|
Velikog jugoslovenskog pisca Danila Kisha (umro u Parizu 1989. godine) nishta nije tako duboko uznemiravalo kao nacionalizam. Kish je uochio da je nacionalizam ”ideja beznadja, ideologija moguc'ne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konachan”. Nacionalista je ”naoruzhan neznanjem, tupim kao batina i mrzhnjom, oshtrom poput nozha”. Parafrazirajuc'i Sartra, Kish kazhe: ”Biti nacionalista znachi biti individuum bez obaveze. To je kukavica koji ne zheli da prizna svoj kukavichluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoc'an da je sasvim prigushi a koji se, ipak, ne usudjuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile, nezadovoljnik koji se ne usudjuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune.”
Tajni cilj svakog nacionaliste jeste da stvori svijet, najcheshc'e u obliku nacije, u koji c'e utopiti svoju individualnost.
Danilo Kish nije dochekao tragichni raspad Jugoslavije, ali je slutio njenu uzhasnu smrt. O tome je prichao njegov veliki prijatelj, poznati madjarski knjizhevnik Djerdj Konrad (György Conrad): ”Jedne vecheri u Kishovom drushtvu sjec'ac'u se chitavog zhivota. S njegove desne strane sjedio je jedan srpski filozof, a s lijeve jedan hrvatski pisac. Obojica su razgovarali, ali nisu uspjeli da uspostave komunikaciju. Kish ih je u jednom trenutku prekinuo i najuljudnije im rekao: ’Vi, dragi moj, vi ste idiot’; a drugome: ’Vi, dragi moj, vi ste budala’. Potom se okrenuo prema meni i, ochiju punih suza, proshaputao na madjarskom: ’Vec' vidim obrise potoka krvi u mojoj zemlji’.”
Nije proshlo mnogo vremena od te vecheri u Konradovoj vili na Balatonu, a zvijeri su se okupile kao nikad u tolikom broju i krenule u udruzheni zlochinachki poduhvat. Potoci krvi koje je Kish nasluc'ivao, potekli su. Pochelo je klanje i velika predstava etnichkog chishc'enja, sa gubitkom zavichaja, komshijskih, prijateljskih i rodbinskih veza.
Konrad nije rekao ko je bio taj srpski filozof, a ko hrvatski pisac, ali ne sumnjam da su se uskoro obojica nashli u elitnoj intelektualnoj diviziji koja je fabrikovala mrzhnju i hushkala na rat. Mozhda i danas zhive pretvarajuc'i se kao da se nishta nije desilo, sa svim drushtvenim privilegijama u svojim zemljama. Za razliku od takvih tipova, Danilo Kish je danas, u nacionalnom smislu, ”nichiji” pisac, prezren od srpskih nacionalista kao hulja.
Tokom proshlog stoljec'a nacionalizam je nekoliko puta proglashavan mrtvim, posljednji put nakon Drugog svjetskog rata. Tada su svima bile vidljive genocidne posljedice nacionalizma, olichenog u italijanskom fashizmu i njemachkom nacizmu, pa je izgledalo da su nacionalistichki program i praksa svojim vojnim porazom pokopani. Medjutim, chetrdeset godina kasnije ta je ideologija dozhivjela renesansu. Ozhivljavanje nacionalizma nije bilo samo stvar takozvane desnice, vec' prije svega takozvane ljevice. Naravno, ljevichari su tvrdili da njihov nacionalizam nema nishta zajednichkog sa nacionalizmom fashista i nacista. Oni su svoj nacionalizam tumachili kao nacionalizam obespravljenih ljudi.
Prije dolaska na vlast u Srbiji, Slobodan Miloshevic' je imao rigidan boljshevichki stav prema svakom nacionalizmu, a prema srpskom posebno. Ali, jedan dogadjaj je sve promijenio. U vrijeme kosovske krize Miloshevic' odlazi u Kosovo Polje, gdje 24. aprila 1987. godine, pred okupljenim Srbima izgovara chuvenu rechenicu: ”Niko ne sme da vas bije”. Ko je tada mogao i pomisliti da c'e ta banalna rechenica imati vulkansku moc' u razbuktavanju velikosrpskog nacionalizma!? Miloshevic' je tog dana vjerovatno prvi put shvatio kolika je opojnost nacionalizma, njegova ponesenost i snaga kojom se mozhe manipulirati.
U datim istorijskim okolnostima obje Jugoslavije, kraljevska i komunistichka, srushile su se pod teretom nacionalizma. Rastao sam slushajuc'i oko sebe glasove chetiri vjeroispovijesti: islamske, katolichke, pravoslavne i judaistichke, ali to nisam osjec'ao kao podjelu medju ljudima. Jezik kojim su govorili bio je isti. Nacionalno mijeshani brakovi sklapani su cheshc'e nego shto to neki danas mogu i zamisliti. Sve su to bili razlozi zbog kojih sam cijelog zhivota, kad god bih ispunjavao rubriku ”nacionalnost” osjec'ao odvratnost prema tom birokratskom zahtjevu. Kao da sam sam sebi udarao nekakav zhig na chelo. Nisam zhelio da budem obiljezhen svojom nacionalnom pripadnoshc'u. Bilo je boljih nachina da budem prepoznat. Pogotovo su mi se gadila privatna propitivanja o tome jesam li Hrvat ili Srbin.
