po najstrozhem diktatu vladajuc'e politichke volje, koja je novim piscima, prethodno rashodovanim oficirima i podoficirima, u samo pero izdiktirala znamenitu Timofejevu Teoriju knjizhevnosti. Dok su izuchili sve o teoriji odraza, spremajuc'i se na pisanje onih mrtvih ”knjiga za djecu” (tipa Male priche o velikoj djeci i Priche o malim borcima jednog Alekse Mikic'a, feljtonistichke i memoarske priche Sa rodne grude drushtvene radnice Vere Obrenovic' Delibashic' ili Gligorove stijene, u vrijeme potonulog Sime Klaric'a, protjerane su sve vile i vilenjaci, dzhini i vukodlaci, svi su charobni shtapic'i sagorjeli u ideoloshkoj vruc'ici novog drushtva, Aladinov je duh ponovno zatochen u zahrdjalu lampu, a Alici iz Zemlje chudesa granichna je brklja bila pred nosem spushtena. Sve ”nematerijalno” shto je postojalo od ”pochetka svijeta”, zbrisano je poput slova kredom ispisanih na crnoj plochi sudbinskog udesa. Kada je onaj Nikoletina odluchno rekao majci da ”od sinoc' vishe nema (ni) Boga”, bilo je sasvim jasno da se zastor konachno spustio…
(Ulomak iz studije Djechji realistichki roman u bh. knjizhevnosti)
____________________
1 Shtitic', Lina – Hamid Dizdar: Bibliografija knjiga i periodichnih izdanja shtampanih u Hercegovini (1873 – 1991), Mostar, 1955., str. 10
2 Dizdar, Mak: Savremena bosansko-hercegovachka pripovijetka, u: Panorama savremene bosansko-hercegovachke proze, Udruzhenje knjizhevnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1961., str. 31
3 Jeknic', Dragoljub: Knjizhevnost za djecu u Srbiji i Crnoj Gori, u: Muris Idrizovic' – Dragoljub Jeknic': Knjizhevnost za djecu u Jugoslaviji, Knjizhevna zajednica Drugari, Sarajevo, 1989., str. 830
4 Zalar, Ivo: Djechji roman u hrvatskoj knjizhevnosti, Shkolska knjiga, Zagreb, 1983., str. 17
5 Usp.: Majhut, Berislav: Pustolov, siroche i djechja druzhba: hrvatski djechji roman do 1945., Filozofski fakultet Sveuchilishta u Zagrebu, 2005.
6 Osman-Aziz (tj. Osman Nuri Hadzhic' i Ivan Milichevic'): Bez nade. Pripovijest iz mostarskog zhivota. U Zagrebu, naklada ”Matice hrvatske”. 1895.
7 Stevan Bulajic': Izvidjachi Vidrinog jezera, Svjetlost, Sarajevo, 1954.
8 Marjanovic', Voja: Dechji pripovedachi, Dechje novine, Gornji Milanovac, 1977., str. 68
9 Leovac, Slavko: Kratak osvrt na bosansku dechju knjizhevnost, u: Svetlo i tamno, Dzhepna knjiga, Sarajevo, 1957., str. 307-308
10 Mic'anovic', Slavko: Chetiri djechaka, Svjetlost, Sarajevo, 1955., str. 92
11 Usp.: Kajan, Ibrahim: Gramatichki modeli djechjeg teksta. Umjetnost i dijete, vol. XV, br. 5, 1983., str. 53-63
12 Idrizovic', Muris: Knjizhevnost za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1976., str. 90
13 ”Knjizhevnost Narodnooslobodilachke borbe”, naslov je opshirnog poglavlja unutar citirana djela Murisa Idrizovic'a (1976), a tako su postupali i drugi, brojni knjizhevni kritichari i knjizhevni historichari…
|