|
I, dolazimo do zvijezde ovog projekta, prevoditeljice Senade Kreso. O istaknutoj poziciji gospođe Kreso na mapi sarajevskog jet-seta govori činjenica da je tekst iz jednog od brojeva magazina Dani iz 2005. – u post-kafkijanskom maniru – počeo otprilike ovako:
Senada se jednog dana probudila i shvatila da bi izlazak iz njenog stana na Ciglanama, okovanim snijegom i ledom, bio preveliki pain in the ass. Nevrijeme, a prazan frižider. Ali, ne beri brigu prevoditeljsku, Senada se potom spojila na internet, logirala na sajt VF Komerca i naručila svakojakih đakonija…
Da ne dužim (dobro, jesam malo iskarikirala4), tema teksta je bila kućna dostava u sarajevskoj trgovini a ne, recimo, književno prevođenje. Gospođa Kreso je, između ostalog, na komemoraciji Susan Sontag u januaru 2005. u Sarajevu bila i oficijelna prevoditeljica Davidu Rieffu, sinu pokojne autorice. Kako ističe hrvatska prevoditeljica Giga Gračan, kome je do društvenih i medijskih reflektora, taj je, upusti li se u bavljenje književnim prevodom, debelo promašio poziv.
Evo u čemu se sastoje, nazovimo ih tako, propusti Senade Kreso:
Prevoditeljica prevodi netačno, odnosno, mijenja smisao rečenice.
Na strani 119 stoji:
Veći dio povijesti filma baca svjetlo na vezu s uzorima koje nudi književnost.
Međutim, Susan Sontag, koja valjda bolje zna ko na koga baca svjetlo, jer je ona to i napisala, piše:
The relation to model offered by literature illuminates a major part of the history of cinema. (p. 156)
Dakle, valjano prevedena rečenica u ovom eseju o Godardu jeste da
Veza sa uzorima koje nudi književnost baca svjetlo na veći dio istorije filma.
Ovdje je, kao što vidimo, prevoditeljica izmijenila redoslijed riječi, što samo po sebi kažnjivo nije. Međutim, katastrofa je u tome što je sve izvrnuto. Gramatički rečeno, zamijenila je subjekat i objekat! Kako u zborniku Teorija i poetika prevođenja (XX vek, 1981.) piše Mila Stojnić, ako je prevoditelj u odnosu na jezik originala receptor a u odnosu na jezik prevoda novi odašiljač poruke, onda su poruke koju ovi eseji šalju vrlo zbunjujuće. Otprilike kao kad jedan stručni zagovornik postojanja bosanskih piramida kaže piramide su okrenute prema stranama svijeta. I dodaje, manje ili više!
Dalje, na strani 82. piše:
U tetaru, za razliku od filma, scenografija se može mijenjati tokom samog čina...
Ne moramo biti dijelom tetarskog staffa MESS-a da shvatimo da je navedena rečenica nonsens! Mućnemo li malo glavom a i usporedimo li to s izvornikom, gdje nedvosmisleno stoji da se setting of the stage cannot change during one act (p. 104), začuđeni, shvatamo da se scenografija NE može mijenjati tokom jednog čina.
Biće da se prevoditeljica nije slagala sa autoricom S. Sontag pa je i sama odlučila da malo složi, ili bolje rečeno, slaže. Koliko god ovakve greške bile elementarne, ovo samo upućuje na to da prevoditeljica ima više problema sa strpljenjem nego sa negacijama.
Evo jednostavne rečenice koju bi savladala i učenica trećeg razreda osnovne škole ”Isak Samokovlija” u Sarajevu.
U eseju Pozorište i film na str. 81 piše:
Tako Panofsky napada Kabinet dr. Caligarija zbog ”prethodne stilizacije stvarnosti”. Hm... Pri pogledu na original, sumnje se potvrđuju i vidimo da tamo ustvari piše ”pre-stylizing reality”. Dakle, ne radi se o hronološkoj kategoriji, pa da je stvarnost stilizirana u doba sarajevske Olimpijade, već se radi o gradaciji. Prema tome, stvarnost je za Panofskog isuviše stilizirana, odnosno, prestilizirana.
