Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 204 (115 - nova serija)

Godina XXXI novembar/studeni 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Asim Peco
Poj hercegovačke muze na dalekom sjeveru

Minuli rat donio je mnogo rasijanja. Ljudi su morali napuštati rodna mjesta i bježati daleko od kuće i svega što ih je vezivalo za rodni kraj. Tako se desilo da su mnogi pisci iz Hercegovine došli u daleku Švedsku, a ona im je ne samo ponudila nebo nad glavom, nego ih je primila kao svoje i omogućila im da nađu u njoj nasušni hljeb. Među ostalim piscima, u ovoj neželjenoj seobi, našao se i Meho Baraković. Čovjek od pera, čovjek kome je pjesma ”izvor života”. Meho se dobro snašao. Istina, kod njega i u savremenim pjesmama, kao da ih sve prati, neki neiskazani bol, neki neiskazani žal za napuštenim krajevima Hercegovine. On, istina, i u dalekoj Švedskoj, u svojim literarnim ostvarenjima, iskazuje taj bol, to ne uvijek iskazano žaljenje za rodnim krajem, za Trebinjem, i, uopšte, za Hercegovinom.

Meho Baraković: Stockholm iznutra i druge pjesme

Meho Baraković: Stockholm iznutra i druge pjesme
(Stockholm inuti och andra dikter)

Preda mnom je jedna od novijih knjiga pjesama gdje Meho Baraković nastoji da, tu prikrivenu ljubav za rodnom grudom, iskazuje u knjizi pjesama pod naslovom ”Stockholm iznutra”, koja je sačinjena na dva jezika: njegovom maternjem jeziku, ali i na jeziku nove domovine, Švedske! Ovo dvojstvo unosi izvjesnu ljubav prema novom zavičaju, ali i prema onome kraju gdje je ”prve stihove zapiso”. Knjiga ima ove sadržaje: Možda; Jednom; Sve se to događa u krugu; Stockholm iznutra. Na ovih 144 stranica, naš pjesnik je nastojao da, u dva jezika, iskaže svoju zahvalnost Švedskoj i njenom jeziku. Ali, za običnog čitaoca, koji, bar donekle, zna za zlu sudbinu Mehe Barakovića, i još mnogih njemu sličnih, onih koji su kao i Meho Baraković, zbog zle sudbine, morali da napuste svoj rodni kraj i da utočište traže daleko na Sjeveru. A bila je ljudska sudbina da nađu ne samo Sunce pod nebom, nego, i uz to, zajedno sa krovom nad glavom, da ih taj novi zavičaj, primi kao nekog od ranije znanog, da mu uz hljeb pruži i posao. Takav posao koji mu je omogućavao da, uskoro, počne sam sebi privređivati. Pa, i pored sve ljubavi koju iskazuje, u ovim pjesmama provlači se kao jedna nit žal za minulim danima. Tako u pjesmi ”Nisi mi to trebala reći” prvi stihovi glase:

Da starim
da mi osim Kose sijedi i duša
da ću možda i umrijeti na sjeveru Evrope
u nekim švedskim hladnoćama.

Tu se vidi, i osjeća, žal za toplim krajevima koje je, ne svojom voljom, morao da napusti. U jednoj drugoj pjesmi, u pjesmi ”Stockholm, nekoliko stihova”, opet u prvim stihovima čitamo:

U Stockholmu
u Gradu koga zaljubljeni s razlogom zovu
i doživljavaju
kao Sjevernu Veneciju…

pa pored toga, pored naziva Sjeverna Venecija, gdje, sasvim sigurno, to je za Šveđane, za one koji su tu rođeni, sasvim dobar naziv, naš pjesnik produžava svoju pjesničku misao

ja nisam mogao da Naslutim i Razumijem,

još u produžetku pjesnik nastavlja:

U Stockholmu
u Gradu koji ima svoja Dnevna
i vidljiva
i svoja Noćna nevidljiva
Čudesa
ja nisam mogao izaći iz Sebe…

on nije bio u stanju da nekoga može dočekati. To je onaj bol koji se prepliće i sa Sjevernom Venecijom, ali, koji je mnogo jači od svih tih dobrina – to je pjesnički bol koji je obilježje cijele ove knjige. Kao bol koji prožima pjesnika, dolazi uzdah iskazan stihovima:

Vrijeme protiče
Behar i u očima iščezava
sve mi postaje daleko i hladno

Nisam se trebao još probuditi
možda bi Crnina bila podnošljivija…

u pjesmi ”Nisi mi to trebala reći”.

Meho Baraković: Foto: Rolf Hallin, 2004.

Meho Baraković: Foto: Rolf Hallin, 2004.

U pjesmi ”Neko Drugi i Drugačiji” pjesnik nam kazuje:

Nisam gladan
nisam žedan
samo sam malo opčinjen Slikom
u kojoj je sve nestvarno
samo si Ti
Realnost
u koju vrijedi biti Zaključan
do same Smrti zaključan.

I kao da se sve ovdje krije, pokazuju stihovi iz pjesme ”Sjećanje” u kojima pjesnik, u svojim mislima, kazuje:

ja još živim na onim divljim plažama
raskošnog Dubrovnika…

Meho Baraković nije sam. Njegovu bol nosi u sebi svaki zaljubljenik u one krševe gole, ma gdje se nalazio, i ma šta radio. Ali, sudbina čovjeka je takva. Neko to iskazuje svojim stihovima, a, neko nosi taj žal za rodnim krajem i, zajedno sa našim pjesnikom Aleksom Šantićem u sebi nosi misao:

Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se (drugi) tuđin šeće.

Akademik Asim Peco

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2007-01-01

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden