|
I sam sam odavno daleko od svog grada, istina samo fizički. Duša se uvijek rado vraćala ovom gradu i radovala svakom ponovnom susretu s tobom. Danas je u našem Mostaru sve manje ljudi i prijatelja koji su me ranije rado dočekivali i radovali se našim susretima.
Ne želim, a i ti ne bi volio, da dugo govorim, jer riječi pojeftinjuju sva sjećanja i osjećanja koja naviru. Mi koji smo imali sreću imati te za učitelja, ne samo fudbala nego i života tu lekciju nikad nismo zaboravili.
Kad god sam želio postići nešto više i bolje u životu, prisjećao sam se ponekog tvog šamara (kažu to nije pedagoški), uviđajući da je za mene bio dobronamjeran i svrsishodan i da je iza njega stajalo mnogo ljubavi ne samo za mene nego i za sve nas.
Učio si nas da ljubav za sport, porodicu i uopšte ljude, čini najljepši dio ljudskih osjećaja.
Želim još da kažem Tvojim najmilijim, da saosjećamo s njima i da za utjehu trebaju biti ponosni što su, za supruga i oca, imali takvu ličnost kakav si bio.
A mi kojima si na roditeljski način otvarao puteve u sportu i životu, makar sad glasno kažemo od srca HVALA i lako putovanje u vječnost, kako kaže pjesma.
Mostar, Sutina, 17.11.2006.
|