Prevoditeljica je nedosljedna.
Nazive francuskih, italijanskih ili nekih engleskih filmova i predstava čas prevodi čas ne prevodi. A zna se desiti i iznenađenje tipa da pored izvornika, u zagradi stavi prevod, kao na strani 113. tj. La Chinoise (Kineskinja, 1967).
Osim toga, ne drži se standarda.
Na strani 127. stoji
… stihovi iz Romea i Juliet
Dakle, ili je Romeo and Juliet ili Romeo i Julija. Pomalo od svega ne može nikako. (Kao što je nesuvislo da, naprimjer, kažem ”Gledala sam sinoć Willa and Grejs!”)
Prevoditeljica ima pjesničke aspiracije.
Tako dio rečenice S. Sontag how easy to see that now (p. 125.) nadahnuto prevodi
o, kako se to sad jasno vidi (p. 98).
Ovo je samo konstatacija, nipošto kritika. I sama autorica zbirke pjesama, podržavam sve poetske aktivnosti u regiji, posebno one kojima lično ne prisustvujem.
Prevoditeljica je, kako da kažem, sklona elipsama. Na strani 80. suvereno stoji da je, među ostalim, kamera sačuvala izvedbu nekih pozorišnih komada i scensku postavku Marat/Sade Petera Brooka.
I tu je lagano lišila autora njegovog teksta jer u originalnom tekstu stoji
… and Peter Brook’s staging of Weiss’ Marat\Sade (p. 101). Petera Weissa ergo nema nigdje! Odnosno, ispravno bi bilo:
… i inscenaciju komada Marat\Sade kojeg je po Weissovom djelu postavio Peter Brook.
Ili bi ovo pak bilo previše informacija za uboge čitaoce bosanskog izdanja?
Okrenemo li samo jedan list, čeka nas novi misterij. Prevoditeljica je prilikom nabrajanja pozorišnih komada jednostavno (Ooops, I did it again!) izbacila djelo Animal Crackers. Ništa neobično, jer na nekim mjestima izbacuje riječi, ponegdje i više (v. str. 54. gdje nedostaje pola rečenice, dok je na str. 135. izostavljena neobična, ali prevodiva metafora. No, s time neću sad da vas gnjavim; i to što ste se do ovog dijela probili je za svaku pohvalu.)
Prevoditeljica ne razlikuje imenicu artifice (doskočica, lukavština, majstorija, licemjerje) od pridjeva artificial (umjetan, neprirodan, usiljen) (Bujas, p. 55.).
Tako na bezbroj mjesta u prevodu postoji brkanje ova dva pojma. Za primjer ću uzeti samo najreprezentativnije:
Pozorište se služi vještačkim, dok se film opredijelio za stvarnost… (p. 81.)
Šta bi bilo to vještačko, pitam se? Sise? Zubalo? Vještačka koža?
Ispravno je naravno:
Pozorište se služi umijećem, dok je film osuđen na stvarnost.
A slična greška je počinjena i u slijedećoj rečenici:
Jer šta je to pozorište-i-ništa-drugo do stara predstava o vještačkom? (p. 85)
(the old notion of artifice, p. 107).
Međutim, S. K. ne idu ni derivativni pojmovi tipa artiness (p. 124), pa tako ispada da je Godard umjetnost zamijenio umjetnim (p. 98). Ustvari, Godard je umjetnost zamijenio umijećem.
Usput rečeno, sve ovo ovo je stvar logike i razumijevanja teksta, ili kako kaže Yves Bonnefoy, if a work does not compel us, it is untranslatable.
