|
Anđelić na početku knjige ”Margaretine želje”, uvodeći čitaoca u svijet, koga sada uglavnom nema, ili ima veoma malo, neznatno tek, osjetio je za potrebno da napiše nešto kao uvodno Slovo, u kome doslovce kaže:
”Dosta vremena, posebno u toku ljeta, mi Trebinjci provodili smo na moru – u Dubrovniku, Kuparima, Srebrenom, Mlinima, Platu, Cavtatu. Za moju generaciju to je vrijeme od polovine prošlog vijeka do početka devedesetih godina, od kada, zbog više sile, nažalost, više nismo aktivni u svim tim zbivanjima na nama najbližem dijelu jadranske obale.
U ”Margaretinim željama” kroz kraće priče, želio sam da sačuvam od zaborava te naše ”morske” dane. Posebno događaje začinjene raznim pikanterijama. A njih je uz obalu, na vrelom pijesku, žarkom suncu i toplom, plavom moru, i te kako bilo!
U opisu događaja i ljudi na tom dijelu Jadrana, ovoga puta nisam štedio ni maštu, uz sve ono pohranjeno u sjećanju.”
Sama knjiga ”Margaretine želje” sastavljena je od priča i sjajno oblikovanih ”srcokaza” i cjelina koje imaju naslove: ”Sa dubrovačkih plaža”, ”Kupari ispod Pelegrina”, ”Srebreno sa starih razglednica”, ”Ljubav pod suncem Mlina”, ”Lude noći Cavtata” i neizostavni ”Epilog”.
Recenzent knjige, Olgica Cice, zaista nije štedila riječi kako bi čitaoca uputila na ono što se najčešće imenuje kao ”šta je pisac htio da kaže ovom knjigom”. Kazao je zaista šta je to život, samo nekad bio, sreću pojedinca i jedne cijele generacije, koja je znala ali i saznavala ono tajnovito i nevidljivo, što život sam sa sobom nosi.
Zato recenzentica Cice i konstatuje da je mnogo ljudskih sudbina ispričano i pričama pod naslovom ”Margaretine želje”, a to što su one sada na miljeu Jadrana, nije nimalo slučajno. Dubrovnik, Kupari, Mlini, Srebreno, Cavtat, Konavli. Tu se usidrio nas pripovjedač, ne pristajući na zaborav. Ljubomorno, kao neko blago, čuva odsjaj mladosti koja je svuda dobrodošla i svuda se dobro osjeća. Priča nam Trebinjac, susjed jadranskog dragulja, koji je imao privilegiju da skokne do svog mora. Sa novcem ili bez njega. I uvijek se vraćao na svoje korzo sa još jednom novom avanturom i pričom. A priča je tako živa, plastična, šarena.
Na obali gdje se plava boja neba i mora spajaju i sve je jedno i beskrajno, i naše, rado se odlazi po neke trenutke bez obzira, sa puno iščekivanja lijepog. Ljeto, more, sunce i putovanje nas udaljavaju od sivila i otuženosti svakodnevice. Na samim obalama krademo ono što nam je uskraćeno čitavu dugu godinu. Na more idemo po san. Tu uporno tražimo ono što nam nedostaje. Neko to dobije besplatno, neko za novac, a neko je opet gubitnik. Potražiće drugi put. Za nekim stolom, sa nekom muzikom, uz novo lice i toplo, žensko tijelo. Svi iza svojih želja nosimo prijatne tuge i grč i hoćemo trenutak slobode i neobaveznosti.
Eto, takvu jednu knjigu je od ”sitnica” (koje to nisu, nego je to sami život bio) i ”kockica” mozaika, od snova i nedosanjanog, sklopio je Ljubiša Anđelić, da bi nas sve istinski obradovao.
* * *
Nedjelja je. Prvi je dan oktobra. Već je mrak uveliko, jer 20,30 sati. Kišno, sa dosta vlage u zraku. Samo još koja riječ i slovo i odvojiću se od kompjutera, računara (date po švedski), sretan što sam uradio nešto, da bi i drugi saznali kakvu je samo knjigu objavio Ljubiša Anđelić, Trebinjac kao što sam i – sam. U Švedskoj sam, sa stanom na periferiji Göteborga. Zapisah ovo o knjizi ”Margaretine želje” sa radošću i tugom – jer ono o čemu Anđelić piše, dio je i moga bivšeg života…
Sada sam tu, u nekom drugom i drugačijem okruženju. Ali, to je već neka druga priča i početak, sigurno bilješke o nekoj drugoj, takođe dobroj knjizi. Samo neka, dobrih knjiga…
|