|
Andjelic' na pochetku knjige ”Margaretine zhelje”, uvodec'i chitaoca u svijet, koga sada uglavnom nema, ili ima veoma malo, neznatno tek, osjetio je za potrebno da napishe neshto kao uvodno Slovo, u kome doslovce kazhe:
”Dosta vremena, posebno u toku ljeta, mi Trebinjci provodili smo na moru – u Dubrovniku, Kuparima, Srebrenom, Mlinima, Platu, Cavtatu. Za moju generaciju to je vrijeme od polovine proshlog vijeka do pochetka devedesetih godina, od kada, zbog vishe sile, nazhalost, vishe nismo aktivni u svim tim zbivanjima na nama najblizhem dijelu jadranske obale.
U ”Margaretinim zheljama” kroz krac'e priche, zhelio sam da sachuvam od zaborava te nashe ”morske” dane. Posebno dogadjaje zachinjene raznim pikanterijama. A njih je uz obalu, na vrelom pijesku, zharkom suncu i toplom, plavom moru, i te kako bilo!
U opisu dogadjaja i ljudi na tom dijelu Jadrana, ovoga puta nisam shtedio ni mashtu, uz sve ono pohranjeno u sjec'anju.”
Sama knjiga ”Margaretine zhelje” sastavljena je od pricha i sjajno oblikovanih ”srcokaza” i cjelina koje imaju naslove: ”Sa dubrovachkih plazha”, ”Kupari ispod Pelegrina”, ”Srebreno sa starih razglednica”, ”Ljubav pod suncem Mlina”, ”Lude noc'i Cavtata” i neizostavni ”Epilog”.
Recenzent knjige, Olgica Cice, zaista nije shtedila rijechi kako bi chitaoca uputila na ono shto se najcheshc'e imenuje kao ”shta je pisac htio da kazhe ovom knjigom”. Kazao je zaista shta je to zhivot, samo nekad bio, srec'u pojedinca i jedne cijele generacije, koja je znala ali i saznavala ono tajnovito i nevidljivo, shto zhivot sam sa sobom nosi.
Zato recenzentica Cice i konstatuje da je mnogo ljudskih sudbina isprichano i prichama pod naslovom ”Margaretine zhelje”, a to shto su one sada na miljeu Jadrana, nije nimalo sluchajno. Dubrovnik, Kupari, Mlini, Srebreno, Cavtat, Konavli. Tu se usidrio nas pripovjedach, ne pristajuc'i na zaborav. Ljubomorno, kao neko blago, chuva odsjaj mladosti koja je svuda dobrodoshla i svuda se dobro osjec'a. Pricha nam Trebinjac, susjed jadranskog dragulja, koji je imao privilegiju da skokne do svog mora. Sa novcem ili bez njega. I uvijek se vrac'ao na svoje korzo sa josh jednom novom avanturom i prichom. A pricha je tako zhiva, plastichna, sharena.
Na obali gdje se plava boja neba i mora spajaju i sve je jedno i beskrajno, i nashe, rado se odlazi po neke trenutke bez obzira, sa puno ishchekivanja lijepog. Ljeto, more, sunce i putovanje nas udaljavaju od sivila i otuzhenosti svakodnevice. Na samim obalama krademo ono shto nam je uskrac'eno chitavu dugu godinu. Na more idemo po san. Tu uporno trazhimo ono shto nam nedostaje. Neko to dobije besplatno, neko za novac, a neko je opet gubitnik. Potrazhic'e drugi put. Za nekim stolom, sa nekom muzikom, uz novo lice i toplo, zhensko tijelo. Svi iza svojih zhelja nosimo prijatne tuge i grch i hoc'emo trenutak slobode i neobaveznosti.
Eto, takvu jednu knjigu je od ”sitnica” (koje to nisu, nego je to sami zhivot bio) i ”kockica” mozaika, od snova i nedosanjanog, sklopio je Ljubisha Andjelic', da bi nas sve istinski obradovao.
* * *
Nedjelja je. Prvi je dan oktobra. Vec' je mrak uveliko, jer 20,30 sati. Kishno, sa dosta vlage u zraku. Samo josh koja rijech i slovo i odvojic'u se od kompjutera, rachunara (date po shvedski), sretan shto sam uradio neshto, da bi i drugi saznali kakvu je samo knjigu objavio Ljubisha Andjelic', Trebinjac kao shto sam i – sam. U Shvedskoj sam, sa stanom na periferiji Göteborga. Zapisah ovo o knjizi ”Margaretine zhelje” sa radoshc'u i tugom – jer ono o chemu Andjelic' pishe, dio je i moga bivsheg zhivota…
Sada sam tu, u nekom drugom i drugachijem okruzhenju. Ali, to je vec' neka druga pricha i pochetak, sigurno biljeshke o nekoj drugoj, takodje dobroj knjizi. Samo neka, dobrih knjiga…
|