Dakle, kako ističe M. Stojnić, prevodilac se na leksičkom nivou po pravilu ne smije naći samo u poziciji da prevede riječ, već kao i autor da je u jeziku prevoda odabere i upotrijebi u onom njenom značenju i obliku koji potpuno odgovara datoj situaciji na koju se odnosi iskaz. Jednostavno rečeno, talenat za prevođenje se ogleda i u ovoj žici za odabir riječi, ali svakako i temeljitosti.
Prevoditeljica je površna. Ne samo kad se radi o slovima, već i o brojkama. Jer, ko bi inače rečenicu u kojoj stoji Section V’ in a short book of ten sections, (p. 64.) tj. Poglavlje V’ u kratkoj knjizi od deset dijelova
preveo kao
Peti dio u kratkoj, petodijelnoj knjizi (p. 55.) ?!
Ten da je pet? Ne, to je popravni.
Da ovo nije lapsus govori i slijedeći primjer.
Susan Sontag, naime, navodi da je Europaműde bila književna natuknica iz 1840-tih. (p. 195). Dobro.
Međutim, S. K. to prevodi kao
Europaműde je bila književna natuknica iz 1940-tih. (p. 145)
Što bi rekli enigmate, pronađite razliku.
Prevoditeljica me već ozbiljno zabrinjava. Ako se oslonimo na, kako piše Ranko Bugarski, implikaciju da je prevođenje kao oblik komunikacije nije samo međujezički postupak nego i društveni čin, i da je u tu svrhu potrebno poznavanje i drugih disciplina kao što su npr. popularna kultura, filozofija jezika, estetika, i kao što vidimo na slijedećem primjeru, istorija književnosti, onda ovaj prevodilački projekat dobija novu dimenziju.
Jer, imajući u vidu, ako ništa, životno iskustvo prevoditeljice, bilo bi za pretpostaviti da zna da NE POSTOJI autor koji se odaziva na ime St. Petersburg kao što to sugerira u slijedećoj, da kažem, majstoriji:
… ruski post-roman čiji su prestavnici Biely, St. Petersburg i Nabokov. (p. 38.).
St. Petersburg, odnosno, kako je kod nas preveden, Petrograd je, naime, roman koji je napisao Andrej Beli. To bi bilo kao da neko kaže: Oscar je ove godine za dlaku izmakao Műnchenu Spielbergu!
Treba da stoji, dakle, čiji su predstavnici Belijev Petrograd i Nabokov. I tako je ovaj grad kojeg Josif Brodski odmilja zove Piter, i grad sa nadasve turbulentnom istorijom koji je vidio svakakvih društvenih uređenja, dočekao da ga Bošnjaci5 proglase romanopiscem!
U istom eseju (Pornografska imaginacija) imamo još jednu katastrofalnu faux pas. Naime, na strani 53. učiteljica Kreso tvrdi:
Ali De Sade se nikad ne bi mogao složiti s Batailleom da je ”istina erosa tragična.” (tj. ”the truth of eroticism is tragic”, p. 62)
Imamo li u vidu da je ”erotizam” jedan od ključnih termina opusa Georgea Bataillea, a koji se tako prevodi i u svim južnoslavenskim jezicima, onda to nipošto ne može biti eros već, naravno, erotizam. U prilog ovome ide i Batilleova knjiga s istoimenom nazivom L’erotisme, odnosno, Erotizam, koju je preveo Ivan Čolović (BIGZ, 1980).
Dalje, prevoditeljica očito ima problema sa naslovima knjiga, tj. sa poznavanjem istorije književnosti. Tako na strani 34. stoji:
...imaju mnogo viši status kao književnost od djela kao što su Candy ili Eleny Oscara Wildea…
Odakle da počnem? Možda od S. Sontag, koja je napisala
… occupy a much higher rank as literature than Candy or Oscar Wilde’s Teleny …
Prevoditeljica očito ima nekih problema s pornografijom jer je i erotski roman koji se inače pripisuje O. Wildeu malo potkresala, pa ispade Eleny umjesto Teleny.