Nemam nishta protiv bilo chijih nacionalnih osjec'anja, pa ni protiv patriotizma. Ali, polaziti od pitanja shta je neko po nacionalnosti krajnje je primitivno i opasno. Ratu i svirepostima u bivshoj Jugoslaviji prethodilo je masovno razvrstavanje gradjana, chesto i protiv njihove volje, po nacionalnoj pripadnosti. Nacionalnost je postala polazna tachka u zhivotnom stavu miliona ljudi. A njena krajnja tachka, shto se najbolje vidjelo u sluchaju Srba – bio je fashizam. Nacionalshovinizam je i danas, shesnaest godina nakon pada komunizma, dominirajuc'a ideologija u svim zemljama ex-Jugoslavije, on je postao nova religija pomijeshana sa ludilom.
Bilo kako bilo, rodjene su nove, male balkanske nacionalne drzhave, a time i novi identiteti. Narodi koji su sedam decenija zhivjeli zajedno, brishu iz svog novog identiteta sve shto ih objektivno spaja i uvec'avaju ono shto ih razlikuje. Srbi i dalje drzhe da su jedini ”nebeski narod” na Zemlji, dok Hrvati ”otkrivaju” da su ne samo jedan od najstarijih naroda na svijetu, vec' se odrichu i svog slavenskog porijekla. Novi mit glasi: Hrvati su porijeklom iz Irana! Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm), najpoznatiji svjetski teoretichar nacionalizma, objashnjava ovu mitomaniju: ”U zemljama bivshe Jugoslavije religija se pojavljuje kao glavni element nove nacionalne drzhave. To zapravo pokazuje da su drugi elementi slichni ili isti. Prema tome, tu tek treba stvoriti naciju u pravom smislu. Treba povec'ati razlike u jezicima, politichke razlike, napraviti jasno teritorijalno razgranichenje i konachno – izmisliti tradiciju!”
Geografske prostore u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su vijekovima bili etnichki i vjerski mijeshani, dakle ”nechisti”, posljednji rat je uchinio ”chistim”, i njihova proshlost je postala svojina samo jednog naroda. Izmisliti tradiciju u Hobsbaumovom smislu rijechi znachilo je izostaviti iz proshlosti doprinos pokoljenja druge nacionalnosti koja su do juche na tim prostorima zhivjela, doprinos privredi, nauci ili arhitekturi, umjetnosti ili knjizhevnosti. To je jedna od naknadnih posljedica nacionalizma koji pochinje pozivima na mrzhnju u ime etnichke chistote, i nastavlja se masovnim deportacijama i progonima stanovnishtva.
”Nije teshko, umjesto s mukom reprodukovati proteklu stvarnost, podizati na njenom mjestu lijepe gradjevine nacionalne mitologije. Ova mitologija pomazhe privremeno, brishuc'i sramne dogadjaje, pomazhuc'i nacionalnom ponosu, pa ipak, na duzhe staze donosi ogromne shtete, jer samosugestije i samohvale nec'e zamijeniti trezvenu ocjenu chinjenica”, pisao je poljski nobelovac Cheslav Milosh (Czeslaw Milosz). Mislec'i na rat u bivshoj Jugoslaviji, Milosh se sjec'ao djetinjstva u rodnom Vilnu i velikog egzodusa Poljaka iz Ukrajine, Bjelorusije i Litve. ”Treba misliti na porodichne hronike, kazhe pisac, koje tako chesto ukazuju na porijeklo, mnogo slozhenije nego shto se to mozhe prochitati iz rubrike ’nacionalnost ’… Kao shto je teshko ignorisati, sachuvane u sjec'anju, traumatske posljedice rastanaka…”
Na pitanje koji politichki projekt bi donio srec'u svijetu, jedan slavni operski pjevach, koji je mogao da dobije pasosh svake zemlje na svijetu, je rekao: ”Ukidanje drzhava”. Naravno, to je utopija jednog kosmopolite. Deni de Ruzhmon (Denis de Rougemont) je govorio da ”drzhave-nacije sprjechavaju sve, a ne stvaraju nishta; njihov suverenitet je negativan”. Nacionalna drzhava, u pravilu, pripada jednoj naciji, pa se drzhavljanstvo u velikoj mjeri poistovjec'uje sa nacionalnoshc'u. Tu vec' pochinje neravnopravnost njenih drzhavljana, jer zavisno od toga shta sadrzhi rubrika ”nacionalnost”, pojedincu pripadaju vec'a ili manja prava. U Bosni i Hercegovini se to diskriminatorsko nachelo primjenjuje vishe nego dosljedno. Nekoliko stotina hiljada njenih danashnjih stanovnika, ljudi sa istim drzhavljanstvom, u vlastitoj su zemlji svedeni na etnichku manjinu. Famozna rubrika ”nacionalnost”, shto c'e rec'i ime i prezime, chine te ljude obespravljenim u okruzhenju etnichke vec'ine.
