|
Ali boja purpura nosi u sebi i druge značajke: ona u gledatelju oživljava zapretane snage doživljavanja svijeta ne kao realno opstojećeg već kao nečega što je zaodjenuto u boju začudnog, nemjerljivog ni sa čim što bi asociralo na svakodnevlje, na ustaljeni protok vremena, na trošnost stvari koje se troše egzistirajući i, po sili vremenskih uslovnosti, nestaju. Boja purpura sve predmetnosti, koje se nadu na slici fra Perice Vidića, izdiže iz ravni svakodnevlja, izvodi ih iz stanja vremenitosti i čini ih vanvremenim, a sam prostor, u kojem obitavaju te predmetnosti, postaje označiteljem neke druge realnosti, dostupne samo duhovnoj energiji koja se budi u čovjekovoj duši. To je, dakle, duhovna ravan na kojoj se doživljava likovni svijet fra Perice Vidića. Ali – da li se u toj ravni i iscrpljuje svo značenjsko bogatstvo njegova likovnog svijeta? Da li je taj svijet lišen svih svojih zbiljnih uzusa?
Kada se pokuša ući u tajnovitost konfiguracija prostora, kojima fra Perica Vidić izgrađuje kompoziciju svojih slika i kada se sagledaju predmetnosti koje on unosi u taj prostor, onda ćemo se naći u jednom drugom magičnom ključu: onom podsvjesnom što fra Perica Vidić nosi u sebi i onom što on nosi kao svoja zapamćenja iz rane dobi svoga života, pa čak i iz sfera pranatalnog. On slika more, slika čemprese, oblikuje mediteranski duh i njegovu atmosferu. To nije prostor njegovih realnih obitavanja i stoga se ne može reći da on slika ono što se odvija pred njim u svojoj pukoj neposrednosti. On svoje motive – doziva u svoju sliku. Doziva ih iz svojih snova, iz svojih djetinjskih uzbuđenja, iz onih ”sjećanja” koja su upisana u njegove gene. On se, ponovo, udomljuje u taj svijet svoga iskona, u svijet svojih priziva: u svijet svojih lirskih transparencija i u svemu tomu se i ogleda ”zastarjelost” njegova slikarstva: on ne teži za destruiranjem svijeta zbiljne sfere a da bi, njegovim poricanjem, dolazio do neke skrivene istine sa svojim metafizičkim atributima, on, ni jednog trenutka, nije došao u iskušenje da u svoj svijet uvede ”estetiku ružnog” ili da ono, što se čini objektivnim, preobražava u simulakrume poričući mu neposrednu istinitost. On vjeruje u objekcije postojećeg svijeta, ali to nije odraz njegove nemoći da se izdigne izvan sfere neposrednog i da, svojom stvaralačkom, maštovnom igrom, stvara svijet drugih i drugačijih dimenzija. Vjera u objekcije postojećeg proistječe iz njegovih unutarnjih ubjeđenja, i, ako umjetnik mora, na bilo koji način, da ugradi sebe u svoje djelo, da unese u njega određene autobiografske elemente (autobiografsko ovdje podrazumijeva neposredni umjetnikov odnos prema stvarnosti), onda je to ”unutarnje ubjeđenje” njegovo autobiografski elemenat koji je on ugradio u svoju sliku. (Poput Hičkoka koji je ponekada u prostor svojih filmskih slika upuštao, samo za trenutak, i svoj lik.) Taj autobiografski elemenat oličuje se u činjenici da on ”objekcije postojećeg” shvata kao božansko djelo, djelo koje ima svoju unaprijed određenu teleologiju u kojoj čovjek treba, također, objektivirati misiju svoga poslanja u ovome svijetu – misiju dobrote i ljubavi. On duboko vjeruje u ta dva poslanja, dakle, u božanske datosti ovoga svijeta i, bez obzira na sva iskušenja, on vjeruje u dobrotu i ljubav, vjeruje u ta dva poslanja samo teška iskušenja koja Čovjek mora ”preboljeti”, fra Perica Vidić preuzima na sebe ulogu svojevrsnog misionara koji upire prstom u dobro i ljubav i njihov amalgam – ljepotu! I čini to na dvojak način: svojim životnim opredjeljenjem i svojom umjetnošću. Time on zauzima i posebno mjesto među svojom subraćom – poklonicima ideje svetoga Franje. Istina, on ne čini čuda, na njegov dlan ne slijeću ptice, niti mu se odziva cvrčak, ali zato stvara svoje purpurne rapsodije, oblikuje svoje bojene čarolije i stvara svijet dobra i ljubavi, označitelje vrhunskog principa opstojnosti svijeta – ljepotu. Stoga, da bi se prihvatila ”retrogradnost” njegove umjetnosti, mora se posjedovati unutarnja energija kojom bi se odoljelo iskušenjima i, bez zazora, prihvatiti njegovu umjetnost čija se istina utemeljuje u metafori čarobnosti. To ne znači pristajanje na igru koja nema svog životnog oslonca, već na igru koja još uvijek ima snage da nam otkriva, u priličnoj mjeri zagušenu, istinu o životnoj smislenosti. Njegovi čempresi ispovijedaju gordost svojih vertikala, more nudi široke plohe svoga plavetnila, pune snatrenja, ali i budnosti doživljavanja onog stvarnosnog faktora koji poprima univerzalne vrijednosti, njegove kućice crvenih krovova, zbijene u nekom pazuhu njegovog izmaštanog gorja, možda najviše prizivaju tajnu bajkovitog, ali i jednog bestežinskog mira. A osnova na kojoj je istkan taj svijet čarobnog jeste: mediteranski duh i večernja atmosfera.
Eto, to bi bila moguća istina o slikarstvu fra Perice Vidića koja mu je omogućila da ude u bosanskohercegovački panteon besmrtnih, Akademiju nauka i umjetnosti, i taj životni uspjeh čestitaju mu upravni odbor i redakcija revije ”Fondeko svijet”, čiji je on član.
|