Po ovako konstruiranoj rečenici možemo pomisliti:
- da se roman zove Candy ili Eleny
- da je O. Wilde napisao i Candy i Eleny
- da prevoditeljica razumije tekst koji prevodi
Koliko ja znam – a sve i da ne znam uvijek postoji metodološki postupak
poznat kao istraživanje – u pitanju je: d) ništa navedeno. Priča o Candy je interesantna, pa ćemo malo odahnuti od mog pametovanja.
Candy je, dakle, satirični erotski roman Terryja Southerna iz 1958. godine. Camp klasik Gore Vidal je ovog autora opisao kao the wittiest writer of our generation, a kako i ne bi jer je Candy probila led za Vidalov roman Myra Breckenridge i Portnoy’s Complaint Philipa Rotha. Lik Candy je, da tako kažem, svojevrstan pornografski pandan Brechtovog lika Gailyja Gaya, čovjeka koji ne može reći ne, samo što je u pitanju cura. Knjiga je, kao i Ibrišimovićev Vječnik u BiH, dugo bila bestseler u Americi i Engleskoj, s tim da su je ’64 zabranili. Southern je radi svog romana čak bio pod prismotrom FBI-a pod sumnjom da rasparčava porniće. No to američki Playboy nije spriječilo (dapače!) da candy, candy girl ovog ljeta stave na listu The 25 sexiest novels ever written. Terry Southerna su u Texasu proglasili jednim od svojih sedam najvećih pisaca, a inače je bio prijatelj sa bitnikom Williamom S. Burroughsom, kojeg prevoditeljica Senada Kreso uporno zove Borroughs (v. str. 136. i 151.).
Dakle, ima li šta gore nego kad autora lišite njegova djela? Ima. Ako vam djelo ovako potkrešu.
Dalje, last time I checked, praksa je da se prevedena djela navode po najustaljenijem nazivu (a ne kao što je jedan sarajevski multitalent naziv Kantovog temeljnog djela Kritika čistog uma nazvao Kritika čistog razuma). Ne znam zaboga zašto, ali Senada Kreso naziv eseja Emila Ciorana On a Winded Civilization (p. 82.) navodi kao O jednoj sipljivoj civilizaciji (p. 68). Što bi rekao moj brat, ma molim!? Sipljiv može biti jedino konj, o čemu nas, recimo, informira i Sting u svojoj pjesmi All This Time. Čak i ako ne znamo ustaljeni naziv eseja – što korespondira sa općim (i književno-istorijskim) obrazovanjem – šta zaboga fali nazivu O civilizaciji bez daha?!
Da je pomenuti esej maksimalno potkresan, uvjerićemo se samo nekoliko stranica naprijed:
Pornografija na Istoku ili u muslimanskom svijetu jako se razlikuje. (p. 59) Hajd dobro. No pitam se da li bi Senada Kreso naziv glasovitog djela Edwarda Saida Orijentalizam prevela kao Istočnjaštvo, jer riječ je upravo o tome.
U originalu lijepo piše pornography in the Orient (p. 70.). Orient tj. Orijent je kulturološki termin koji danas sa sobom ima dosta velike implikacije i ozbiljnu prtljagu. A Istok je geografska strana svijeta na kojoj sunce zalazi, baš kao što bi zbog ovakvog prevoda trebala da zađe reputacija & kredibilitet jednog prevoditelja.
Naročito bih istakla općepoznatu istinu da je u prevođenju daleko važnije znati svoj jezik nego tuđi, odnosno, kako kaže John Dryden (koji na prevođenje referira kao na the disease of translation), čovjek bi prvo trebao biti a nice critic in his mother tongue before he attempts to translate a foreign language, odnosno, solidan kritičar maternjeg prije nego se baci na prevođenje sa stranog jezika (Theories of Translation: An Anthology of Essays from Dryden to Derrida, ur. Rainer Schulte i John Biguenet, The University of Chicago Press, 1992.). Ako prevoditelj, po riječima Vladimira Nabokova, ne poštuje cjelokupan tekst (and nothing but the text!), onda je prevod a mistranslation, prevodilački promašaj.