Ipak, uprkos svim kritikama sa stanovishta podjele na gradjane ”prvog” i gradjane ”drugog” reda, nacionalna drzhava je daleko od toga da postane istorijski fosil. Ne treba ni pokushavati da se ona unishti, ali je njeno relativiziranje neizbjezhno, jer svi veliki problemi danashnjeg svijeta zahtijevaju multinacionalna rjeshenja.
Postoji jedna sarkastichna definicija nacije, koja kazhe da je nacija grupa ljudi povezana zabludom o zajednichkim precima i mrzhnjom prema zajednichkim susjedima. Raspad Jugoslavije i konstituisanje novih nacionalnih drzhava na temeljima mitoloshko-religijske postojanosti dali su ovoj definiciji za pravo.
Nacija uspostavlja svoj homogeni sistem vrijednosti i tako postaje ugnjetavach. Pojedinac ne mozhe izac'i iz tog sistema, ne mozhe napustiti naciju, a da ne bude proglashen otpadnikom. Pogotovo je to sluchaj na Balkanu, gdje se vjera poistovjec'uje sa nacijom. U ochima srpskih nacionalista svaki objektivan Srbin je po prirodi izdajnik.
Vec' petnaest i vishe godina i sam nosim zhig nacionalnog otpadnika. Za to vrijeme primio sam veliki broj pisama i e-mail poruka u kojima sam chashc'avan najpogrdnijim rijechima. Najcheshc'e su mi ih slali velikosrpski nacionalisti. Prijetili su mi, slali me u ludnicu, a ponekad i na vjeshala. Nije me shtedjela ni njihova hrvatska bratija. Dio tih pisama koja na svoj nachin govore o zhestini i agresivnosti nacionalistichkog bjesnila, objavio sam u knjizi Stanica Haag.
Na tajnom procesu za koji ne znam gdje je, kada i kako vodjen, ”osudjen” sam na smrt zajedno s grupom probosanski orijentiranih Srba. Iza ”presude” je stajala samozvana teroristichka organizacija ”Gavrilo Princip”, koja je ”presudu” poslala Srpskom gradjanskom vijec'u u Sarajevu.
To traje do danashnjih dana i trajac'e, pretpostavljam, dok god toj bagri budem zagorchavao zhivot. Poshiljaoci te nacionalistichke poshte zapravo su mentalni uzorci rulje koja je pljachkala, palila, ubijala, odvodila ljude u logore i silovala muslimanske zhene. Njihove su ochi pune mraka. Od njih milost ne trazhim, niti bih im je ikada dao.
Neki moji prijatelji prigovaraju mi da sam prema Srbima previshe strog, prema Hrvatima mnogo manje, a prema Boshnjacima malo ili nimalo. Ne vidim u tome nishta chudno. Polazim od prirodnog, meni bliskog moralnog nachela da svaki civilizacijski emancipovani intelektualac, pisac, umjetnik ili novinar treba da se suprotstavlja zlu u sopstvenom narodu, i tek onda gleda preko plota na druge. Kad protiv povampirenja nacizma u Njemachkoj dizhe glas jedan Ginter Gras (Günter Grass), to ima jedno znachenje, a posve drugo kad na to upozorava Francuz Bernar Anri Levi (Bernard Henri Lévy). Ne spadam u red takvih velichina, ali chistec'i ispred svog praga chinim koliko mogu. Agresivni velikosrpski nacionalizam je najvec'a opasnost po mir na Balkanu. Unesrec'io je Boshnjake, Hrvate i Albance, a Srbima nanio istorijski moralni poraz. Zato je pobjeda nad vlastitim nacionalizmom ”biti ili ne biti” srpskog naroda. Hrvatskim nacionalizmom bavim se u mjeri u kojoj on razara Bosnu i Hercegovinu. Ne potcjenjujem ni boshnjachki kleronacionalizam, ali imajuc'i u vidu tragediju koju je boshnjachki narod prezhivio, drzhim da mu treba dati vremena da se od te nesrec'e pribere.
Nacionalisti su osudjeni na trajno zatochenishtvo unutar zidina podignutih na principu krvi i tla. Zarobljenici ove nakazne ideologije su mozhda vashe prve komshije, mozhda u kafani sjede za stolom do vasheg, susrec'ete ih u tramvaju i na ulici, na stadionima i estradnim koncertima sa fashistichkom ikonografijom, svakako i na molitvama u crkvama… Nije ih dovoljno samo prepoznati. Treba im se i suprotstaviti prije nego shto ”dodju i po vas”.
Nacionalizam je ogromna tema. Njome sam se u ovom tekstu bavio fragmentarno i shto sam bolje umio. Prezir koji osjec'am prema nacionalistima plod je chinjenice shto sam imao zlu historijsku srec'u da osjetim moc' i razmjere nacionalistichkog tiranstva, i da budem svjedok i hronichar njegovih uzhasnih posljedica.
____________________
(Esej iz autorove knjige Zvijeri na okupu)
|