Možda će ovi redci izazvati grč i mučninu u dušama mnogih naših vjernih čitalaca, ali duboka podijeljenost u ovom gradu očigledna je i najobičnijim papcima. Jedinstven Mostar! – čime plaču usta domaći i strani političari – sve su to samo ublehe i bulažnjenja koja bi bolje pristajala negativcima nego dobročiniteljima ljudskog roda.
Prebijena i okrvavljena djeca, juniori Veleža na koju je, poslije utakmice odigrane u, nazovi zapadnom dijelu grada, na koju je nasrnula rulja od dvije stotine huligana – sve govori. Zvanično saopštenje MUP-a HNŽ je glasilo: da su organizatori učinili propust i da nije bilo dovoljno obezbjeđenja za održavanje meča. Pa, prije dva mjeseca odigrana je slična tekma u Ortiješu kada su, takođe poslije meča, siledžije upale u svlačionicu te pretukli mlade Veležovce, čak i policajce kojima su oteli palice!
Prijatelji nikad, neprijatelji zauvijek! Zlosrećni nacionalizam, antipod civilnog društva, pustoši Mostar i s jedne i druge strane linije razdvajanja, odnosno ”crte” koja je duboko ukopana, široko zacrtana, koja je pogubna za ljude, al’ poželjna za sulude. Taj isti, u Mostaru razbuktali nacionalizam provincijalizuje grad na nivo neke zabačene srednjovjekovne, zaostale i usrane palanke.
Umjesto da uživamo u ljudskoj raznolikosti, da se divimo jedni drugima, da u tom mnoštvu volimo sebe, ali i ”one tamo” i da u tom znaku vaspitamo djecu – u Mostaru pred nekim školama dežuraju policajci!
A grad nije samo kuća, avenije, drvoredi, mostovi; suština i ukras grada je čovjek. Komšija, znanac iz bilo koje četvrti grada, prolaznik, šetač na ulici;
onaj što će se s tobom srdačno rukovati, što će te pitati za zdravlje, za porodicu, za probleme;
onaj u čijem držanju nećeš primjetiti ni trunku zajedljivosti i zavidljivosti;
onaj što smatra da se u ovom košmarnom životu moramo okrenuti novom duhu koji isključuje postojanje toliko granica, pasoša, entiteta i jezika – neka svak govori i piše svojim maternjim, narodnim jezikom pa će sve biti OK.
Tako je u svjetskim metropolama gdje su se natrpali ljudi sa svih meridijana i gdje su zastupljene sve vjere, sve rase, sve boje, čitavo šarenilo insana. Pa te – kako pišu naši mostoljupci iz inostranstva – spopada radost što pripadaš tom mravinjaku čovječanstva.
”Dragi prijatelju, možda znate, žena Mudževera mi je umrla… a moji unuci, Hana i Mak pohađaju englesku školu gdje u jednom razredu, sa 33 đaka, ima 27 različitih vjera i nacija – Kineza, Japanaca, Mongolaca, Italijana, Grka, Turaka… i svi žive kao jedna složna porodica. Tako su moji unuci Hana i Mak nedavno išli u Tokijo kod roditelja svojih japanskih prijatelja, što će nam uskoro uzvratiti posjetu… Takve odnose – da se ljudi dijele samo na dobre i loše i da je sve drugo sekundarno i ja sam, kao profesor Srednje tehničke škole u Mostaru propagirao pune 43 godine”
– javlja iz Londona izbjeglica Zadik Cezar Danon.
E, moj profo, to je bilo u onoj bivšoj zemlji koju nazvaše tamnicom naroda, a ko upali svjetlo ..bem mu ćaću!
|