Postoji još bezbroj, što netačnih, što općenito stvari u kojima se sa prevoditeljicom ne slažem. No ovdje ću ipak da rest my case.
Činjenica je da nema svaki prevodilac temeljitost kao što je ona kod Ivane Đurić-Paunović ili kod Luke Paljetka koji se, dok je prevodio Joyceovog Uliksa, koristio geografskom kartom Dublina. Međutim, i prevođenje kao kreativna djelatnost, baš poput muzike, književnosti, glume, ima neke smjernice koje prevoditelji trebaju poštovati. Prevodili mi na način koji nam je sugerira Ciceron, odnosno, Saint Jerome, Wilhelm von Humboldt ili Vladimir Nabokov, prevoditelj bi, ako ništa, kako piše Dryden, trebao da autora učini što je moguće šarmantnijim i predstaviti ga tako da on bar liči na sebe.
Međutim, iako se i pisci, i kritičari prevoda i pa znači i teoretičari moraju složiti sa činjenicom da objektivne ocjene prevoda nema bez utvrđivanja bitnih relacija prema originalu, usporedbe nisu potrebne kad djelo očigledno ne funkcionira bilo na mikro planu ili kao cjelina. Senzibilan čitalac će tako prevodilačku nepismenost skontati i bez usporedbe s izvornikom.
Ostaje pitanje zbog čega se građanka Senada Kreso uopće i prihvatila prevoda ove knjige? Iz prestiža? Dužnosti? Obijesti? Od navedenih razloga, još bi i najopravdanija bila potreba da prevoditelj svojoj djeci treba da kupi cipele pa u skladu s tim popusti pred nedostojnim ponudama užirenih predstavnika trustova.
Ali, ako su ispuštene fusnote, nije ispuštena I’d-like-to-thank-the-academy bilješka na pretposljednjoj stranici knjige gdje stoji:
”Prevoditeljica želi zahvaliti Britanskom centru za književno prevođenje, posebno njegovom direktoru g. Peteru Bushu, što joj je omogućeno da provede mjesec dana u radu na prijevodu ove knjige u izvanredno podsticajnim uslovima ovog Centra koji djeluje u sklopu Univerziteta East Anglia u Norwichu.” Ovo se svodi na, što bi rekao Ivo Andrić, uobičajenu praksu našeg građanskog sveta da se posao zamaže gustom bojom da to drži vodu dok majstor ne otutnji s parama u ruci.
Stoga predlažem da neka slijedeća knjiga u izdanju MESS-a nosi posvetu Izgubljenim fusnotama Susan Sontag. Pokojna je autorica, naime, svojevremeno svoj roman In America posvetila svojim prijateljima u Sarajevu (To my friends in Sarajevo) među kojima su, gluho bilo, i imena pomenuta u ovom tekstu. A ovako osakaćenu i aljkavo urađenu knjigu lično ne bih poželjela ni svojim, kako ih odmilja volim zvati, arhetipskim neprijateljima.
Također, cijeli slučaj sa ovom nesretnom knjigom se može promatrati i fenomenološki. Naime, nekritičnost lokalnih kulturnih i inih kružoka zbilja postaje nakaradna, od piramida do prevoda. Činjenica da ovaj prevod nije doživio nikakvu kritiku (osim jednog zabrinjavajuće nepismenog afirmativnog prikaza), ukazuje na činjenicu da se svaki prevod iz pera građanke S. K. u ovdašnjoj javnosti po ipse dixit načelu automatski prihvata kao izvrstan.
Ironija je u tome što u izdanju ovog istog MESS-a 1994. godine, dakle za vrijeme agresije na BiH, izašla knjiga Paula Austera U zemlji posljednjih stvari. Radi se o odličnom prevodu Aide Čengić, prevodu koji je dostojan ovog briljantnog djela. Ova, meni lično ponajdraža, Austerova knjiga je također tehnički jako dobra, što je u takvim okolnostima bilo skoro nadnaravno, ali i vjerovatno više stvar duha & volje ljudi okupljenih oko projekta nego stvarnih mogućnosti. Paradoksalno je zapravo da su osobe koje su učestvovale u pripremi ovih izdanja, izuzev prevoditeljice, uglavnom iste. Znači li to da su u ratu svoj posao radili srčanije, iskrenije, sa manje javašluka? Ne znam. Ali znam da je činjenica posvemašnje degradacije sistema vrijednosti razlog za pravi lament nad Sarajevom. Naime, treba reći da usprkos žilavom uvjerenju njenih sarajevskih prijatelja, Susan Sontag nikada nije napisala tekst pod naslovom Lament nad Sarajevom. Taj tekst se uvijek i svugdje zvao Here and There odnosno Ovdje i ondje: od knjige Where the Stress Falls do hrvatskog prevoda Gorana Vujasinovića u zagrebačkoj Književnoj republici. Sam idiom Lament nad Sarajevom je dosta banalna aluzija na naslov antologijske pjesme Miloša Crnjanskog i bliži je ubogoj imaginaciji nekog tabloidli urednika nego Susan Sontag. Naravno da je kao svojevrstan pogovor potkresanim Stilovima radikalne volje pridodat i tekst pod spomenutim lažnim naslovom, ali ovdje oko toga neću pretjerano dramiti. Potencirati takvu grešku u kontekstu brojnih ranije nabrojanih, bilo bi kao da masovnog ubicu optužite još i za krađu u granapu.
Stoga ću i završiti parafrazom jedne rečenice iz navedenog Austerovog djela: Ne iznenađuje me što postoje ljudi koji loše obavljaju svoj posao, već to kako oni lako obmanjuju sve druge ljude.
Ajla Terzić
P.S. Nakon što sam završila ovaj tekst, u Magazinu Dani (Sarajevo, 4.8.2006, br.477) se pojavilo slijedeće reagiranje:
”Želio bih da se zahvalim gospođi Mileni Marić-Vogel na njenoj pažljivoj kritici jednog dijela mog izražavanja u tekstu ’Bitke oko historije i sjećanja’. Potpuno se slažem da moji pokušaji da podignem nivo akademske rasprave među Bosancima u publici nisu trebali da sadrže riječ kao što je ’uspaljenko’ (s druge strane, ne slažem se za ’glupan’, budući da je to ubačeno da oslika ton mog sugovornika, tj. ono što se naslućivalo da on misli o meni, a ne ja o njemu!). Međutim, za dobrobit svih čitalaca Dana, kao i moju ličnu odbranu, htio bih da istaknem da riječ u mom izvornom engleskom tekstu (hot-shot) nije ni u kom slučaju vulgarna kao riječ ’uspaljenko’. (…) Bio sam iznenađen kada sam otvorio novine i pronašao moj tekst, a da prethodno nisam imao priliku ni da pogledam prevod (pa je tako, između ostalog, moje ’mission accomplished’ postalo ’nemoguća misija’, što znači upravo suprotno onome što sam namjerio!). Sudeći i po reagovanju mojih bosanskih prijatelja povodom riječi ’uspaljenko’, ta riječ bi, u slučaju da sam vidio prevod, sasvim sigurno bila promijenjena. (…) ”
Ono što potpisnik ovih redova gospodin Paul B. Miller, američki univerzitetski profesor istorije (valjda iz prostojnosti & obzira) nije naveo jeste to da je njegov tekst prevela – pogađate – Senada Kreso. Književna prevoditeljica.
____________________
1 Obrazovani lektori i redaktora su jedini od kojih prevoditelji mogu nešto da nauče. Odnosno, kako kaže prevoditeljica Giga Gračan, na dušu prevoditelja nekad možda idu u grijesi lektora. Ja ne znam ko je ovdje zgriješio, al da jeste, u to nema sumnje.
2 Istini za volju, jedan ciklus svoje poezije ja sam prije par godina naslovila Bez Kurziva, ali nisam baš očekivala ovakve sljedbenike.
3 Koristila sam izdanje Susan Sontag, Styles of Radical Will, Vintage, London, 2001.
4 Ili možda nisam, sami se uvjerite: ”Vani je bilo minus deset, snijeg je danima neprestano padao, a Senada Kreso, ugledna sarajevska prevoditeljica, sebe je ubrajala u rijetke sretnike koji ne moraju izići iz kuće. No, pravi šok je uslijedio u času kad se našla pred vlastitim frižiderom: zjapio je zastrašujućom prazninom!
E tad je, priznaje, već počela da paniči, a u mislima su se redale slike: valja pozvati taksi, pa će on kasniti, dok dođe - smrznut će se ispred zgrade, onda će zaglaviti u saobraćaju, a u supermarketu je petkom najveća gužva… Naravno, uhvatit će je nervoza, pokupovat će sve nabrzinu (barem polovinu bespotrebnih stvari), a onda opet – i to s morem kesa u rukama - zovi taksi, ponovo se zaglavi u gužvi… Murphyjev zakon je neumoljiv: garant će i lift biti pokvaren u času kad mokra i pretrpana uđe u zgradu. Užas! I to za ko zna koliko vremena i novca. ”U tom trenutku nazvao me prijatelj i rekao: ’Hej, štima ono sa VF-om!’ Nisam znala o čemu se radi. Kada mi je objasnio, odmah sam krenula da probam. Naručila sam robu i zakazala isporuku za jedanaest sati. Tačno u jedanaest zazvonio mi je telefon i ljubazni ženski glas mi se izvinio što će isporuka malo kasniti zbog vremenskih prilika i gužve u saobraćaju. Rekla sam da nema problema i da sam kući do dva sata. A ona će na to: ’Ne, ne, on je već krenuo, kasnit će samo dva-tri minuta.’”, priča Senada.
Priznaje da je bila oduševljena. A tek kad je vidjela da je roba savršeno upakovana i aranžirana! ”Toliko sam sretna, ushićena što nešto ovako postoji u Bosni i Hercegovini, u kojoj govore da se ništa ne dešava. Ovo je svjetska usluga i pokazuje da se sve može kad se hoće. Ovo nije reklama, ja čak i ne znam nikoga u VF-u”, završava svoju priču.
(Aida Hadžić: Trgovina na kućnom pragu, Dani, Sarajevo, broj 405, 18.3.2005.)
5 Kad sam već kod Bošnjaka, ne pada mi na pamet da generalno branim ili napadam bilo koju nacionalnu skupinu no, ne mogu a da ne primijetim da se stanovnici Bosne u hrvatskim medijima, zlonamjerno ili po nekakvoj inerciji, redovito nazivaju Bošnjacima, a ne Bosancima. Iako ovo pitanje možda nadilazi bilješku za fusnotu, da pojasnim: razlika je u tome što se prvi naziv odnosi na narod od 1971. godine poznat kao Muslimani (veliko ”M”!), dok se drugi naziv, Bosanci, odnosi na sve stanovnike Bosne (Srbe, Hrvate, Jevreje, Rome, Ukrajince, Rusine, Talijane itd.). Tako su, naprimjer, u hrvatskom izdanju posljednje knjige eseja S. Sontag Regarding The Pain of Others (Algoritam, Zagreb, 2005.) u prevodu Božice Jakovlev, Bosnians koje Susan Sontag počesto spominje, dakako – Bošnjaci. Međutim, po kojem se onda (nacionalnom? gramatičkom?) standardu stanovnici Srbije u hrvatskim medijima zovu Srbijancima a ne Srbima!?
|